„Naš Bog napisao je obećanje uskrsnuća, ne samo u knjigama, već i u svakom listu u proljeće.” – Martin Luther

Uskrs kao najveći kršćanski blagdan nije samo spomen na uskrsnuće sina Božjega Isusa Krista već predstavlja i nadu u novi životni ciklus, rađanje, plodnost, obilje ali i proljeće kojim se taj kotač ponovo zavrti.

Prije pojave kršćanstva sve stare civilizacije slavile su dolazak proljeća, a svima je bilo svojstveno u tu svrhu ukrašavanje jaja tj. pisanica. Jaje simbolizira novi život, obilje i rađanje. Dokazi tok tvrdnji su arheološki nalazi glinenih jaja u grobovima svih civilizacija, od starih Germana, Slavena, Kelta, Avara, Skandinavaca pa i Egipćana. Svima je osim proslave proljeća svojstven i zagovor plodnosti.

U Mezopotamiji slavljenje proljeća i pisanice povezane su s kultom božice plodnosti Astarte, kod anglosaksonaca Eastre odakle potječe i engleski naziv za Uskrs – Easter, dok su Sumerani  štovali kult božice Ištar. Stari Egipćani u proljeće su izrađivali i darivali si pisanice jer su vjerovali da je sav život nastao iz jajeta, a slično vjerovanje prožima se i u filozofiji zoroastrista još prije 2500 godina te se na starim reljefima nalaze prikazi kako narod donosi pisanice kralju na dar. Stari Slaveni štovali su božicu proljeća Vesnu i plodnosti Mokoš.

Sama riječ uskrs potječe iz staroslavenskog jezika, a označava ono što raste i razvija se. Neki jezikoslovci izraz vazam/vuzem povezuju sa značenjem riječi uzeti. Stari narodi slavili su proljeće u različito vrijeme, a smatrali su to razdoblje i početkom nove godine pa tako su Kelti novom godinom smatrali 1. travnja. Kako bi lakše širila Isusov nauk Crkva je prihvatila običaje starih naroda te zahvaljujući tome većina simbolike i danas živi kroz kršćansku tradiciju. Na prvom crkvenom saboru u Niceji 325. godine odlučeno je da se Uskrs slavi iste nedjelje u godini.

U 6. stoljeću papa Grgur I. Veliki donio je odluku da misionari moraju uklopiti običaje starih naroda u svrhu lakšeg pokrštavanja. Danas je blagdan Uskrsa pomičan i zasnovan je na lunarnom kalendaru pa kod katolika i reformatora pada između 22. ožujka i 25. travnja dok ga pravoslavci obilježavaju između 4. travnja i 8. svibnja.

Ideja našeg vremena sa Svjetskog crkvenog kongresa 1997. godine da se ove razlike konačno prebrode te da Uskrs za sve bude na isti nadnevak s odlukom da se s tom praksom počne od 2001. godine još uvijek nije zaživje

Uskrs u Hrvata

U narodnoj tradiciji Hrvatske nema pretjerane razlike u osnovama proslave Uskrsa, ipak postoje i lokalne varijante u narodnim običajima. Svim krajevima je svojstveno da se detaljno očisti kuća uoči Uskrsa. Na spomendan Isusove posljednje večere, Veliki četvrtak, do poslijepodne je potrebno završiti sve radove u polju s kojima se prekida kroz uskrsne dane. U nekim dijelovima čak se ni stoka ne izvodi na pašu, a kako se zavezuju crkvena zvona i pristupa tišini do večeri Velike subote tako se skidaju i zvona s vratova ovaca, krava i koza. Na otoku Hvaru poznata je Hvarska procesija čiji prvi zapisi datiraju u sredinu 17. stoljeća. Procesijom „Za križem“ koja počinje na Veliki četvrtak u 22 sata, obilazi se šest župa,  Jelsa, Pitve, Vrisnik, Svirče, Vrbanj i Vrbosku. U osam sati trajanja procesije obiđe se punih 22 kilometara po otoku.

Na Veliki petak, dan spomena Isusove muke i smrti, posni je dan. Tako se posni jelovnik razlikuje između onog kontinentalnog i onog uz obalu. Svima je svojstveno da se ne jede meso i mesne prerađevine, post je obvezan za sve zdrave osobe u dobi od 18 do 60 godina, i dok se na kontinentu na stolu nađe riječna riba, uz obalu je ona morska. Budu tu još i prilozi poput graha, štrukli ili deserti kao što su kompot i suho voće.

Neki običaji Velikog petka naših predaka danas su samo tiha uspomena zapisana u nekim etnološkim knjigama. Na ovaj mirni i tihi dan nije se smjelo bučiti, čak su zabranjeni i zvukovi udaraca čekića, a u nekim krajevima pazilo se da se što manje hoda po goloj zemlji jer je Isus u njoj. Još do prije stoljeće unazad u Kaštelima, svih sedam,  se držala tiha procesija za križem kao simbolom muke i trpljenja te znakom spasenja i otkupljenja za kojim su se nosile upaljene svijeće, a u Kaštel Starom procesiju su pratile i ribarske brodice na kojima su bili upaljeni fenjeri.

Čitavu Dalmaciju i danas krasi jedan uskrsni običaj – Žudije tj. čuvari Kristova groba. Tradicija je nastala u Metkoviću 1857. godine po uzoru na talijanski Loreto odakle ga je u svoj rodni kraj donio mladi sjemeništarac Ante Gluščević. Nije trebalo dugo da se običaj proširi po cijeloj Dalmaciji. Održao se do danas uz manje represije kada ga neka mjesta ukidaju tokom komunističke ere te ponovo obnavljaju nakon osamostaljenja Hrvatske.

Velika subota dan je mira i tišine. Pripremaju se uskrsni kolači i kuha šunka te se boje pisanice. U crkvama, iako nema euharistijskog slavlja, posjećuje se posebno uređen Kristov grob. U subotu navečer slavi se vazmeno bdijenje.

Vuzmenke

Sjeverozapadni krajevi Hrvatske na večer Velike subote imaju jedinstven običaj paljenja uskrsnih krjesova koje zovu vuzmenke ili vuzmice. Ovaj običaj svojstven je alpskim krajevima od Njemačke, Austrije, Švicarske i Slovenije preko kojih je došao i do spomenutih krajeva. Tako se u Hrvatskom Zagorju, Međimurju i Podravini nekada moglo vidjeti brojne uskrsne krjesove, a danas se običaj više zadržao u zabavne nego li prijašnje ritualne svrhe.

Vuzmenka se obično gradi od granja proljetne rezidbe vinograda i voćnjaka. Grane se stavljaju na hrpu između kolaca ili stupova jer cilj vuzmenki je da budu što više. Nekada su se i susjedi međusobno natjecali čija će biti ljepša i veća, danas se mještani pojedinih sela okupljaju i zajednički pale krijesove uz glazbu i zabavu na, za tu svrhu, prethodno dogovorenom mjestu gdje prije toga tokom rezidbe dovozi i slaže granje.

Ovakvi krjesovi imaju apotropejsku ulogu čija je svrha zaštita od zlih sila. Dogorjelu vatru mladići i djevojke bi ponegdje i preskakali kako bi se očistili od zlih bića i radnji. Nekada bi se preko dogorjele vatre s istom svrhom provela i stoka, a pepeo i ostaci dogorjela drveta od vuzmenki nosili bi se i u polje radi zaštite i osiguravanja bogatog uroda. Osim našeg srednjoeuropskog, alpskog, područja običaj paljenja uskrsnih vatri javlja se i na brežuljcima Škotske.

Škoti imaju i običaj simboličnog šibanja dječaka po guzici kako bi iz njih istjerali loše ponašanje. Slično je i kod naših Bačkih Hrvata gdje su mladići mladim vrbovim šibljem simbolično šibali djevojke sve dok ih one ne bi darivale pisanicom.

Pisanica kao najrašireniji simbol Uskrsa

Legenda govori da je prva boja pisanica bila crvena jer je tom bojom Marija bojila jaja kada je Isus bio dijete, dok druga priča crvenu boju povezuje s Kristovom krvi. Kako god, boje na pisanicama također imaju svoje simbolično značenje. Tako u kombinaciji bijela i crna boja na pisanici simboliziraju žalost i  poštovanje pokojnih, crvena i crna predstavljaju neukost koja proizlazi iz strasti, crvena i bijela označavaju poštovanje dok četiri i više boja na jednoj pisanici simbolizira obiteljsku sreću, mir i ljubav. Plava boja simbolizira nebo, dobro zdravlje i vjernost, zlatna duhovnost i mudrost, crna vječnost, smrt, strah i neznanje, žuta svjetlost, žetvu i mladost, a zelena plodnost, nadu i bogatstvo.

U Hrvatskoj svaki kraj ima svojstvenu tehniku ukrašavanja uskršnjih jaja. U Slavoniji su tako najčešći ukrasi biljnih i geometrijskih ornamenata dok dalmatinske pisanice najčešće krase srca i rozete. Možda nisu toliko poznate široj javnosti pa izazivaju čuđenje no tradicionalne pisanice u Međimurju su crne boje za što se koriste čađa i bobice bazge. Međimurske „črne“ pisanice oslikane su najčešće cvjetnim motivima ili geometrijskim oblicima, a kako i u drugim krajevima tako i u Međimurju znaju se na jajima naći i pisane poruke.

O pisanicama bi se mogle napisati čitave knjige pa ćemo se samo osvrnuti na još neke zanimljivosti vezane za njih. Jedna legenda kaže da je Marija Magdalena donijela pisanice na Isusov grob. Prvi povijesni pisani dokumenti o darivanju pisanica sežu u 1290. godinu kada su se ukrašena jaja darivala na dvoru engleskog kralja Edwarda I. Godine 1878. na travnjaku ispred Bijele kuće u Washingtonu započeta je tradicija utrke i kotrljanja pisanica, a održala se do danas. Kanadski grad Vergeville od 1975. godine diči se titulom ponosnog vlasnika najveće pisanice u svijetu kada su u gradskom parku Kanađani ukrajinskog porijekla podigli spomenik pisanici povodom stote obljetnice kanadske policije. Možda najskuplje pisanice na svijetu su tzv. Fabergeova jaja nazvane po ruskom zlataru Petru Karlu Fabergeu. Jaja su nastala u razdoblju između 1885. i 1917. godine od kojih su mnoga bila u vlasništvu ruske carske obitelji, a danas na aukcijama poznatih svjetskih aukcijskih kuća dosežu vrijednosti od kojih se mnogima zavrti u glavi. Naravno, ne treba to čuditi kada su optočena plemenitim metalima i dragim kamenjem, a sastavljena s posebnom preciznošću i umjetničkim izričajem.

Mnogi uskrsni običaji na naše prostore su došli pod utjecajem drugih naroda. Tako je primjerice iz Njemačke u naše krajeve došao običaj uskršnjeg zeca koji donosi jaja te ih ostavlja skrivena u dvorištu pa djeca na uskrsno jutro u igri tragaju za skrivenim pisanicama. Zec kao simbol Uskrsa preuzet je iz germanske kulture jer predstavlja plodnost s obzirom da je životinja koja se najbrže razmnožava. Nije u cijelom germanskom području zec bio taj koji donosi jaja za Uskrs. U pokrajini Hessen to je bila lisica, Saskoj pijetao, a u Švicarskoj kukavica. Pismenom potvrdom liječnika iz Heidelberga iz 1862. godine trojka je istisnuta iz lokalne tradicije u korist zeca kao njemačkog nacionalnog uskršnjeg simbola kojeg su brzo prihvatili u cijelom svijetu.

Na sam Uskrs svim hrvatskim krajevima svojstven je običaj blagovanja blagoslovljenog jela. Kako gdje, netko od ukućana, najčešće mama ili baka, u crkvu uvečer na Veliku subotu ili na zornicu samog Uskrsa nose košaru s hranom na blagoslov. U košari se nađu nezaobilazne pisanice, kolači od dizanog tijesta, kuhana šunka, mladi luk, sol i sve ostalo potrebno za uskrsni doručak ostaci kojih se nikada ne bi bacali već bi se sačuvali i spalili na kućnom ognjištu kako bi štitili od nedaća ili pak bi se posušili i spremili te mljeli i dali bolesnima tokom godine jer se vjerovalo da ostaci od uskrsnog blagoslova jela ozdravljuju bolesne. Danas možda nešto manje nego ranije sadržaj košare za blagoslov na crkvenom obredu odavao je i imućnost pojedinih obitelji Nerijetko je ovaj običaj bio i natjecateljskog karaktera pa se gledalo na  veličinu košare kao i brzini dolaska s blagoslova kući. Naime vjerovalo se da one žene koje bi prve stigle kući s blagoslova jela donosile su svojoj obitelji napredak i prosperitet.

Jedan izumrli običaj Prigorja i Hrvatskog zagorja su i takozvani raspetnici ili križičari. Na Uskrs, prije podne nakon crkvenog slavlja mjesto bi obilazili s raspelom u pratnji bubnja. Raspetnici bi ulazili u kuće ili bi ispred pričekali da ukućani izađu pred njih, dali im da poljube raspelo, a domaćini bi ih za uzvrat darivali novcem, a ako je kući bilo mladih djevojaka za udaju one bi ih darivale rupcem. Prvi pisani trag ovog običaja datira u 1644. godinu u Pavlinskoj pjesmarici.

Na Uskrs u svim krajevima poznato je i tucanje pisanicama. Pobjedu odnosi onaj čija pisanica nakon svih krugova tucanja ostane čitava. Vjeruje se da onome čije uskršnje jaje ostane cijelo u toj igri naredna godina donosi sreću i blagostanje. Prvi pisani tragovi dječjih igri s pisanicama zabilježeni su u Zagrebu u 14. stoljeću.

Hrvatska ima i bogatu tradiciju uskrsnih pjesama. Neke od njih stare su i po nekoliko stotina godina poput Isus je uskrsnuo, Nek mine majko, Krist iz groba ustade, Gospodin danas uskrsnu i Pjevaj hvale Magdaleno iz 18. stoljeća.

Nema pak crkve i uskrsnog bogoslužja u kojoj se ne ori najljepša od svih i najpoznatija hrvatska uskrsna pjesma: „Kraljice neba raduj se!“.

Sretan Vam i blagoslovljen Uskrs u nadi i vjeri pobjede istine nad lažima i manipulacijama uz Isusove riječi: “Dolazi dan kada će svi koji su u grobovima čuti njegov glas i izići, koji su činili dobro, na uskrsnuće života, a koji su činili zlo, na uskrsnuće propasti”.

Sve češća krilatica globalista koja se citira u javnosti, barem među onom probuđenom, jest „Onaj tko kontrolira hranu kontrolira cijeli svijet“, no što je s glavnim izvorom života i najzastupljenijim obnovljivim resursom na Zemlji – vodom?

Hrvatska enciklopedija definira vodu kao „vodikov oksid, H2O, najvažniji kemijski spoj na Zemlji bez kojega život u postojećem obliku nije moguć. Voda je bitan sastojak živih organizama, zauzima više od dvije trećine Zemljine površine. Pod utjecajem Sunčeva zračenja površinska voda neprekidno se isparuje u atmosferu, gdje se kondenzira i u obliku oborina (kiša, snijeg, tuča, rosa, inje, magla) vraća na Zemlju.“

Slično, u nešto proširenom tekstu, vodu definira i glasovita Britannica. Proširi li se istraživanje o općoj teoriji vode na rječnike renomiranih svjetskih obrazovnih ustanova poput Oxforda i Cambidgea svima je svojstveno da se nigdje ne spominje čovjek i njegovo pravo na čistu, pitku i što je najvažnije besplatnu vodu. U kontekstu čovjeka voda se jedino definira kao tekućina koja okružuje plod djeteta u maternici.

Postavlja se pitanje je li to slučajno ili namjerno u današnje vrijeme kada se o vodi sve više govori kao predmetu slobodnog tržišta podložnog komercijalizaciji?

Od svojih prapočetaka, čak i prije stvaranja civilizacija ljudi su se prema vodi odnosili sa štovanjem znajući da je izvor sveg života i prava svetost. Prva Božja kreacija, simbol života i čišćenja, voda se kod svih civilizacija prije Biblije u religiji, epovima i mitovima spominje kao praelement iz kojeg se razvio život. Prema Knjizi stvaranja Bog stvara svijet iz ništavnosti i vode. Voda se spominje na brojnim mjestima u Bibliji, a samo u evanđeljima čak 37 puta.

Naši preci znali su moć vode, kako onu stvarajuću tako i onu razarajuću. Naselja su se gradila u blizini izvora ili su se osmišljavali posebni sustavi koji su u gradove dovodili pitku vodu za svakodnevni život. Još i danas postoje brojni ostaci akvadukata i zdenaca iz drevnih, posebno rimskih, vremena. U krškim regijama poput onog u Dalmaciji i danas se pronalaze gustirne u koje se skupljala svaka dragocjena kap, bila ona iz zemlje ili s neba. Kako i cijela Hrvatska tako i čitava regija, a najviše ona kraška područja, obiluju i danas brojnim čistim izvorima pitke vode, tirkiznim potocima i rijekama što se slijevaju niz padine planina i sebi svojstvenim zvukom izvorne božanske frekvencije spajaju jedni s drugima u nizinama te na svom kraju blagoslivljaju  slane vode beskrajnih morskih pučina tvoreći životnu mrežu plavog krvotoka.

Sve ih je manje, ali i danas su na cijeni „čarobnjaci“ rašljari koji znaju uz pomoć drvenih rašlji prepoznati i pronaći podzemni tok vode i mjesto na kojem je najbolje iskopati bunar kako bi i ljudi, blago, ptice i biljke imale svoju božju tekuću manu.

Do relativno nedavno, prije modernizacije i javnih vodovoda bunari, gustirne i izvori ljudima su bili kruna njihovog životnog prostora. Nemali je broj mjesta gdje se i kilometrima donosila voda s rijeka i izvora u drvenim bačvama ili glinenim posudama kako bi je bilo u kući. Za tu rabotu brinule su mahom žene kojima je ponegdje magarac znao olakšati preuzevši teški teret s njihovih na svoja leđa, posebno u Lici i Dalmaciji te planinskim krajevima. Prikaz tih vremena današnjim ljudima dostupan je u slikama, muzejskim predmetima te usmenoj i video prezentaciji o vodi u sklopu NP Krka kod Šibenika.

Naši preci poznavali su i iscjeliteljsku moć vode, možda ne poput današnjih wellness stručnjaka, ali instiktivno bi se kupali u toplim mineralnim izvorima ili pili takvu vodu bogatu mineralima što je preteča modernih toplica.

Voda s mineralnih izvora do nedavno se punila u staklene boce i distribuirala na šire tržište. Od 70-tih godina prošlog stoljeća staklenu ambalažu sve više zamjenjuje ona plastična, a ironija je i u činjenici da u isto to vrijeme Ujedinjeni narodi sve više raspravljaju o vodi, donose akte i agende koje „preporukama“ u svoje zakonske regulative unose pojedine države članice.

I dok smo u posljednjih nešto više od pedesetak godina zdravo za gotovo prirodnu staklenu ambalažu zamijenili po zdravlje štetnom plastikom, bez razmišljanja posežemo i za napitcima, posebno vodom u njima. Danas nema ureda, industrijskog pogona pa čak ni kioska koji ne nudi vodu u plastičnoj ambalaži. Čak su se osmislili i dobri marketinški potezi kako bi se ljude programiralo da umjesto pijenja vode s izvora, bunara i u krajnjoj liniji iz javnog vodovoda zamijene pijenjem takve „plastificirane“. Jedan takav je i Monde Selection, međunarodni institut za kvalitetu osnovan 1961. godine u Bruxellesu koji između ostalog dodjeljuje, kako ga mediji nazivaju „oscar za vodu“. Tako i hrvatski mediji pišu hvalospjeve o prirodnoj izvorskoj vodi Jana koja u posljednje vrijeme sve više s trona svrgava desetljećima preferiranu marku vode u svijetu Evian osvajanjem ove „prestižne“ nagrade.

Ponekad osvane kakav članak ili reportaža u medijima na temu štetnosti plastične ambalaže na ljudsko zdravlje jer spojevi u njoj uzročnici su raka, autoimunih bolesti , a osim toga loše utječu i na reproduktivni sustav narušavanjem hormona. Na našu žalost, danas više nema djelića svijeta kao ni proizvoda koji u pola stoljeća nismo uspjeli kontaminirati mikroplastikom.

Neke marke vode iz industrijske proizvodnje pak ne podliježu više ni osnovnim kemijskim prirodnim procesima jer se na niskim temperaturama čak ne smrzavaju. Pita li se onda većina čovječanstva što to sve pijemo kao vodu? Sigurno ne, jer da ima zdravog propitkivanja kod većine tada nam se kroz zakonske akte ne bi nametale globalističke agende niti bi ljudi iz multinacionalnih kompanija privatizirali pravo na vodu. Ne tako davno, prije koju godinu predsjednik uprave najveće svjetske kompanije koja trguje vodom – Nestle, Peter Brabec,  uz zagovor genetski modificirane hrane izjavio je: „Svijetu je potrebno privatiziranje snabdjevanja stanovništva pitkom vodom jer voda je hrana kao i svaka druga.“

S druge strane filantrop i veliki stručnjak za procjepljivanje svjetske populacije Bill Gates u svojim javnim nastupima sve više ističe kako ćemo uskoro piti pročišćenu kanalizacijsku i otpadnu industrijsku vodu.  Da, u pravu je mr. Billy kada spominje ovakvu mogućnost. Tehnologija je toliko uznapredovala da se elektrolizom vode može postići stupanj čiste pitke vode iz otpadnih voda, a postoje i inovacije kako od takvih voda osim vode za piće dodatnom mineralizacijom dobiti i ljekovitu vodu pa i bio gorivo kao i vodik neophodan u industriji. Danas su velika ulaganja u procese elektrolize vode. Samo EU je u studenom 2022. godine imala aktualnih 795 projekata za dobivanje tzv. zelenog vodika po dokumentu CGHE2023.

Razumljivo je da bi se pročišćene otpadne vode mogle koristiti u zatvorenom industrijskom krugu, no čovjek bi za svoju potrebu pijenja vode i kupanja u njoj trebao težiti čistoj izvorskoj vodi s pravim nabojem božanske frekvencije, vibracije i energije, žive vode, a ne one iz mrtvog ciklusa.

Voda živi i pamti. To je pokazalo istraživanje dr. Masara Emota, japanskog znanstvenika koji je dokazao kako pojedine vibracije i riječi utječu na čistoću kristala vode. Što se prema vodi ljepše odnosimo i što smo joj zahvalniji kristali vode su čišći. Suprotni učinak rezultira i suprotnim efektom. Ovo istraživanje, iako staro preko dva desetljeća, posljednje dvije godine počeli su osporavati članci iza kojih stoje oni koji se nazivaju „fact checkerima“ tj. istraživačima činjenica, a da u pobijanju vjerodostojnosti višedesetljetnih znanstvenih istraživanja nemaju nikakve dokaze.

Sunce također ima vrlo veliki utjecaj na kvalitetu i čistoću vode. Istraživanja pokazuju kako se voda izložena minimalno sat vremena suncu u staklenoj boci nebesko plave boje pročisti i napuni energijom te postaje prava živa voda pogodna za zdravlje. Ovaj fenomen nazvan je „solarna voda“. To uopće ne treba čuditi jer spoj plave boje i sunca direktan je dar od Stvoritelja.

[Show slideshow]

Hrvatska i regija na vodnoj karti svijeta

Začetak spomenutih rasprava pri UN-u o dostupnosti vode za svakog Zemljanina početkom 70-tih godina prošlog stoljeća rezultirao je 1993. godine proglašavanjem 22. ožujka Svjetskim danom voda.

Tog dana održavaju se brojni stručni i politički skupovi gdje se raspravlja o problematici dostupnosti, čistoći i zdravstvenoj ispravnosti vode u svijetu. Djeca vrtićke i školske dobi uče o vodi, a s druge strane žalosna je činjenica što ni jedan obrazovni kurikulum u svijetu pa čak ni onaj vjeronaučni ne pristupa vodi s pozicije izvornosti. Vjerojatno se temelj toga krije u činjenici da bi ljudi tada drugačije spoznali vodu kao nešto od esencijalnog i biološkog egzistencijalnog značaja, a ne samo kao gospodarsko i tehnološko dobro.

Rezolucija 64/292 Glavne skupštine UN-a s kraja srpnja 2010. godine jasno prepoznaje vodu kao osnovno ljudsko pravo te navodi da su dostatna količina čiste pitke vode i sanitarije bitni u ostvarivanju svih ostalih ljudskih prava.

Govori se i o vodi kao robi na tržištu čijom cijenom manipuliraju isključivo elite. Europa, posebno njen središnji i jugoistočni dio, pa samim tim i naša regija obiluje izvorima čiste pitke vode.

Hrvatska, od međimurskih i zagorskih bregova, Ivanščice i Kalnika na sjeveru, Papuka, žumberačkog gorja do ličkog velebitskog, dinarskog i dalmatinskog krša obiluje nebrojenim prirodnim izvorima i vodnim bogatstvima koji tisućljećima napajaju žedna grla.

U hrvatskom zakonodavstvu postoji nekoliko zakona o vodi. Zakon o vodama navodi da voda nije komercijalni proizvod poput drugih proizvoda već opće dobro na koje svi imaju pravo kroz nasljeđe koje treba čuvati i štititi. Zakon o vodi za ljudsku potrošnju govori o zdravstvenoj ispravnosti vode dok članak 2 stavka 4 Ustava Republike Hrvatske propisuje da Hrvatski sabor ili narod neposredno odlučuje o očuvanju prirodnog i kulturnog bogatstva i korištenju njime.

Koliko smo „zaštićeni“ na papiru toliko praksa pokazuje drugu sliku hrvatskih vodnih bogatstava. Isti oni koji donose pravne akte dodjeljuju i višestoljetne koncesije stranim multinacionalnim kompanijama za crpljenje naših hrvatskih izvora. Nije tajna da je marka vode i istoimeni izvor Sveti Rok pod koncesijom dodijeljenoj investitorima iz Saudijske Arabije. Marka Bistra pak se crpila podno padina Ivanščice temeljenoj na koncesiji dodijeljenoj najpoznatijoj svjetskoj multinacionalnoj kompaniji na području industrije pića.

Takvi usisivači prirodnih bogatstava s nekom dalekom prekooceanskom adresom ne mare za nasljeđe tamo nekog malog starosjedilačkog naroda. Njima je samo bitna brojka i to napose u dolarima. Kod spomenutog slučaja Bistra još prije dvadesetak godina stanovnici Gotalovca i okolice primijetili su promjene u okolišu te sve veće presušivanje potoka i drugih okolnih izvora. Kada je šteta za okoliš već načinjena kompanija je tek 2012. godine najavila prekid crpljenja izvora uz obrazloženje tržišne isplativosti punionice od svega 20 posto.

Danas su svi postojeći izvori hrvatskih vodnih marki od Lipika, Svete Jane (Jana), Svetog Roka i Cetine pod koncesijom i u portfelju stranaca.

Narušena ravnoteža u vodnom bogatstvu Hrvatske koja se krije od ljudi ali se o njoj potiho šuška u javnosti jest i područje Banije i Moslavine. Iz provjerenih izvora, ljudi s terena, imena kojih iz sigurnosnih razloga ne mogu imenovati među ovim redcima, potvrđuju činjenice opadanja razine podzemnih voda u spomenutim dijelovima Hrvatske. Posebno nakon velikih potresa bunari su zažućeni i puni mulja te voda više niti je za upotrebu kako za ljude tako ni za stoku. Laboratorijske analize bunarskih i voda iz hidrofora kućanstava po naredbi s vrha lažiraju se kao zdravstveno ispravne. Stanovništvo, ovih sve više raseljenih krajeva, za sve veći nestanak podzemnih voda ne krive samo nedaće potresa već i učestale fraktacije koje provode također strane kompanije u traganju za naftom i zemnim plinom s potvrdom i pod pečatom hrvatskih institucija. Kako bi imali kakav takav pristup vodi sve veći broj građana odlučuje se za priključivanje na javnu opskrbnu vodovodnu mrežu.

Ista takva javna mreža koja možda zadovoljava kriterije zdravstvene ispravnosti u kakvoći dugoročnog utjecaja za ljudsko zdravlje je diskutabilna, a o tome se u javnosti ništa ne govori niti se ljude educira. Oni svjesni problema prema priči stanovnika vodom za piće opskrbljuju se na postojećim prirodnim izvorima ispred kojih se znaju stvoriti i redovi, a viđaju se i automobili sa zagrebačkim registarskim oznakama.

Voda iz javne opskrbne mreže je doslovno kemijska juha. Klor je poznata kemikalija koja se stavlja u vodu iz javne vodovodne mreže. Novija istraživanja povezuju klor iz vode s pojavom astme kod djece. Istraživanja su doduše više obuhvatila djecu koja su češće izložena kloriranoj bazenskoj vodi i time udišu štetne kemikalije. U doticaju sa znojem, sapunom ili šamponom klor dovodi do kemijske reakcije u kojoj nastaje grupa trihalometana, kancerogenih kemijskih spojeva. Negativne posljedice klora mogu se prepoznati i golim okom u obliku crvenila, osipa i nadražene, suhe i ispucale kože, crvenila očiju te promjena u boji obojene kose.

Neke zemlje poput SAD-a osim klora u vodu dodaju i fluor koji je također štetan po zdravlje, a najznačajnija karakteristika mu je što uništava epifizu, jednu od glavnih žlijezda za jačanje ljudskog prirodnog imuniteta.

U sklopu jednog manjeg nezavisnog stručnog skupa u rujnu prošle godine u Kostreni napravljena je analiza više uzoraka izvorskih i javnih gradskih voda iz nekoliko hrvatskih područja. Svojstveno svakoj analizi izvorskih voda je manji žućkasti ili smeđi talog koji je posljedica sitnih čestica pijeska i tla područja pojedinog izvora. U svim uzorcima vode iz javne mreže pokazalo pak se kakvu vodu zaista koristimo svakodnevno. Osim crnih taloga što je rezultat nakupina teških metala, plastike i ostalih supstanci iz vodovodnih cijevi pojavljuje se i masni talog na površini. Tu činjenicu kao i onu da čistoća vode rezultira i kvalitetom zdravlja jako dobro zna i sve veći broj tvrtki u svijetu koje na tržištu nude kućne filtere od onih jeftinijih na bazi aktivnog ugljena do onih skupih s tehnologijom osmoze. Dakle zdravlje današnjeg čovjeka nije uvjetovano samo činjenicom kako se hrani već i kakvu vodu pije.

Da kvaliteta i čistoća vode imaju veliku važnost za zdravlje očituje se i u činjenici nekih epidemija kroz povijest. Čista izvorska voda koja je prošla prirodni proces filtracije kroz razne slojeve tla teško da može biti kontaminirana poput one iz okruženja okoliša za koji se ne mari pa u njega dospijevaju svakojake tvari ili vode iz javnog vodovoda koja dugoročnim pijenjem u organizmu taloži nepoželjne kemikalije i metale. Ono najvažnije, voda iz javnog vodovoda je energetski i nutritivno mrtva voda za razliku od žive izvorske vode.

Osam čaša vode ili izračun po formuli?!

O vodi i njenoj povezanosti sa zdravljem izdaje se sve više knjiga. Zajedničko svim autorima je činjenica o važnosti čistoće vode i hidratacije organizma. Propagandu poznatu u široj javnosti o pijenju osam čaša vode dnevno danas treba zanemariti. Novim istraživanjima došlo se do zaključka kako općenito ljudi piju premalo vode, a posebno populacija treće životne dobi te se zbog tog manjka i javljaju zdravstveni problemi. Pod spomenutih osam čaša podrazumijeva se čista voda te ne uključuje sokove, čaj ili neke druge tekućine. Nova formula za izračun količine vode koju bi svaki pojedinac trebao popiti na dan glasi broj kilograma pomnožiti s 0,33 i dobije se količina ponaosob s time da je obavezno na tašte ujutro popiti 6,4 dl vode, a ostatak rasporediti tokom dana u gutljajima. Tako danas nutricionisti preporučuju kulturu ispijanja vode u svrhu zdravlja pojedinca, a sve utemeljeno na znanstvenim istraživanjima. Kako je svatko od nas unikat za sebe tako i taj unikat ima različitu potrebu za vodom, a sve ovisi o osobnoj težini.

Odnos čovjeka prema vodi vrlo je važna, ako ne i najvažnija stavka u životu svakog pojedinca. O vodi se puno zna, ali se i puno skriva. Na nama je hoćemo li tragati za istinom i izvorom ili slijepo nasjedati na propagandu multinacionalnih kompanija putem nevidljivih alfa valova s TV ekrana, priče filantropa i globalističkih elita dozvoljavajući tobože izabranim političkim elitama odlučivanje o upravljanju prirodnim bogatstvima u ime cijelog naroda.

U svijetu postoji samo jedan jedini primjer kvalitetnog upravljanja i zaštiti vode kao nacionalnog dobra i to odmah u susjedstvu. Republika Slovenija je jedina zemlja u svijetu koja je prepoznala sve veću problematiku utjecaja elita na odlučivanje o vodi kao komercijalnoj robi podložnoj određivanju tržišne cijene. Stoga su Slovenci ustavom zaštitili pravo na pitku vodu, proglasili svoje izvore javnim dobrima kojima upravlja država preko lokalnih samoupravnih jedinica. Osnovna namjera ovakvog pristupa je održiva opskrba stanovništva i gospodarstva pitkom vodom koja kao takva ne može biti predmet slobodnog tržišta.

Možemo li i mi poduzeti sličan korak poput naših susjeda ili ćemo slijepo vjerovati slovima zakonskih akata dok nam s druge strane tuđinske korporacije dobivaju koncesije na izvore i prodaju nam vodu s naših izvora u plastičnim bocama na policama trgovina, također u većinskom stranom vlasništvu, te šutke pristajati na svaki namet i manipulaciju? Odgovor je u svima pojedinačno, tebi, meni, nama i djelovanju!

Razmislite uz citat Leonarda da Vincija:

                         „Voda je pokretačka snaga cijele prirode“.

Ove godine čista srijeda ili Pepelnica i početak Korizme poklopila se s nametnutim praznikom Valentinova ili Dana zaljubljenih.

Dok Pepelnica predstavlja dan pokore, razmišljanja, posta i nemrsta te početak korizmenog razdoblja znamo li uopće što predstavlja Valentinovo i gdje leže njegovi korijeni?

Hrvatski krajevi pa i cijela regija nigdje u svojim običajima ne bilježe proslavu Valentinova kao takvog. Nalazimo samo neke priče i običaje u kajkavskim krajevima, a poglavito u Međimurju. Kajkavci za 14. veljače kažu da je to dan kada se žene ptice, u izvornom obliku „ftičeki se ženiju“. U Međimurju se bilježi jedan običaj koji se danas više ne prakticira, barem ne u većoj mjeri, a to je pečenje posebnih slatkih kolača od dizanog tijesta u obliku ptičica. Djeca bi uvečer uoči Valentinova u prozoru ostavljala brašno, kvasac, šećer, jaja i druge sastojke potrebne za kolače, a ujutro kada bi se probudili odrasli bi ih slali u dvorište da pronađu ptičice tj. kolače u obliku ptičica. Neki dijelovi Međimurja imali su običaj da šalju djecu bosu u dvorište obećavajući im crvene čizmice, a kada bi se vratili u kuću bez čizmica, slično kao i za Nikolinje, stariji bi im pokazali na njihove crvene nožice. Drugi hrvatski krajevi nemaju običaja za Valentinovo osim središnje Istre gdje žene, štujući sveca, tog dana ne bi prele vjerujući u zaštitu sv. Valentina od svih nedaća.

Odakle u Međimurju običaj bosog hodanja, za koje se sve više dokazuje da poboljšava cirkulaciju, razinu i kakvoću crvenih krvnih zrnaca te pogoduje ukupnom zdravlju teško je reći. Kako je u tom krugu,od Istre,preko Save i Drave, slovenskog i austrijskog dijela Štajerske te mađarskog Balatona nekada obitavalo keltsko pleme Boii možda korijene običaja valja tražiti u tom periodu o kojem gotovo nema pisanih tragova. Sličan običaj postoji i u Sloveniji te se isto vjeruje da se taj dan ptice zaprose, a kako bi svjedočili ovoj veseloj prigodi potrebno je hodati bos kroz polja koja su nerijetko još uvijek i zaleđena. Slovenci sv. Valentina smatraju zaštitnikom proljeća, a kako se biljke počinju obnavljati to je i prvi radni dan nove poljoprivredne sezone. Osim naših kajkavaca i Slovenaca priča o vjenčavanju ptica raširena je i na britanskom otočju u Walesu, Škotskoj i Engleskoj te dijelovima Europe s keltskim korijenima.

U svijetu je raširena priča o sv. Valentinu iz Ternija, mučeniku, koji je oglušivši se na zapovijedi cara Klaudija II. Gotičkog da se vojnici ne smiju ženiti kako bi služili carstvu u čestim ratnim pohodima, potajno vjenčavao zaljubljene parove. Zbog toga je bio zatvoren i mučenički pogubljen 14. veljače. Legenda kaže da se u zatvoru bio zaljubio u lijepu carevu kćer te joj je noć uoči smaknuća poslao ljubavno pismo s potpisom „od tvog Valentina“.

Ipak romantične legende su jedno dok je realnost sasvim nešto drugo. Prema enciklopediji „Acta Sanctorum“ od 68 svezaka iz 17. stoljeća spominju se tri Valentina kojima je identična mučenička smrt na isti datum, 14. veljače i svima u 3. stoljeću. Jedan od njih bio je svećenik u Rimu, drugi spomenuti biskup iz Ternija, a treći mučenik koji je boravio u Africi.

Valentinovo je nametnuti blagdan kako od samog početka u 5. stoljeću tako i danas. Očita je današnja komercijalizacija Valentinova kao dana zaljubljenih kada parovi jedno drugom moraju pokloniti neki parfem, bombonjeru, nakit, crvene ruže koje su simbol starorimske božice ljubavi Venere ili potrošiti pola plaće na skupe večere u restoranima uz obveznu prethodnu rezervaciju. Taj suludi komercijalni anglosaksonski namet i metastazirajući običaj u našem podneblju postoji tek od sredine 90-tih godina prošlog stoljeća. Promidžebene poruke i akcije iskaču s letaka trgovačkih centara, televizora, weba, radija i programiraju ljudski um jer onaj tko ne slijedi priču ne zadovoljava kriterije društva. Sladunjavi holivudski filmovi s neiskrenom glumom promoviraju lažnu ljubav,a na radiju se vrte šund glazbeni brojevi posvećeni Valentinovu dok se između redaka može čitati samo jedna riječ – novac, novac, novac.

Komercijalno ludilo Valentinova pokrenuto je u 16. stoljeću kada u anglosaksonskom svijetu zaljubljeni jedni drugima počinju slati ručno oslikane čestitke ukrašene čipkom bazirane na priči o francuskom plemiću Charlesu d’ Orleansu koji je svojoj supruzi za vrijeme zatočeništva u londonskom Toweru 1415. godine slao ljubavna pisma. U 19. stoljeću počinje komercijalna proizvodnja, prvo ručno izrađenih, a krajem stoljeća i tiskanih valentinovskih čestitki za što je zaslužna poduzetna Amerikanka Ester Howland. Prve čokoladne bombonjere pak se pripisuju godini 1800. i Richardu Catburyu. Prije toga u Engleskoj Valentinovo je proglasio službenim praznikom kralj Henrik VIII. poznat po svojih šest žena od kojih su neke svoju ljubav prema kralju platile glavom jer nisu zadovoljile njegove kriterije.

Sotonizam u praksi ili antičko praznovjerje o plodnosti?

Valentinovo se danas smatra danom zaljubljenih, no ako je ljubav dar od Boga ne bi li svaki dan u godini trebao biti dan ljubavi i zaljubljenih?!

Malo tko je upoznat s izvorom ovog dana. Prema ondašnjem kalendaru u antičkom Rimu slavio se početak proljeća pa neki povjesničari 14. veljače tumače i kao prvi dan proljeća. Bilo je to vrijeme između 13. i 15. veljače kada se u Rimu slavila svetkovina Luperkalija za koje neki smatraju da korijene ima u još starijoj svetkovini Februama od čega i potječe ime za veljaču – februar. Svrha festivala bila je očistiti i zaštititi grad od zlih duhova te donijeti u njega zdravlje i plodnost.

Za Luperkalije vežu se dvije izvorne priče, a štuju starorimskog boga Luperkusa za kojeg ni sami svećenici nisu znali tko je pa i kome se klanjaju pa ga poistovjećuju s bogom plodnosti, pastira, stada, šume, polja, divljine i prirode općenito – Faunusom (Faunom), rimskom inačicom starogrčkog boga Pana.

Prva priča Luperkalija vezuje se uz legendu o vukovima koji su pastirima oko Rima napadali stada i klali ovce pa prizivaju Luperkusa kako bi im pomogao u gubicima što je on učinio i otjerao vukove. Od tada ga štuju sa žrtvom u krvi. Druga, realna, pak kazuje da se u vrijeme festivala odavala ritualna počast Kapitolskoj vučici ispred pećine Luperkala, mjestu gdje je podojila Romula i Rema.

Koja god priča bila osnova svetkovine Luperkalija, čije zvukove možete poslušati ovdje,  svojstveno im je da se svode na zavjet plodnosti, ali u isto vrijeme promiču elemente bluda i krvi. Posebnim ceremonijama svećenici zvani Luperci klali bi koze i pse, pili i polijevali se njihovom krvlju, a kožu oderanu sa životinja obukli bi na sebe te se tako kretali oko rimskog Palatina i njihovim dijelovima, najčešće repom, tukli žene koje se nisu uzmicale toj ceremoniji jer ih je trebala učiniti plodnijima. Nakon rituala klanja životinja svećenici bi mrljajući krvavi nož o glave dječaka brisali krv što je bio takozvani ritual glumljenja smijeha krvavih dječaka. Samo za muškarce iz visokog društva bilo je rezervirano trčati gol ulicama Rima namazan uljem.  Valja spomenuti da je i sam čin krunidbe Julija Cezara lovorovim vijencem izvršen od strane Marka Antonija održan baš u vrijeme festivala Luperkalija. Čitavo luperkalijsko trodnevlje nerijetko je završavalo seksualnim orgijama, a u tu svrhu bi se iz teglice izvlačila imena i zajedno spajali sasvim nepoznati ljudi, ceremonija poznata kao spajanje svingera. Stoga ne čudi da je papa Gelasius I., kako bi stao na kraj ovom ludom festivalu krvi i bluda, krajem 5. stoljeća središnji dan, 14. veljače, proglasio danom zaljubljenih i započeo neku novu, ljepšu, tradiciju. Katolička crkva je službeno blagdan sv. Valentina izbacila iz Općeg rimskog kalendara tek nedavno, 1969. godine.

Srce kao simbol ljubavi

Danas, u digitalno doba, kada nam je simbol srca postao svakodnevna praksa za iskazivanje emocija kako u dopisivanju porukama tako i iskazivanju osjećaja na objave po društvenim mrežama malo je onih koji znaju izvorno značenje ovog simbola.

Simbol srca kakav koristimo uopće nema veze s ljudskom anatomijom jer je više svojstveno reptilima poput zmija, žaba, guštera i kornjača. Anatomija ljudskog srca pak je prvi put opisana zahvaljujući grčkom liječniku i filozofu Galenu iz Pergama koji je obavljajući autopsije na mrtvim tijelima ljudi srce opisao kao nalik češeru ili listu lovorike. Takav opis zadržao se sve do širenja kršćanstva kada Crkva zabranjuje autopsije pa se s vremenom gube i stara znanja o anatomiji ljudskog tijela skoro sve do 13. stoljeća.

Najstariji pronađeni artefakt sa simbolom srca kakvog i danas poznajemo datira u vrijeme 3000. godina prije Krista. Na grnčariji stare Grčke i Rima simbol se upotrebljavao kao pojednostavljeni simbol za smokvin i list vinove loze te nema nikakve poveznice s ljubavlju i ljudskim srcem.

U starogrčkoj koloniji Cireni, s prostora današnje Libije, ovaj simbol koristio se za list biljke Silphium koja se u antičkoj Grčkoj koristila za parfeme, kao afrodizijak te u medicinske svrhe, između ostalog i kontracepciju, a pojavljuje se i na kovanicama ondašnjeg novca.

Kada se simbol srca počeo upotrebljavati kao simbol iskazivanja ljubavi teško je utvrditi. U umjetnosti simbol se počinje upotrebljavati u 13. stoljeću, a po prvi put koristi ga talijanski slikar Giotto di Bondone kao simboliku ljudskog srca i ljubavi. Pod njegovim utjecajem ovaj simbol pojavljuje se na brojim umjetničkim djelima u 14. i 15. stoljeću, a posebno se ustalio kao prikaz ljudskog srca s konotacijom ljubavi u 19. stoljeću kada se sve više  počinje koristiti i u marketinške svrhe.

Osim kao simbolike ljubavi simbolu srca, marketinškom kampanjom grada New Yorka u turističke svrhe, sedamdesetih godina prošlog stoljeća nadodana je i konotacija „voljeti“. Osim toga od 1986. godine kada je na tržište plasirana video igra „The Legend of Zelda“ simbol srca počinje simbolizirati zdravlje i život.

Pod krinkom globalizacije nametnuto nam je nešto što nije ostavština naših predaka. Prije nego se upustimo u proslave tuđinskih nameta valjalo bi se informirati i razmisliti hoće li se svetkovati energija krvi i bluda te hraniti neko rogato i biće s papcima ili će se ljubav širiti svakog dana u godini, prava iskrena ljubav iz srca.

Valja spoznati riječi Davida Wilkinsona „Ljubav nije samo nešto što osjećate već i nešto što činite.“ te završiti citatom škotskog pisca, biologa i evangeliste Henryja Drummonda: „Ondje gdje je ljubav, ondje je Bog.“

„Poklade su i ludi su dani pa mi mama u kolo ne brani!“, stihovima pjesme iz Slavonije krećemo u obilazak Lijepe naše kako bismo otkrili bogatstvo različitosti hrvatskih običaja uoči korizmenog razdoblja.

Simbolika je to koja svoje korijene ima u davnim predkršćanskim vremenima čime se tjera zlo i priziva rodna godina. Karnevalski običaji protkani su elementima magijskih, religijskih, mitoloških i kritičkih sastavnica koje predstavljaju ciklično poimanje vremena.  Najpoznatiji svjetski karnevalski festivali su onaj u Veneciji koji seže još u srednji vijek, u  njemačkom Kölnu te preko „bare“ u Rio de Jaineru i američkom New Orleansu. Na listu spomenutih sve više se upisuju i oni naši u Rijeci i Samoboru.

Pokladni običaji razlikuju se od regije do regije kako u tradiciji tako i u trajanju. Najdulji karneval u Hrvatskoj je onaj u Crikvenici. U tom gradiću već prve subote nakon blagdana Sveta tri kralja počinje karnevalsko  ludilo, a njega onda slijede oni u cijeloj kvarnerskoj regiji kao i na Lastovu i dijelovima Dalmacije gdje poklade prema strogo zadanom protokolu počinju na blagdan sv. Antuna 17. siječnja.

Riječ poklade izvedena je od staroslavenskog glagola klasti, kladem, a jedno od tumačenja je i značenje „vaditi jelo iz tanjura“. Fašnik pak dolazi kao izvedenica njemačkih riječi fasten tj. postiti i felsen – biti plodan.

U antičkom Rimu od 17. do 24. prosinca  slavila se svetkovina u čast boga Saturna pod nazivom „carrus (currus) navalis“ što u doslovnom prijevodu znači brod na kotačima. Bilo je to obilježavanje završetka poljoprivrednih radova, ljudi bi se maskirali, a izrađivali bi doslovno brodove na kotačima i tako se kretali kroz mjesto. Ovi „brodovi“ održali su se do danas u gotovo svim karnevalskim povorkama jer od njih i potječe sam pojam riječi karneval. Kasnije preuzet iz latinskog u talijanski jezik naziv za posljednju bezmesnu nedjelju uskrsnog posta „dominica carnis privii“ odnosno carnaelevare – maknuti meso, kao carnival (karneval) osvojio je cijeli svijet.

Veliko bogatstvo različitosti karnevalskih običaja diljem Hrvatske počiva na staroslavenskim mitovima i legendama u kojima pronalazimo elemente spomenute starorimske svetkovine u koje su pod kasnijim utjecajem kršćanstva utkane religijske, etnološke i kulinarske niti.

Od sjevera do juga Hrvatske i pokladna trpeza se razlikuje. Tako u kontinentalnom dijelu Hrvatske imamo običaj kuhanja jela od sušenog mesa kojem kao prilog ide većinom kiselo zelje, grah ili žganci. U Slavoniji je poznata masnica s orasima, u Gorskom kotaru na stolu se nađu povatice od dizanog tijesta punjene sirom, jabukom ili orasima, na Kvarneru presnac, specijalitet od starog kruha, jaja, grožđica i cimeta te kroštule. Kroštule uz fritule su nezaobilazne i u Dalmaciji gdje u nekim dijelovima nalazimo cukarone kao na Korčuli, škanjete na Braču te u Dubrovniku poznatu rožatu.

Legenda o krafni

Krafne su možda najpoznatija slastica koja se vezuje uz pokladno razdoblje. Legenda kaže da su nastale iz ljubavi. Nekada davno na jednom dvoru bila je mlada kuharica zaljubljena u naočitog konjušara. Jednog dana začula je njegov glas ispod kuhinjskog prozora te pohitala da ga vidi, a kako je on ne bi prepoznao preko glave pokrila se krpom i tako zamišljeno gledala u zgodnog momka neko vrijeme. Na stolu kuhinje bile su pripremljene pogačice za pečenje i pohano meso za prženje. U djevojčinim mislima i očima ostao je samo njen konjušar sve do trenutka kada joj sanjarenje nije prekinuo prekoran doziv glavne kuharice. Trgnuvši se, skočila je brzo, onako prekrivena krpom preko glave u vruću mast umjesto mesa ubacila pogačicu koja se napuhnula i porumenila poput lica zaljubljene djevojke. Kada se pogačica ohladila kušajući je njenim okusima više nikada nisu mogli odoljeti u dvorskoj kuhinji i šire.

Stvarna priča pak smještava krafnu u 1756. godinu kada je ovu slasticu osmislio jedan berlinski slastičar po povratku služenja vojske kao ađutant u Pruskoj za vrijeme vladavine Fridricha Velikog. On je osmislio dizano tijesto u obliku kugle prženo na vrućem ulju ili masti jer ga je taj kolač podsjećao na topovske kugle. Prvotni naziv krafni bio je Berlinska kugla. Pod nazivom Berliner dolazi u Beč i stječe veliku popularnost u Habsburškoj monarhiji. Kako su naši krajevi bili dio tog velikog carstva preko Beča slastica se udomaćila i u Hrvatskoj, a sve do danas osnovnu recepturu nadopunjuje kreativnost svakog pojedinog slastičara pa je nalazimo s aromom limuna, ruma, vanilije ili punjene raznim voćnim, čokoladnim ili kremastim punjenjem.

Zvonkost poklada u hrvatskoj tradiciji

O pokladnim običajima Lijepe naše ne samo što bi se mogle pisati knjige, što je još 1997. godine  napravio Ivan Lozica te objavio knjigu „Hrvatski karnevali“, već bi njihova raznolikost mogla poprimiti i enciklopedijski žanr ne samo nacionalnog već i planetarnog karaktera.

Gotovo svako mjesto ima neke svoje pokladne običaje, a razlikuju se od Rađevaca na istoku do Savudrije na zapadu te Mure na sjeveru do Prevlake na jugu.

Bogatstvo je održano i u zvonkosti dijalekatskih i lokalnih varijanti naziva za neku pokladnu simboliku. Tako se, ovisno o kraju, pokladnu ophodnju naziva baukači, buše, čaplje, gugači i babe, za masku se kazuje buša, larfa, lafra, lampa, krabulja, krika, bakurine predstavljaju maškare i karneval, bauk je pokladno odijelo, Fašnik, Krnjeval, Krnjo pak je glavni lik pokladnog razdoblja. Maškarada je izraz za pokladnu povorku ili priredbu, a maškare su maskirani sudionici pokladnih običaja te ih se još naziva maškori, maškuri i mačkare.

Najpoznatiji karnevalski festivali u Hrvatskoj su onaj u Rijeci i Samoboru i to možda zahvaljujući najviše masovnoj medijskoj popraćenosti i velikim financijskim ulaganjima u svrhu turističke promocije istih.

RJEČKI KARNEVAL:

Tradicija poklada u Rijeci dugačka je šest stoljeća o čemu svjedoči pisani dokument koji se čuva u Državnom arhivu tog grada. Višestoljetna tradicija izgubljena je na lenti vremena. Festivalski oblik karnevala u gradu na Rječini star je oko stotinu godina. Održava se s prekidima, a obnovljen je 1982. godine od kada zauzima sve veće mjesto na ljestvici poznatih svjetskih karnevala. Zaštitni likovi karnevala u Rijeci su Kraljica karnevala i Meštar kojima se u doba poklada predaju ključevi grada. Vrhunac svečanosti je velika međunarodna povorka ulicama rijeke na pokladnu nedjelju koja se nerijetko prenosi uživo i putem televizijskih kanala.

Samoborski fašnik svoje prve pisane tragove bilježi 1828. godine dokumentom koji se čuva u gradskom muzeju, a radi se o zapisu sa sjednice samoborskog općinskog vijeća gdje se tražila dozvola za iznajmljivanje dvorane u gradskoj vijećnici za održavanje fašničkog bala uz napomenu da je isti održan i godinu ranije. Posebnost samoborskog fašnika leži u tome što je u pokladno vrijeme službena gradska vlast dužna upravljanje gradom predati Princezi Sraki, Princu Fašniku, Sucu i Fiškalu sve do pokladnog utorka kada festival završava. U tu svrhu Samoborci tiskaju i posebno glasilo festivala koje nosi naziv njegovog glavnog lika „Sraka“.

Osim već brendiranih festivala Hrvatska se može pohvaliti i drugim, za sada, manje poznatim pokladnim tradicijskim običajima od Slavonije i Baranje preko međimurskih, velikogoričkih, zagrebačkih i zagorskih fašnika, praznika mesopusta u Buzeštini, Kastavštini, Novom Vinodolskom i drugim dijelovima Kvarnera. Osim nabrojenih tu su i poklade na Olibu i Lastovu, čarojica u Bukovici, mačkare u Radošiću, splitska maskarada, prikaz Robinje s otoka Paga, karneval u Imotskom, korčulanska kumpanija te dubrovački karneval i festa sv. Vlaha.

U Baranji poznate su buše, a zasnovane su na raznim legendama. Najpoznatija je ona o protjerivanju Turaka iz tog kraja kada su Baranjci prerušeni u zla bića s rogovima odjeveni u ovčje krzno uplašili čitavu vojsku otomanskih osvajača koji su se preplašeni pri bijegu utopili u vodi. Buše se dijele u četiri vrste. Strašne s drvenim maskama na kojima su životinjski rogovi rezervirane su samo za muškarce i karakteriziraju spomenutu legendu. Valja za usporedbu reči da se slične maske pojavljuju i u Mohaču u susjednoj Mađarskoj pa možda i vrijedi poveznicu tražiti u istinitosti tvrdnje s obzirom da su se na tom području često odvijale bitke protiv Turaka od kojih je najpoznatija ona na Mohačkom polju 1526. godine. Lijepe buše zadužene su za veselje i zabavu, a svojstveno im je kao i velikim bušama da se muškarci oblače u žene, a žene u muškarce i tako obilaze mjesta uveseljavajući puk. Male buše su pak djeca koja se prerušavaju u odrasle ljude i na taj način daju svoj doprinos baranjskim pokladnim običajima.

BARANJSKE BUŠE:

U najsjevernijem i najmanjem hrvatskom kraju – Međimurju bogati su pokladni običaji, na žalost široj javnosti vrlo malo poznati. Međimurci imaju svoje posebne maske koje se izrađuju od vrbinog drva. Postoje one zoomorfne i prikazuju likove životinja, nose se na štapu, onaj tko ih nosi prekriven je bijelom plahtom i klepeće donjom čeljusti maske o gornju. Ove maske potiču iz sela Podrturen i Peklenica i nazivaju se čaplje. Druga vrsta maski su lafre ili larfe, antropomorfnog su oblika, stavljaju se na lice i izražavaju ljudski oblik. Lampe su treći oblik maski međimurskog kraja, spoj antropomorfnih i zoomorfnih elemenata s gubicom, rogovima i često strašnim zubima čija donja čeljust se također može pomicati stvarajući klepetav zvuk koji simbolizira tjeranje zlih duhova i zime. Ove maske su svojstvene selu Turčišće u kojem je još do prije koje desetljeće bilo majstora koji su ih izrađivali no taj obrt je gotovo izumro pa se primjerci ovakvih maski mogu još naći u kućnim arhivama ili pak kao izložbeni eksponat u Muzeju Međimurja u Čakovcu. Međimurje ima i pikača svojstvenog za mjesto Selnica, a radi se o liku koji u ruci drži čičak, na glavi ima pletenu slamnatu košnicu za pčele dok je onaj tko nosi cijelu masku „odjeven“ u slamu pa se u takvoj maski bude i teško kretati.

Neizostavni likovi Međimurskog fašnika su Cigan i Ciganica koji su dio povorke, a lik ciganke u malom koritu nosi bebu. U jednom trenutku oni nestanu iz ophodnje mjestom i ponovno se pojavljuju prilikom spaljivanja Fašnika. Na pokladnu (fašenjsku) nedjelju u mjestu Donji Pustakovec već više od 70 godina s kraćim prekidima održala se tradicija Fašenjske priredbe kada se u mjesnom Domu kulture uprizoruju satirični i šaljivi skečevi utemeljeni na mjesnim, ali i širim društveno političkim zgodama ili vicevima pa dvoranom odzvanja zvuk smijeha. Drnda je ime zaštitnog lika ovog mjesnog običaja, a nastala je kao neuspjeli pokušaj lokalnog stolara da napravi kip Djevice Marije pa su tom „umjetničkom“ djelu tadašnji mještani dodijelili spomenuto ime i krenuli stvarati još jedan u nizu međimurskih pokladnih običaja.

U međimurskim pokladnim povorkama nekada su se našli i likovi deve, a bile su i posebne povorke koje su simbolizirale svatove sa svim likovima tradicionalne međimurske svadbe, obično u travestiji,  od mladenaca, kumova pa do podsnehalje i djevera koji pjevaju:

„Tu za repu, tu za ljen (lan),

Tu za masno zelje.

Fašnjek se je oženil,

Pepelnicu zaručil.

Pepelnica zaručnica,

Fašnjek mladoženja.“

Osim po Riječkom karnevalu Kvarner, posebno grobnički i kastavski kraj, poznat je i po zvončarima. Zvončari se razlikuju od mjesta do mjesta, a najpoznatiji su oni s Grobnika za koje je poput baranjskih buša također vezana legenda o protjerivanju neprijatelja iz tog kraja. Za vrijeme Grobničke bitke  1242. godine, kada su Tatari pokušali osvojiti taj kraj i prodrijeti dalje u Europu, mještani su se dosjetili da se obuku u životinjske kože, a oko pasa zavežu praporce. Legenda kaže da se neprijatelj uplašio takvih bića te netragom pobjegao, a iz toga su nastali zvončari za koje je potrebna velika snaga jer i danas u pokladno vrijeme obilaze mjesta obučeni većinom u ovčje krzno s teškim zvonima oko pasa koje prilikom skakanja zvone i tjeraju sve nedaće. Na Grobniku nose teške maske na glavi dok zvončari nekih drugih dijelova nose šešire sa šarenim trakama ili cvjetovima.

HALUBAJSKI ZVONČARI:

Naš najudaljeniji naseljeni otok u Jadranu – Lastovo nije poznat samo po specifičnim dimnjacima tzv. fumarima, borovoj šumi, netaknutim prirodnim ljepotama i zapuštenim vojnim objektima već i po stoljetnom pokladnom običaju. Prema strogo uređenom protokolu od 17. siječnja kada se održava prva plesna večer tzv. balo do pokladnog utorka s kojim završava karnevalsko veselje na Lastovu se odvijaju događanja prema utvrđenim pravilima. Tako se primjerice lira tj. lijerica na ovom otočju svira samo u vrijeme poklada i to od blagdana Kandarole 2. veljače, a karakteristična pjesma je „Podiglo se malo četovanje“. Halekanje je jedan od pokladnih običaja kada se nekoliko članova lastovskog pokladnog društva okuplja na mjestu pod kostanju te uzvikuju karakterističan uzvik kojem se ne zna značenje – „Uvo!“. Na Lastovu postoje i dvije posebne povorke, pokladari u kojem sudjeluju muškarci  i lijepe maškare rezervirane za žene, a za simboliku plodnosti u godini, svake godine, s istog mjesta kopa se i prlina, zemlja za Pokladove čizme.

LASTOVSKI POKLAD:

Usporedimo li s velikim zemljama naša mala Hrvatska i u pokladnoj tradiciji zaista nadmašuje svaku veliku svjetsku silu. Bogatstvo različitosti i posebnosti koje, kada bi opisivali svaki detalj, stvarno iziskuju oblik ukoričen u knjizi ili višesatni dokumentarni serijal u novinskom članku stanu samo kao sažetak sažetaka nenadmašivih narodnih običaja.

Kako je i započeto, valja završiti stihovima pjesme Velikih buša:

„Poklade su milo janje moje,

Barem da su u godini troje.

Poklade su da se veselimo,

A korizma da se žalostimo.“

KAKO JE KOMERCIJALIZACIJA UKRALA IZVORNI DUH BOŽIĆA?

Obilje u kakvom čovječanstvo živi danas našim precima čak i unatrag samo koje desetljeće bilo je nezamislivo. Svijetlo Božića unatoč brojnim nedaćama i pokušajima socijalističkih vlasti da ga se diskreditira pa je 25. prosinca do prije tridesetak godina bio normalni radni dan, u bivšoj Jugoslaviji srećom nitko nije mogao ugasiti.

Ima nas koji se sjećamo okupljanja obitelji u vrijeme Božića i Nove godine, dolaska rodbine iz inozemstva kao što su Njemačka i Austrija s čokoladicama u obliku Djeda Mraza i kuglica za bor. Nekima su se donosile i petarde koje bi tu i tamo stvorile gromku buku izvan crkve za vrijeme polnoćke. Da, nama, generaciji osamdesetih i ranijih desetljeća Božić je ostao urezan u sjećanje nešto drugačije nego svim mlađim generacijama koje na veliku žalost bogatstva različitosti proslave Božića nekada danas žive svojevrstan unificirani, blješteći, globalistički i komercijalizirani Božić bez izvornog božićnog duha i rođenja mladog svijetla i novog ciklusa u liku Isusa Krista.

Danas kada skoro svako selo ima svoj Advent pa lošom režijom i pokušajem kopiranja holivudskih produkcija smišlja na razno razne načine kako privući što veći broj „potrošača“ nameće se jedino komercijalizacija i nepotrebna potrošnja. Kao takvi postali smo prave neznalice o običajima uoči, za vrijeme i poslije Božića  kakve su gajili naši preci.

 Zato uzmite toplu šalicu čaja u ruke, opustite se u svojoj omiljenoj fotelji i zaplovite s nama u priču o Božiću kakva je nekada bio.

Na Božić, 25. prosinca, slavimo rođenje Isusa Krista no pravi nadnevak njegovog rođenja nije poznat pa ga neki povjesničari i teolozi prema zapisima o događajima koji su obilježili Kristovo rođenje u vrijeme vladavine kralja Heroda smještaju u ljetne mjesece. Od kud onda ovaj blagdan u prosincu?

Do pred kraj 6. stoljeća Božić se slavio 6. siječnja, a u namjeri da potisne još uvijek vrlo živu starorimsku svetkovinu „Natalis Solis Invictus“ (Rođenje nepobjedivog sunca) koja je uvedena u vrijeme vladavine cara Aurelija, Crkva je proslavu Kristovog rođendana prebacila na 25. prosinca u vrijeme obilježavanja zimskog solsticija tj. suncostaja.

Božić je u kršćanskom svijetu ujedno bio i početak nove godine na što upućuju i stihovi stare hrvatske pjesme „Na tom mladom ljetu“, a Crkva 1. siječnja kao  početak nove (kalendarske) godine prihvaća tek 1691. godine. Još od 5. stoljeća za Božić slavile su se tri mise, polnoćka, zornica i poldanjica. Običaji su se kroz stoljeća mijenjali, no unatoč namjeri Crkve da suzbije neke poganske izvore oni su održani sve do danas, a očituju se u ulozi ukrašavanja zelenilom i vegetacijom, svjetlosti, darivanju i čestitanju. Kršćanima je čestitanje blagdana Božića nekoć bilo puno važnije od čestitanja same Nove godine.

Božiću i njegovoj dvanaestodnevnici do blagdana Sveta tri kralja prethodi razdoblje nazvano advent ili došašće koje je do 16 stoljeća trajalo šest, a od tada do danas zadržan je običaj trajanja od četiri tjedna. U tom razdoblju kršćani štuju svoje najvažnije svece, Djevicu Mariju kojoj posvećuju i mise zornice, svetog Ivana Krstitelja, svetog Nikolu kada se daruju djeca, svetu Barbaru kada je i prvi termin za sijanje božićne pšenice te svetu Luciju. Na sam blagdan svete Lucije, zaštitnice tjelesno i duhovno slijepih, ratara, lađara, staklara, krojača, tkalaca, pisara, vratara i kovača zadnji je rok za sijanje božićne pšenice. Sam običaj sijanja pšenice seže u drevna, poganska vremena, a simbolizira prizivanje bogate ljetine u novoj sezoni. Pšenica bi se po svetkovinama dala kao hrana pticama kako ništa ne bi propalo. Stari običaji mladićima, koji su to željeli, nalažu i izradu tronošca bez ikakvih metalnih dijelova. Taj posao morali su rasporediti za svaki dan te ga završiti na sam Badnjak. Zašto i čemu služi ovaj stolčić saznat ćete kada stignemo do polnoćke. U nekim krajevima poput Slavonije bilo je uvriježeno da se od svete Lucije do Božića prati i zapisuje vrijeme, a vremenski uvjeti pojedinog dana upućivali su na vremenske uvjete koji će biti u pojedinom mjesecu naredne godine. Ukoliko bi dan bio kišni i taj mjesec bi pratilo takvo vrijeme, ako pak bi sijalo sunce moglo se očekivati povoljno sunčano vrijeme tog mjeseca.

Neke hrvatske krajeve već od svete Barbare prati običaj čestitarenja pa bi primjerice Slavonci odlazili u kuće rodbini i prijateljima i krenuli s čestitkama za zdravlje i dobrobit ukućana. U Dalmaciji i istočnoj Hercegovini pak su u vrijeme došašća postojali dani, takozvani detinjci kada bi stariji očekivali darivanje voća od djece kao otkupninu, materice kada su darivati morale žene te očići kada su druge voćem darivali muškarci. Ovaj običaj još ponegdje susrećemo u Zagori, Sinjskoj krajini i Bačkoj, ali sve više odumire.

Kod naših starih na dan svetog Tome, 21. prosinca, običavalo se napraviti posljednje pripreme pred Božić. Čistila se kuća, prala se krevetnina, pekla bi se božićna peciva i kruhovi te bi se pripremala drva za ogrjev.

Najpoznatiji ukras u kući u novije vrijeme tokom adventa je adventski vijenac. Poput gotovo svih simbola modernog obilježavanja Božića i adventski vijenac je u našu kulturu stigao iz njemačkih protestantskih krajeva. Prvi adventski vijenac pojavio se u domu za siročad u Hamburgu 1838. godine. Želeći uljepšati dane uoči Božića evangelistički pastor Johann Hindrich Wichern odlučio je napraviti veliki drveni vijenac i na njemu poslagati svijeće, njih ukupno 24, 19 manjih za svaki dan osim nedjelje i 4 velike i jedna božićna bijela u sredini. Ovaj ritual se djeci jako svidio te je odlučeno da će postati njihova tradicija. Tri desetljeća kasnije vijenac su počeli ukrašavati zimzelenim grančicama i proširio se svim njemačkim zemljama, a kasnije Europom i cijelim kršćanskim svijetom. Korijene adventskog vijenca nalazimo još u antici kada su vijenci simbolizirali trijumf nad neprijateljem, a kako su okrugli simboliziraju vječnost jer nemaju ni početka ni kraja. Adventski vijenac predstavlja borbu protiv tame i grijeha, a s vremenom od svih svijeća danas su zadržane samo četiri, za svaku nedjelju došašća po jedna. Iako danas nalazimo razno razne kreacije i boje originalni adventski vijenci imaju tri ljubičaste i jednu ružičastu svijeću. Ljubičasta boja predstavlja kraljevsku boju te simbolizira pokajanje i post. Svijeće u ovoj boji pale se prve, druge i četvrte nedjelje dok se ružičasta zapali treće nedjelje došašća i predstavlja radost. Prva svijeća predstavlja proroke koji su navijestili Kristovo rođenje i simbolizira spasenje, druga je svijeća pastira i simbol ljubavi, a četvrta kao anđeoska svijeća simbolizira mir. Običaj unošenja adventskog vijenca u hrvatski božićni folklor novog je datuma i u većoj mjeri javlja se tek 90-tih godina prošlog stoljeća.

Starije generacije uoči Božića prisjetiti će se jednog starog običaja, slanje božićnih i novogodišnjih čestitki. Danas kada je ovu tradiciju diljem svijeta zamijenila elektronička čestitka u obliku grafičke obrade ili čak gifova i animiranih poruka putem mobilnih aplikacija ne tako davno bio je običaj ručnog ispisivanja čestitki krasopisom i slanja poštom. Veselilo bi do prije kojih dvadesetak, tridesetak godina u poštanskom sandučiću svakodnevno iščekivati pismo s dobrim željama i čestitkama na kojima su se osim jaslica za sreću našli i dimnjačari, lude gljive, djetelina s četiri lista, bubamare, praščići, Djed Mraz, anđeli i zimski motivi.

Prvom božićnom čestitkom smatra se ona iz Londona 1834. godine kada je sir Henry Cole, budući osnivač i prvi ravnatelj Victoria i Albert muzeja, dao ilustratoru Johnu Callcotta Harsleyu nacrtati sebe kako nazdravlja sa svojom obitelji. Na ilustraciji je na engleskom jeziku pisalo „Sretan Božić i Nova godina“,a Cole ju je dao tiskati u tisuće primjeraka i poslati na adrese svih svojih prijatelja i poznanika. Kako se u Britaniji običavalo slati pisma prijateljima i rodbini za Božić već sljedeće godine Coleova novotarija je prihvaćena kod aristokracije i viših društvenih slojeva, a ubrzo je postala tradicija u čitavom svijetu te je došla i do naših krajeva. U Hrvatskoj su ilustracije za božićne čestitke radili brojni poznati i nepoznati autori od kojih se ističe ime Andrije Maurovića. U grafičkoj zbirci Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuva se oko pet stotina jedinstvenih božićnih i novogodišnjih čestitki s hrvatskim potpisom. Osim slanja i primanja dobrih želja čestitke su nekoć bile i sastavna božićna dekoracija svakog doma. Tradicija božićnih poštanskih maraka mlađa je od čestitki, a prvom takvom markom na svijetu smatra se ona kanadska s natpisom „XMAS 1898“ (Božić 1898) s kraja 19. stoljeća.

BADNJAK

Najčarobniji dan božićnog razdoblja sigurno je Badnjak. U kući i oko nje obavljaju se posljednje pripreme za proslavu Božića praćeni različitosti i brojnošću narodnih običaja. Običaji naših starih razlikuju se od regije do regije, a škrinja seoskih običaja pršti bogatstvom za razliku od one gradske.

U cijelom kršćanskom svijetu zajedničko svim običajima je želja za blagostanjem, napretkom, zdravljem i dobrim urodom. Rođendan Isusa Krista događaj je koji slavi Boga na visini, a ljudima na Zemlji priželjkuje dobru volju i mir.

Slaveni su na Badnjak imali običaj u kuću unositi tri velika panja koja bi kao simbol Svetog Trojstva držali uz ognjište te poseban panj, badnjak, koji bi stavljali na ognjište ili pak oslanjali na kuću. Dok je danas uobičajeno kititi četinjače kao božićno drvce valja se prisjetiti da kićenje drvca u prosincu seže u pred kršćansko vrijeme posebno kod Germana i Rimljana, a stari Slaveni su imali običaj unositi i kititi grane hrasta što se do danas zadržalo u pravoslavlju.

U hrvatskoj katoličkoj tradiciji, posebno na kontinentu, do polovice 19. stoljeća bilo je uobičajeno plesti zeleni vijenac od bršljana, imele, četinjača i ostalog zimskog zelenila te ga ukrasiti crvenim trakama i objesiti za strop kuće. S tog vijenca visjeli bi orasi, suho voće te mirisne crvene i zlaćane jabuke čije sorte poput božićnice i ovčjeg nosa danas nalazimo jako rijetko.

Dok nam se pod plaštem sve veće komercijalizacije nameće kićenje božićnog drvca, u narodu poznatijem kao bor, već krajem listopada, pa izlozi trgovina pršte umjetnim glamurom i radošću, treba znati da smo taj običaj postupno preuzeli pod germanskim utjecajem tek prije kojih 150 godina. Tada u gradske sredine običaj kićenja jelki za Badnjak donose plemenitaši i bogati industrijalci, a s vremenom ga je počelo preuzimati i seosko stanovništvo. Ukrasi na boru također su otkrivali statusni simbol. Bogatiji su si mogli priuštiti staklene kuglice, anđele, srebrne i zlatne trake te druge skupe ukrase dok se na selu ukrašavalo jabukama, suhim voćem, girlandama i ukrasima od krep papira, zvijezdama i pahuljicama od slame, licitarima te orasima i lješnjacima obojenima u srebrnu ili zlatnu boju. Nekada nezaobilazni ukras na boru bilo u gradu ili na selu bili su i salon bomboni u šarenim papirima.

Pokloni umotani u šarene papire pod drvcem također su običaj gradske sredine dok se na selu njegovao stari običaj unošenja slame u kuću do, u još ne tako davno vrijeme prije kojih 20 i 30 godina.

Legenda kaže da je za prvo božićno drvce zaslužan reformator Martin Luther početkom 16. stoljeća kada je svijećama okitio jelku jer ga je to podsjećalo na zimsko zvjezdano nebo. Službeni pak zapisi govore o tradiciji kada su obrtnički cehovi njemačkih područja kitili drvca za svoju djecu. U glavnom latvijskom gradu, Rigi, danas stoji natpis na osam jezika o mjestu prvog božićnog drvca iz 1510. godine. Proteklo je dosta vremena dok božićna jelka nije osvojila svijet. Kićenje drvca u vrijeme zimskog suncostaja poganski je običaj Njemačke i europskog sjevera jer su u drevna vremena vjerovali  da u drveću stanuju bogovi. Tek s Bečkim kongresom 1815. godine zahvaljujući aristokraciji koja je od rujna 1814. do lipnja 1815. U Beču krojila tadašnju sudbinu Europe ovaj njemački običaj prenijet je kontinentom u urbane sredine pa i do Rusije.

Prijelomni trenutak za božićna drvca bila je tradicija u obitelji britanske kraljice Viktorije. Zahvaljujući princu Albertu koji je običaj kićenja jelke donio iz Saske u Englesku, te su se drvca osim u Buchingemskoj palači počela kititi u vojarnama, bolnicama i javnim ustanovama, emigracijskim valom Britanaca prenijet je u Ameriku, a sve ostalo je povijest. U Njemačkoj su se još u 19. stoljeću zbog bojazni od deforestacije od guščjih pera obojenih u zeleno izrađivala i prva umjetna božićna drvca.

Preko aristokracije običaj kićenja božićnog drvca za Badnjak u drugoj polovici 19. stoljeća proširio se i na području Hrvatske. Prvenstveno su običaj preuzele gradske sredine, a postepeno je ušao i u seoske domove i zamijenio zeleni vijenac sa stropa. Neizostavan detalj na boru sigurno su svijeće koje imaju dvostruku simboliku. Svijeće, koje su danas zamijenile lampice, znak su svjetla koje je svijetu donijelo Isusovo rođenje i simbol buđenja prirode. Prve električne lampice pojavile su se 1920-tih godina.

Danas se u Americi proizvede oko 360 milijuna božićnih drvaca, Europi oko 60 milijuna, a u Hrvatskoj svega 500.000.

Često se u filmovima s božićnom tematikom priča o imeli. Ona predstavlja jedan od simbola sreće koji je preuzet iz germanske mitologije te se vješa na dovratnik kao mjesto gdje se vole ljubiti zaljubljeni parovi kako bi dozvali sretnu zajedničku budućnost. Imela se vješala i u štali jer se vjerovalo da tjera zle duhove i čuva stoku. U nekim hrvatskim krajevima stari običaji su nalagali da se na Badnjak za stoku ispeku posebne pogače i kruh, posebno u Slavoniji i Dalmaciji, kojima bi se na Božić nahranila i time se postiglo blagostanje, zdravlje i plodnost u idućoj godini.

Jaslice

Uz Svetu Obitelj neizostavni simbol jaslica su vol i magarac. Običaj postavljanja jaslica osmislio je sv. Franjo Asiški kada je u Grecciu u Italiji 1223. godine postavio prve jaslice kao uprizorenje Kristova rođenja. Za širenje jaslica po Europi najzaslužniji su franjevci, a kroz stoljeća poprimale su različite oblike, izrađivale se od drveta, gline i drugih prirodnih materijala, dobivale razne mehanizme za pokretanje, a sa Svete obitelji, vola i magarca proširivale su se s čitavim prizorom pastira, tri kralja, narodnih običaja i krajobrazom. Jaslice su bile sastavni dio crkvene dekoracije pa je tako među mladima u Hrvatskom zagorju bio običaj hodočašćenja do većih crkava kako bi se vidjele jaslice. Najstarije danas sačuvane jaslice u Hrvatskoj su one drvene u franjevačkom samostanu na otočiću Košljunu u blizini otoka Krka iz 17. stoljeća. Tek tokom 19. stoljeća jaslice kao božićna dekoracija polako počinju prelaziti iz crkava u domove te su se do danas održale kao neizostavni dekor ispod božićnog drvca ili pak u nekom kutku u kući.

„Orašaromanija“

U samo nekoliko posljednjih godina kada je Zagrebački advent bio u znaku orašara Hrvatsku je zahvatila „orašaromanija“ kojoj do danas nema kraja pa osim prekrasnih zvukova baleta P. I. Čajkovskog u kazalištu, figurice orašara iskaču s polica svih supermarketa te su postali nezaobilazan božićni dekor u mnogim hrvatskim domovima i ukras brojnih adventskih štandova.

Ima onih koji negoduju oko orašara jer nisu hrvatska tradicija, te kako te lutkice nemaju veze s Božićem, no nije tako. Orašare se prije moglo sretati na adventskim sajmovima u Njemačkoj i Austriji jer i oni su, doduše dosta kasno, kao i velika većina današnjih simbola Božića do nas došli iz germanskih, pretežno protestantskih, krajeva.

Kako je u srednjem vijeku prehrana bila sezonska te su u jesen i zimi glavni desert bile grickalice u vidu oraha i lješnjaka njima je trebalo na neki način skidati ljusku. U tu svrhu u 13. stoljeću izrađivale su se metalne spravice za stiskanje ljuske kako bi se došlo do ploda oraha i lješnjaka i s vremenom su ih nazvali „Nussknacker“ tj. orašar. Odmakom vremena spravice su počele dobivati i oblik vjeverica, ptica, lisica i drugih šumskih životinja. Spravice su takvima ostale sve do 17. stoljeća kada je Christian Steinbach počeo tradiciju ručno rađenih drvenih orašara u obliku figurica vojnika. Steinbachovi potomci i danas vode ovu višestoljetnu obiteljsku tvrtku.

Sve do kraja II. svjetskog rata orašari su ostali samo dio njemačkog folklora u kojem se vjeruje da su donositelji sreće u obitelji i zaštitnici doma. Za svojevrsnu popularnost orašara zaslužan je i istoimeni balet Čajkovskog zasnovan na bajci najpoznatijeg predstavnika njemačke romantičarske novelistike Ernsta Theodora Amadeusa Hoffmanna „Orašar i kralj miševa“. Čajkovski nije polučio veći uspjeh s baletom nakon premijere 18. prosinca 1892. u Sankt Petersburgu. Balet doživljava svoj uspon i slavu tek nakon premijere u New Yorku 1954. godine u produkciji rusko američkog koreografa Georgea Balancinea. U to isto doba kada se diljem Njemačke otvaraju američke vojne baze vojnici kući u Ameriku kao suvenir nose i figurice orašara gdje doživljavaju veliku slavu. Ne treba ni nagađati kako su zaslugom američke marketinške industrije orašari iz njemačkog srednjovjekovnog folklora osvojili svijet u vrijeme Božića u samo sedam desetljeća.

Slama

U staroj hrvatskoj narodnoj tradiciji stoljećima je slama bila najvažniji simbol i dekor Božića te se unosila u kuću. Moderan način života ovaj običaj je potpuno istisnuo te slamica u kući, valjanje i spavanje u njoj nakon polnoćke ostaje samo u sjećanju i pričama starijih generacija.

Slama bi se stavljala ispod stola, a u obliku križa s dodacima sjemenki i zrnja poput pšenice, heljde, kukuruza s pokojim novčićem i novčanicom i na stol te bi se sve prekrilo bijelim stolnjakom i tako blagovalo za stolom sve do pred kraj prosinca. Slama se u kuću unosila na razne načine. U Podravini i Međimurju običaj je bio unositi je u plahti. Taj zadatak obavljao je obično najstariji član kućanstva, djed ili otac. Nakon što bi se okitilo drvce, prostorija bi se zamračila, a osvjetljavala bi je samo jedna skromna svijeća. Tada bi se začulo kucanje na vrata i došao bi gazda s plahtom punom slame u kojoj su bili i darovi Malog Isusa za najmlađe članove kućanstva. Nakon molitve slama bi se posložila po sobi, a prije toga mališani bi svoje ručice gurali unutra kako bi našli dar za sebe. Bile su to nekada skromni pokloni poput kakvog voća, karameliziranih sjemenki bundeve ili orašastih plodova i slični slatkiši koje su s rastom standarda zamijenile čokolade, bomboni, čips, smoki i drugi industrijski proizvodi. Na Baniji običaj unošenja slame u kuću bio je u košari. Poslije molitve i rasprostiranja slamice obično bi se pristupalo posnoj badnjoj večeri na kojem bi se našli široki rezanci s makom ili orasima, kompot od suhih šljiva, trešanja, jabuka i drugog voća svojstvenog za određeno podneblje te riblja jela, na kontinentu od riječnih, a na obali morskih riba ili bakalara. Nakon večere pričale bi se priče, molilo i čekalo vrijeme za odlazak na polnoćku, a po povratku s polnoćke obično se blagovalo prvo božićno svečano mesno jelo. Najmlađi bi pak nerijetko usnuli ispod stola i proveli božićnu noć spavajući na slamici. Slama bi u kući tako ostala do blagdana Nevine dječice 28. prosinca kada se iznosila iz kuće i stavljala na voćke i u vrt kako bi prizvala dobru ljetinu u sljedećoj sezoni.

Polnoćka 

Najsvečanija misa božićnih blagdana svakako je polnoćka. Iz hrvatskih crkava ori se pjesma „Na tom mladom ljetu“, a i djeci i odraslima oči bi najčešće skretale pogled do kutka crkve u kojem su bile uređene jaslice. Slava je to Bogu na visini i mir ljudima dobre volje na Zemlji.

Tokom Badnje večeri muškarci su imali svoj običaj pucanja iz mužara i karabita, a u nekim krajevima pucalo se iz kubura. Običaj zadire u poganska vremena kada se bukom nastojalo otjerati zlo i zimu te je znak slavlja rađanja novog svijetla koje je u kršćanstvu utjelovljeno rođenjem Malog Isusa. Znatiželjni dječaci pratili bi starije i gledali kako se pripremaju za pucnjavu. Karabit bi se stavio u staru limenku koja je na stražnjoj strani imala rupu za potpaljivanje. Stavio bi se poklopac i zapalilo, a onda je gromoglasno opalilo i poklopac se za novu rundu tražio uokolo mjesta grunuća. Što je limenka bila veća to je zvuk bio prodorniji. Moderna pirotehnika poput petardi i vatrometa novijeg je datuma. U naše krajeve pristizala je s osamdesetim godinama prošlog stoljeća kada je rodbina na privremenom radu u inozemstvu za blagdane dolazila kući i donosila sa sobom zapadnjačke „novotarije“. Ta zatupljujuća buka izvan crkve često je znala ometati i bogoslužje jer su se neki morali pokazati što su to donijeli sa sobom.

Danas se pirotehnika uzima zdravo za gotovo jer je dostupna svakome, a nesvjesni prodavači koji je prodaju i maloljetnicima samo radi zarade često su karika u lancu krivaca za nesretne ozljede kod dječaka. Zato vodite brigu što vam djeca kupuju bez vašeg znanja ovih dana, upozoravajte ih na moguće posljedice i čuvajte im zdravlje.

Naši stari prenijeli su nam i priče kako u ponoć na Božić svatko tko dođe u štalu može pričati sa životinjama i razumjeti sve što pričaju. Kako se priča poklapa s terminom polnoćke očito su takvo nešto mogli iskusiti samo oni koji su „markirali“ s misnog slavlja jer, provjereno, dođete li u štalu poslije polnoćke životinjski svijet je uspavan i tih.

U vrijeme polnoćke na redu je bilo i razotkrivanje vještica. To su mogli samo znatiželjni momci koji bi od svete Lucije do Badnjaka izrađivali tronožac. Gotovo u svim hrvatskim krajevima predaja je ista. Svaki onaj koji bi izradio stolić bez metalnih dijelova s tri nožice trebao je u vrijeme prikazanja za trajanja polnoćke stati na tronožac i vidio bi tko su vještice u crkvi. One bi bile leđima okrenute oltaru, a ako bi primijetile da su razotkrivene počele bi progoniti mladiće. Momci, kako bi se zaštitili, oko sebe moraju nacrtati krug ili nositi kožuh te ga baciti pred vještice u trenutku bijega. Čim bi vještice dosegle kožuh počele bi ga trgati, a mladić bi dobio vremena za bijeg. U Međimurju je za bijeg od vještica bila dovoljna samo šaka pšenice ili neke druge žitarice koju bi mladići bacili iza sebe. Vještice bi krenule skupljati zrno po zrno, a dečki bi nestali iz njihovog vidokruga.

Božić

Na dan Božića obitelj bi ostajala doma i ne bi se odlazilo nigdje od kuće. Bez obzira na status običaj je nalagao da blagdanski stol bude svečan. Svaka regija ima sebi svojstvene specijalitete uvjetovane podnebljem. Kako je na Badnjak posni dan u Slavoniji se do večere držalo strogog posta, a večera bi bila skromna dok se za božićni doručak jede hladnetina, kulen, sir, razni suhi kolači, orahnjače i makovnjače, a za ručak bi obično bila juha te pečena junetina ili piletina. U Međimurju se za božićni ručak obično jela patka s heljdom ili mlincima dok se za Novu godinu spremala svinjetina, odojak, puretina ili guska. Ovaj običaj da se za Božić jede meso životinja koje čeprkaju ili plivajući zabacuju noge unatrag, a za Novu godinu onih koje nasrću ili ruju unaprijed povezan je sa simbolikom boljitka i unapređenja. Međimurci vjeruju da ako bi pojeli patku ili piletinu na Novu godinu onda bi i cijela godina bila unazađena. U ostatku središnje Hrvatske običaj je da na božićnom stolu mora biti odojak koji je danas zamijenila purica. Puricu s mlincima na blagdanskom stolu u urbanoj zagrebačkoj sredini pod utjecajem uzgoja zagorskih purana u obližnjem Hrvatskom zagorju njeguju već više od stotinu godinu.

Liku su nekada u božićno vrijeme znali zatrpati visoki snježni zapusi pa su neka sela bila odsječena od svijeta. No mudri Ličani osigurali bi sebe za zimu pa iako su im druženja bila ograničena samo na susjedna sela na stolu bi se zahvaljujući trgovinskoj razmjeni našlo i morske ribe poput bakalara, a tradicija je nalagala božićnu pečenu janjetinu s krumpirovim polama. U Istri i na Kvarneru za Badnjak je bila uobičajena riblja juha, maneštra bez mesa, bakalar ili pečena riba, a za božićni desert ispekao bi se biskupski kruh sa suhim voćem. Ovaj utjecaj božićnog slatkog kruha u različitim varijantama stvoren je pod utjecajem njemačkog „Christstollena“, a jednu takvu inačicu nalazimo i u Prelogu gdje su posljednjih godina iz zaborava izbavili Priločki klecimprot osnova kojeg je tijesto za kruh sa suhim voćem svojstvenim međimurskom podneblju koje se namakalo u rakiji ili rumu poput suhih šljiva, grožđica i suhih tepkih hruški (krušaka).

Dalmaciju kao pomorski kraj krase pak specijaliteti nastali pod mediteranskim utjecajem i podnebljem. Tako se bakalar u Istri i Dalmaciji, iako nije riba Jadrana i Mediterana, uobičajio na blagdanskom stolu pod utjecajem trgovinskih razmjena s Portugalom, Španjolskom, Italijom i sjevernom Europom. U Šibeniku pod talijanskim utjecajem iz Bolonje i danas su luganini nezaobilazan blagdsnski specijalitet. Splićani vole uživati u pašticadi, a zasladiti se suhim voćem i manduletama dok pak na Visu pripremaju posebno dobru slasticu od suhih smokava i sjemenki komorača, viški hib.

Dan poslije Božića slavi se mučenik sveti Stjepan poznat i kao Stipanje ili Štefanje. Na svetog Stjepana osim što je važno ići čestitati imendan svima koji nose ime ovog sveca ide se i u čestitanje Božića rodbini, kumovima i prijateljima. U istarskom selu Trstenik nekada je bio običaj okupljanja svih okolnih sela iz kojih bi se dolazilo na konjima ili magarcima. Na Braču pak bi na sv. Stjepana bile organizirane igre mladih. Dan je to kada se kreće i s blagoslovom kuća koji ima svoj raspored i traje, ovisno o veličini župe, po dnevnom rasporedu sve do Bogojavljenja tj. blagdana Sveta tri kralja 6. siječnja. Župnici su nekada za blagoslov imali propisanu tarifu, kod siromašnijih ona je bila u obliku suhih svinjskih nogica, a kod imućnijih nekog boljeg suhomesnatog komada. Danas nema više propisanih tarifa za naknadu župniku, a ove će godine po prvi put dobrovoljne priloge u ukinutoj hrvatskoj valuti zamijeniti ona europska.

Na Bogojavljanje u katoličkom svijetu završava božićno razdoblje te se i skidaju dekoracije. Većina tog dana raskiti i svoje božićno drvce, a onima koji se božićnog duha ne mogu tako lako odreći drvce im krasi dom sve do blagdana Svijećnice 2. veljače.

U krajevima uz obalu širenje dobrih želja i čestitanje Božića putem ophodnji domova uobičajeno je u noćima Badnjaka i Stare godine. Tada mladići, često noseći jaslice u rukama, ophode mjesto pjevajući kolende. Ovaj običaj najviše se zadržao u Dubrovniku i okolici do današnjih dana. O kolendanju se puno priča i u medijima te se na taj način od zaborava štiti običaj koji je prvi put zapisan davne 1272. godine u  Statutu Dubrovačke Republike.

Do prije tridesetak godina još vrlo živ običaj, a danas sve više u odumiranju bilo je i bajanje u Međimurju. Dječaci bi na dan svetog Stjepana obilazili mjesto, kumove i rodbinu s čestitarskom recitacijom. Ukućani bi ih željno iščekivali, a kao nagradu u prošlosti bi dobili kakvu slasticu, kasnije koji dinar ili kunu.

U nadi da vam se ova priča svidjela i doprinijela da se zamislite i aktivirate u očuvanju božićnih običaja naših predaka od zaborava za kraj neka vam je svima čestit Božić uz stihove bajanja (čestitarenja) s hrvatskog sjevera.

Prvotno se prekriživši „U ime Oca i Sina i Duha svetoga“ dječaci bi kleknuli i izrecitirali:

Na tom mladom ljetu,

zdravi  veseli,

tusti  debeli,

kak jani jeleni.

Rodilo vam polje žitom,

dvor živinom.

Dej vam Bog:

puriće, račiće, teliće, čmeliće,

konjiće, voliće, štale žrebci, pojate s telci.

Črno hajdinu, drobnu mladinu,

Belu robninu, zloto i srebro.

Hiže skinčiti i to z dečki,

koji ne miljuju puške, sablje gori zdići

i za domovinu i kršćonsku veru krv prelejati.

Koj visoko sedi, široko gledi

i belu ljeljuju v roki derži.

Zdušno zveličenje, a nej več

mira Božjega

Amen.

Srećen Božić!

(Iz rječnika međimurskog govornog područja: jani – jedni; dvor – dvorište, račiči – pačići, čmeliči – pčelice, pojata – dio štale u kojoj se skladištilo sijeno, hajdina – heljda, drobno – sitno, mladina – sitna mlada perad, robnina – odjeća, hiža – kuća, skinčiti – ukrasiti, zdići – dignuti, prelejati – preliti, sedi – sjedi, gledi – gleda, ljeljuja – ljiljan (simbolizira Aleluju)).

MAĐARSKA SECESIJA U HRVATSKOJ – III. DIO

Grad na Rječini, zadnja stanica našeg lova na blago – potrazi ostavštine mađarske secesijske  arhitekture u Hrvatskoj. Razvoj Rijeke u secesijsko doba pratio je pravi graditeljski uzlet. Grad je to multikulturalnosti u koji su se slili svi narodi Austro – Ugarske u potrazi za boljim životom ili samo kao usputnom stanicom ukrcavanja na preko oceanski brod i odlaska trbuhom za kruhom u Novi svijet.U Rijeci početkom prošlog stoljeća govorilo se četirima jezicima – talijanskim, njemačkim, mađarskim i hrvatskim. Od 1902. godine Mađari u Rijeci kao svojoj najvećoj i najvažnijoj luci počinju s intenzivnom mađarizacijom. Sve više mađarskih službenika dolazi u grad kako bi djelovali na razini vlasti. To se očituje i na arhitekturi Rijeke jer Mađari najviše grade javne zgrade, osnovne i srednje škole, financijske ustanove, sudbenu palaču i druge važne institucije. Iz Budimpešte dolaze arhitekti s već gotovim projektnim planovima koji su više svojstveni kontinentalnom nego mediteranskom stilu gradnje, a u sebi zadržavaju elemente mađarskog folklora. To je glavni razlog što je i danas Rijeka netipičan mediteranski grad i odiše posebnošću zahvaljujući ispreplitanju različitih secesijskih stilova, onih europskih, a ponajviše po uzoru na Beč, Budimpeštu i Trst.

Za područje današnje Hrvatske Rijeku bismo mogli proglasiti i gradom koji je secesija i modernizirala u arhitektonskom smislu zahvaljujući odobrenju urbanističkog plana iz 1909. godine što se po birokratskim ladicama gradskih vlasti povlačio čak puna tri desetljeća, od 1873.

Osim već spomenutih javnih zgrada grade se i industrijska postrojenja, hoteli među kojima se posebno ističe Hotel emigranata sa čak 600 ležajeva zbog velikog priljeva emigranata s čitavog srednjoeuropskog područja na putu prema Amerikama. Uz to u Rijeku kao grad u sve jačem industrijskom zamahu doseljava i veliki broj radnika te se stoga grade i brojne višestambene najamne zgrade.

Od mnoštva privatnih vila čija se posebna pročelja stapaju s mediteranskim raslinjem vrijedi istaknuti onu arhitekta Venčeslava Čeliga na Belvederu iz 1904. godine s fasadom od opeke i svijetlim žbukanim ukrasima te detaljima od bijelog kamena i drvenim konzolama nadstrešnice sa zoomorfnim odvodima krovne vode.

O riječkoj secesiji ispisane su i brojne stranice knjiga, a vrata istraživanja ove vrste arhitekture tog grada 1997. godine otvorila je riječka Moderna galerija, današnji Muzej moderne i suvremene umjetnosti. Tada je bila održana i prva veća izložba posvećena razdoblju secesije u Rijeci sa svim onovremeno dostupnim podacima i popratnim dokumentima svih secesijskih stilova postojećih i zgrada koje su nestale u vihoru vremena. Izložba je gostovala i u Zagrebu na ponos svih poklonika kulturne baštine tada mlade samostalne hrvatske države.

U katalogu izložbe o riječkoj secesiji povjesničarka umjetnosti Diana Glavočić piše: „Secesija u Rijeci nije dala neka epohalna rješenja, jer nije ni imala uvjeta za to, ali je obilježila svojim specifičnim izgledom urbano tkivo pojedinačnim stambenim kućama ili blokovskom gradnjom u nizovima, nadopunivši već postojeće historicističke objekte kako u gabaritima tako i u monumentalnosti. Iako su donijeta mnoga stereotipna rješenja, ipak ima i poneko blistavo (Celligoi – Traxlerov Teatro Fenice, višestambene kuće Luppisa i Farkasa, te Ambrosinijeva vila Corosacz, Zielinskijev Hotel Emigranata, Klaonica, i tsl.).“

Kompleks gradske klaonice predstavlja najvažniji građevinski projekt industrijske arhitekture u Rijeci s početka dvadesetog stoljeća. Rađen je prema idejnom projektu Tehničkog ureda grada Rijeke iz 1901., a konačne projekte izradio je Carlo Pergoli 1904. godine. Arhitektonski najzanimljiviji je proizvodni dio kompleksa. Paviljoni su građeni u opeci, a u nju su umentuti elementi od bijelog kamena i staklene stijene.

Kako je članak ograničen prostor za sažimanje svih značajnih secesijskih djela u Rijeci, a i bavi se samo jednim od stilova, onim mađarskim, vrijedi nastaviti u tom tonu.

Riječko gradsko poglavarstvo iz vremena secesije bilo je vrlo konzervativno te su samo privatni graditelji koristili graditeljska rješenja novijeg doba dok su zgrade javne uprave odisale drugim stilom. „Mađarska država gradnju je najčešće povjeravala konzervativnim arhitektima koji su razmišljali na tradicionalan način. Bez obzira na to mađarska secesija ima značajan udio u cjelokupnoj riječkoj secesiji.“, piše Andras Hadik.

U Rijeci je djelovalo nekoliko značajnijih mađarskih arhitekata. Bratić samog pokretača mađarskog secesijskog stila Odona Lechnera, Lorand Lechner – Kismarti  zaslužan je za projekt sušačkog Ureda za šumarsku privredu. Osim Lechnera tu je i Sandor Mezey koji je za Rijeku projektirao poslovnu zgradu Mađarske državne željeznice, Gyula Schwab  poznat po gradnji škola i istraživanju mađarskog narodnog graditeljstva, a prema njegovim planovima 1916. godine sagrađena je riječka osnovna škola i vrtić Turnić. Kao graditelja škola u Rijeci posebno mjesto zauzelo je ime Sandora Baumgartena koji je zaslužan za izgradnju osnovne škole Plase – Mlaka 1899. godine, Više ženske škole 1903. godine, Više trgovačke škole 1908. godine. Osim spomenutih za povijest arhitekture u Rijeci važno je i ime prvog mađarskog doktora tehnike Szilarda Zielinskog čiji su radovi inspirirani boravkom u Parizu, a u Rijeci projektirao je Hotel emigranata čija je prvotna namjena kasnije postala industrijska, a danas su sačuvani samo dijelovi.

Iako se u Rijeci na početku prošlog stoljeća pričalo na četiri jezika Mađari su u javnoj upravi nametali svoj mađarski jezik u svakoj mogućoj mjeri pa se osim škola gradi i uredsko – stambena zgrada financijske policije u kojoj je vlast u Budimpešti prepoznala izvor prihoda za svoju državnu blagajnu.

Ono što riječke zgrade sa stilom mađarske secesije razlikuje od drugih je glomaznost s vrlo ukošenim krovovima i dekoracijama koje u sebi nose elemente mađarskog folklora. Možda najimpozantnija zgrada iz tog razdoblja je u samom srcu Rijeke izgrađena je na mjestu srednjovjekovnog kaštela sa sjevernim secesijskim pročeljem koje gleda na tada novo probijenu ulicu što je i bio uvjet državne vlasti u Budimpešti na zahtjev riječke delegacije iz 1901. godine. Time je Rijeka dobila i novu ulicu i Sudbenu palaču koja svoju svrhu zadržava do danas. Sudbena palača sagrađena je prema projektu Gyöze Czigler, a izvođač radova je bilo građevinsko poduzeće Karolya Kocha i Jakoba Szalka. Riječ je o zgradi na povišenoj terasi do koje vodi dvokrako stubište. Središnji dio sudbene palače obložen je primorskim kamenom, ispod terase izgrađena je polukružna niša u centru koje se nalazi maskeron. Maskeroni imaju oblik ženskog lica s prekrivenim očima što simbolizira pravdu. Jedna od važnijih povijesnih činjenica same palače je da Rijeka do tada kao važno gospodarsko i lučko središte nije imala zgradu sudova i da ova palača postaje i prva takve svrhe u gradu na Rječini.

[Show slideshow]

Zgrada državnih željeznica svojevrstan je simbol pokušaja koloniziranja i mađariziranja Rijeke. Radi se o stambeno – poslovnoj palači sa stanovima za smještaj mađarskih činovnika i ureda mađarskih državnih željeznica. Građena je po projektu Sandora Mezeya, a radove je izvelo riječko poduzeće Farcas & Koch. Zgradu je bilo teško uklopiti u postojeći prostorni plan zbog izbočenja pročelja, no Tehnički ured u Rijeci nikada nije tražio izmjene i prilagodbu prostoru izgradnje. Prema povijesnim zapisima može se zaključiti da gradski tehnički ured nikada nije radio probleme javnim tj. državnim građevinskim projektima za razliku od privatnih investicija. Četverokatna zgrada s dva valorizirana pročelja ima tlocrt oblika slova L. Mađarski stil secesije očituje se u rasporedu ornamenata na fasadi s plitkom arhitektonskom plastikom i motivima mađarskog folklora. Ipak raščlambom prostora i realizacije izvornog projekta zgrada se u konačnici dobro uklopila u postojeći izgled trga. Zgradu karakteriziraju i polukružni izbočeni tornjevi koji gledaju prema unutrašnjem dvorištu.

Već spomenuti rođak začetnika mađarske secesije Lorand Lechner – Kismarty na natječaju raspisanom 1910. godine osvojio je prvo mjesto i postao projektant nove zgrade Kraljevskog šumarskog ureda u Rijeci. Poput drugih ni Lechner se ne prilagođava mediteranskom lokalitetu na obalama Jadranskog mora već kreira po ustaljenim stilovima tipičnim za mađarsku secesiju. Snažan utjecaj  Ödöna Lechnera očituje se u fasadnim motivima inspiriranim mađarskim folklorom. Nova zgrada riječkog Kraljevskog šumarskog ureda završena je 1912. godina. Riječ je o jedinstvenom primjerku mađarske secesije na Sušaku s visokim prizemljem i tri kata. Južno pročelje okrenuto prema ulici organizirano je simetrično. Zgradu krase balkoni s ornamentalnim dekoracijama iz mađarskog folklora te elementima kasnosecesijskih dekoracija. Motive figurativne plastike na pročeljima krase jeleni, sove i vjeverice dok su na kapitelima udomljeni stanovnici šume poput vukova i lisica te hrastovo lišće i lovački psi. Stručnjaci ovaj način dekoracija pripisuju novijem stilu, a glavne glumce, šumske životinje, indirektno su spojene sa simbolikom živih bića u Rijeci obližnjim šumama Gorskog kotara.                                                            

U današnjoj arhitekturi 21. stoljeća u kojoj prevladava bjelina i geometrija ravnih linija te otvorenih prostora teško da možemo pronaći inspiraciju iz secesijskog razdoblja. Zato valja što više pričati i diviti se nasljeđu kako opće tako i arhitektonske kulturne baštine, ne samo u knjigama, među strukom i pokojim entuzijastom već globalno u društvu. Možda napokon shvatimo suštinu  povezanosti prirodnih motiva nadahnutih kulturom i tradicijom te važnost njihovog očuvanja za buduće generacije. U konačnici svi smo mi svojevrsni čuvari nasljeđa minulih vremena.

Riječani su jako ponosni na svoje nasljeđe i veseli ih interes prema kulturnoj baštini njihovog grada. Valja se ovim putem zahvaliti za pomoć pri prikupljanju informacija i materijala Antoniji Kardum iz riječke turističke zajednice te gospodinu Velidu Đekiću iz Muzeja Grada Rijeke.

Isto tako za kraj hvala na informacijama i Općini Donji Kraljevec, pročelnici za kulturu, obrazovanje i sport Međimurske županije Nives Kolarić Strah i vjeri da će za sada usmeno obećanje informiranja o propadanju zgrade, glavne glumice i ljepotice u dronjcima iz naše prve priče, prenijeti na više instance te se založiti da neznanje o ovoj problematici pri županijskoj vlasti o staroj školskoj zgradi postane prošlost kako bi se zaustavilo njeno sustavno četrdesetogodišnje propadanje i pokrene projekt spašavanja i revitalizacije u javne svrhe na dobrobit i ponos svih u Hrvatskoj. Ipak radi se o jedinstvenom primjerku i jedinoj, nekada javnoj, zgradi mađarske secesije u seoskoj sredini samo nekoliko kilometara od rijeke Mure i granice s Mađarskom kojoj su svi okrenuli leđa, a štite je samo zakonski akti kulturne baštine Republike Hrvatske.

Hvala Hrvatskim poštama na fotografijama i informacijama u nadi da će pošta u zagrebačkoj Jurišićevoj pronaći svoju novu svrhu, a ona u Osijeku dobiti svoje uljepšavanje. Slavoncima, gospođi Štrk i gospodinu Franji iz Grada Vinkovci veliko hvala na pomoći u vjeri da će se za već pokrenuti projekt obnove vinkovačke stare mađarske škole pronaći potrebita financijska sredstva kako bi zgrada ponovo zaživjela glasovima mladosti. Možda i poziv Ministarstvu kulture za pokretanja više budućih projekata javno – privatnog partnerstva pri očuvanju kulturne baštine Hrvatske i većoj pomoći za pronalazak potrebitih financijskih sredstava investitorima, jer kako se kaže gdje ima volje ima i načina.

O vremenu secesije u Hrvatskoj, svim njenim stilovima, mogu se ispisati još brojni redci literature, ali i snimiti kvalitetni dokumentarni filmovi za domaće i svjetsko tržište na ponos svih nas. Bitno je samo da tu baštinu sačuvamo i otmemo je zubu vremena.

OSTACI POGANSKIH VREMENA U MODERNOJ KRŠĆANSKOJ TRADICIJI

Stegovne mjere starijih prema djeci putem odgojno obrazovnih metoda stare su kao i ljudske civilizacije. Varijanti na temu je mnoštvo, od priča, bajki, legendi pa do sadržaja religijskog karaktera.

Posebno u centralnoeuropskom prostoru zadržan je jedan lik, koji je unatoč brojnim pokušajima iskorjenjivanja kroz stoljeća do danas ostao kompanjon bok uz bok jednom svecu što daruje dobru djecu, Nikoli. Pogađate, riječ je o Krampusu.

Dok je legenda o Svetom Nikoli kao biskupu iz Male Azije u 3. stoljeću koji je pomogao siromašnom čovjeku mirazom za njegove tri kćeri svima dobro znana, porijeklo i ulogu Krampusa etnolozi i antropolozi do danas još nisu u potpunosti dešifrirali.

Krampusa se predstavlja kao drevno mitološko biće, dlakavog crnog demona s dugačkim jezikom, kozjim nogama i velikim, u nekim europskim regijama, crvenim rogovima. Najviše je svojstven germanskim krajevima prije pokrštavanja, a pod kulturološkim utjecajem Germana na druge europske narode do danas je zadržan i u modernoj kršćanskoj tradiciji Europe.

U vremenima prije pisane riječi i knjiga, kada se o slikama s ekrana mobitela, računala i televizora moglo samo sanjati, stare legende i mitovi prenosili su se usmenim putem s koljena na koljeno. Svaka bi generacija nešto nadodala i nastale bi priče koje danas sabiremo, proučavamo i o njima pišemo znanstvene radove i članke.

Neki antropolozi Krampusa povezuju s imenom nordijske božice podzemlja Hele i u njemu vide lik njenog sina. Drugi pak s tom pričom kreću dalje pa mu pripisuju ulogu starogrčkog i boga iz vremena antičkog Rima Pana tj. Fauna, zaštitnika pastira, stada, njiva, šuma i polja. Isto tako Krampusa se povezuje i sa starogrčkim satirom Dionizova kulta.

Njemački filolog i književnik s početka 19. stoljeća, Jacob Grimm pak o Krampusu piše kao liku iz obitelji kućnih duhova, germanskim  koboldima, nordijskim vilenjacima i slavenskim domovojima poznatijima u bajkama Ivane Brlić Mažuranić kao domaćima.

Stari Kelti dolasku zime pokušavali su se oduprijeti grimasama, rogovima i krznima, mitološkim bićima zvanima  Perchti. Ta bića svojstvena su alpskom području te se za njih vjerovalo da mogu otjerati zimu. Prvi pisani spomen Krampusa pronađen je kod crkvenoga učitelja Augustina oko 400. godine. Sveti Augustin piše da su oko blagdana Sveta tri kralja mladi ljudi umotani u krzna hodali ulicama uz prodornu viku i urlikanje te navodi kako taj običaj treba istrijebiti.

Ne treba smetnuti s uma da i danas u nekim našim krajevima vidimo elemente narodne tradicije koje opisuje sv. Augustin još u 5. stoljeću svojstvenima dobu pusta, karnevala ili fašnika u likovima kastavskih zvončara, međimurskih lafri ili pak baranjskih buša. Ovo bi mogla biti ostavština u području  tzv. balatonskog vatrenog kruga, gdje je nekoć davno živjelo keltsko pleme Boji, a koja se prijenosom priča i miješanjem naroda sve do danas zadržala na području središnje Europe. 

Tko god bio Krampus svakako nije lik „v“raga, „đ“avla, „d“iabla tj. „s“otone. Istina je da se i nakon pokrštavanja Germana rogato biće slavilo u ovo prosinačko vrijeme te da ga je katolička crkva bezuspješno pokušala zabraniti još u 12. stoljeću zbog sličnosti s đavlom. Drugi pokušaji zabrane lika Krampusa u novoje vrijeme bili su također bezuspješni, a javljaju se u Austriji 1930-tih i 1950-tih godina.

Krampus kao kompanjon Svetom Nikoli u narodnu tradiciju uveden je u 17. stoljeću, a počelo ga se prikazivati kao lika koji dolazi zločestoj djeci kako bih ih išibao i „naučio poslušnosti“. U tom pogledu različiti europski krajevi ga i različito nazivaju pa tako sa Svetim Nikolom u zemljama Beneluxa djecu obilazi Crni Petar, u njemačkoj regiji Palatinate pod imenom Belsnickel, dok u većini Njemačke nosi naziv Sluga Rupert. Ime Krampus svojstveno pak je za krajeve koji su bili pod vlašću Habsburgovaca tj. velikoj Austo – Ugarskoj monarhiji, posebno zadržan u njenim kontinentalnim dijelovima. Od 19. stoljeća počele su se tiskati i posebne karte s likovima Krampusa uz šaljive izreke.

Običaji vezani uz Krampusa još su uvijek živi u mnogim ruralnim sredinama u Austriji, Sloveniji, Mađarskoj i Hrvatskoj. U Austriji lik Krampusa uopće nema nikakvih poveznica sa zlom već predstavlja lik koji zlo tjera. Najtradicionalniji oblik narodnog običaja vezanog uz Krampusa zadržao se do danas u dolini Gastein gdje se svake godine održava i poznata manifestacija „Krampuslauf“. Na ovom „festivalu“ čak stotinjak grupa prerušava se i prezentira stari običaj kako bi tjerali zlo. Danas su možda pod plaštem moderne tehnologije i svih vizualnih i zvučnih efekata ovi elementi kod ljudi koji ne poznaju austrijske narodne običaje možda i poveznica sa sotonističkim ritualima, ali nema u tome nikakvih opravdanosti. Mladići se oblače u dlakava stvorenja, nose umjetnički izrezbarene maske od borovog drveta, a rogovi i krzno potječu od ovaca lokalnih stočara. Običaj prati i radnja da kršni momci pokušavaju ramenima jedni druge oboriti na zemlji koristeći samo ramena što simbolizira pobjedu nad zlom. Krampuslauf se pojavljuje i u nekim urbanim dijelovima Austrije poput Salzburga, Klagenfurta i Graza, a i Hrvatska ima svog konja za trku. U najsjevernijoj općini Republike Hrvatske, Svetom Martinu na Muri, već više od desetljeća djeluje udruga „Svetomarski Krampusi“, jedina udruga koja čuva običaje Nikolinja iz naših krajeva koji su nastali pod velikim utjecajem austrijske tradicije.

 Tako na kontinentu, od međimurskog, zagorskog, varaždinskog i podravskog kraja do Slavonije nalazimo u seoskoj sredini tradiciju u večeri s 5. na 6. prosinca obilazak sv. Nikole i Krampusa kojima se negdje pridružuje i anđeo. Stara je to tradicija koju su nam prenijeli naši preci. Iako ponegdje još uvijek živ, običaj pod utjecajem modernog konzumerizma sve više iščezava. Do prije tridesetak godina po selima se mogao vidjeti sv. Nikola u društvu Krampusa koji su pohodili domove s malom djecom. Nikola je bio omotan u bijelu plahtu preko koje bi znao obući i žensku podsuknju, lice bi „pobijelio“ brašnom, imao je i dugu umjetnu sijedu bradu, nosio je štap, a na glavi biskupsku kapu napravljenu od tvrdog papira. Uvijek je bio u pratnji garavog Krampusa, obučenog u crno krzno, lica premazanog čađom, na glavi bi imao rogove, u rukama bi nosio lance koji su simbolizirali kontrolu, a prema priči pušten je od samog vraga kako bi plašio zločestu djecu. Negdje ga nalazimo i s košarom na leđima u kojoj je, prema predaji, odnosio neposlušne.

Kompanjona našeg sveca filmska i zabavna industrija sve više prilagođavaju modernim trendovima pa se osim poučnih crtanih filmova pronalaze i manje ugodni filmovi užasa, a i u umjetnosti i arhitekturi kroz povijest ne nedostaje mašte u utjelovljenju lika Krampusa.

Tako je kao otpor mađarizaciji s početka 20. stoljeća i banovanju Mađara Karola Dragutina Hedervaryja u Osijeku na fasadu vile Bauer Wranka instaliran lik rogatog Krampusa s dugačkim jezikom koji se krevelji politici najomraženijeg bana u hrvatskoj povijesti.

 DARIVANJE ZA SVETOG NIKOLU U PROŠLOSTI

Nisu naši stari imali slatkiše i igračke kao danas. Donosio bi njima Sveti Nikola bombone i voća, onoga što se imalo u kući. U malo imućnijim domovima pokloni bi bili umotani u šarene papire, a svi bi dobili „bombone“ – kockice šećerne repe, koju jabuku, suhu šljivu ili orah. Djeci uz jadransku obalu sv. Nikola donosio bi pokoju naranču ili badem.

Današnja priča o čizmicama u prozoru novijeg je datuma kao i čokolade, šareni bomboni i igračke, a zlatna brezova šiba sa crvenom trakicom za „zločeste“ je pastorala u odnosu na vrijeme od prije koje stoljeće i pol.

Naši pradjedovi i prabake čizmice su mogli samo sanjati. U Međimurju tako postoji i predaja da djeca čak ni zimi, za velikih snježnih zapuha nisu imala cipele. Stariji bi im u pričama obećavali lijepe crvene kožne čizmice koje bi im donio sveti Nikola i ostavio ih kod mjesnog križnog drva tj. pila ili kapelice. Ujutro na dan Svetog Nikole poslali bi ih onako bosonoge do mjesne kapele ili pila po dubokom snijegu. Djeca bi se vraćala razočarana jer nisu pronašla nikakve crvene čizmice, a onda bi im stariji samo pokazali na promrzle nožice i rekli da imaju crvene čizmice na nogama.

Ovakve priče iz davnina današnjoj djeci su nezamislive, a emotivcima svjesnima poruke sigurno zarose oči.

Sveti Nikola štuje se u narodu kao zaštitnik pomoraca. Uz već spomenutu pomoć u mirazu trima sestrama pripisuje mu se uloga da je činio čuda jer je svojim štapom mogao umiriti nemirno more. Osim pomoraca za sveca zaštitnika Nikolu smatraju i pekari, trgovci, farmaceuti, ribari i putnici.

Na blagdan svetog Nikole, 6. prosinca, u narodnoj tradiciji je bilo strogo zabranjeno izrađivati užad i vezivati čvorove. Smatralo se da će čvorovi vezani tog dana popustiti u trenucima kada budu najpotrebniji. Žene za sv. Nikolu nisu smjele prati ili šivati odjeću. Vjerovalo se da će odjeća koja bude oprana na taj dan onog koji će je nositi vući u vodu pa bi se mogao utopiti, a  ona sašivena mogla bi se brzo raspasti.

 Blagdan svetog Nikole voljela je i sveta Terezija od Malog Isusa. U knjizi „Povijest jedne duše“ temeljenoj na njezinim autobiografskim zapisima piše: “Kada sam bila malo dijete, znala sam da ću kada dođemo kući poslije Polnoćke naći svoje cipele u kutu dimnjaka ispunjene poklonima. Otac je, također, volio gledati moju radost i slušati moje radosno plakanje sa svakim iznenađenjem koje je izašlo iz čarobnih cipelica te je svoje zadovoljstvo dodao mome .” Bilo je to vrijeme kada se u Francuskoj sv. Nikola smatrao donositeljem darova djeci  za Božić, ono što u hrvatskoj tradiciji predstavlja Mali Isus.

Sveti Nikola kao darivatelj dobre djece očuvao se do danas unatoč nekim pokušajima da ga se diskreditira. Tako u drugoj polovici 19. stoljeća u Americi jedna, danas multinacionalna, kompanija na temelju legende o njemu stvara novog lika kojeg nazivaju Santa Claus. Socijalističko vrijeme u Jugoslaviji pretvara ga u Djeda Mraza koji je bio pod tim imenom poznat i u Rusiji te cijelom tzv. istočnom bloku. Kako bi djeci izmamili prosinački osmijeh na lice komunisti su uveli „Dan dječje radosti“. Time je iz Amerike cijeli svijet je zarazio izmišljeni lik što nebom plovi na saonicama koje vuku sobovi u modernoj Hrvatskoj prozvan Djed Božoćnjak. Izgurao je taj „djed“ simboliku Malog Isusa kao simbola rođenja novog svijetla i novog ciklusa. No više o tome u jednoj od nadolazećih priča o utjecaju poganskih vremena u modernoj kršćanskoj tradiciji.