Povijest Međimurja stvarali su stari Kelti i Rimljani, a potom i brojna druga plemena/narodi Europe od germanskih i ugarskih vitezova, Čeha, Slovenaca, Hrvata, Mađara i svih drugih naroda velikog austrijskog carstva, no na veliku žalost povjesničara i istraživača prvi pisani dokumenti o Međimurju sežu tek u 13. stoljeće. Materijalne ostatke bogate povijesti Međimurja na terenu danas možemo prebrojiti brzinski jer tragovi minulih vremena stoje većinom zakopani ispod plodne međimurske zemlje pa starih utvrda i dvoraca gotovo da više i nema osim čakovečkog starog grada kojem vole tepati „Zrinski“ iako je za današnji izgled dvorca zaslužna češka plemićka obitelj Althan, dvorca Feštetić u Pribislavcu te pokojeg dvorca/kurije po međimurskim bregovima sačuvanih zahvaljujući entuzijastičnim novim vlasnicima koji su ih obnovili i pretvorili u svoje rezidencije te na taj način sačuvali za budućnost.

Samostan sv. Jelene osnovan je darovnicom tadašnjeg posjednika Međimurja, bana Stjepana II. Lackovića pavlinskom redu u kolovozu 1376. godine. Uz samostan počinje i razvoj današnjeg istoimenog sela Šenkovec. Samostanski kompleks sagrađen je krajem 14. i početkom 15. stoljeća u gotičkom stilu. Prvotno je nosio ime Blažene Djevice Marije da bi kasnije bio preimenovan u Svetu Jelenu. Izvorno se sastojao od jednobrodne crkve s poligonalno završnim svetištem, samostanskog sklopa i gospodarskih zgrada. Tijekom svog postojanja puno puta je pregrađivan, dograđivan i popravljan ovisno o svojim mecenama, gospodarima Međimurja, od Lackovića, grofova Celjskih koji imanje darovnicom proširuju 1420. godine , Zrinskih i Althan.

Za kapelu sv. Jelene voli se kazivati da je „mauzolej obitelji Zrinski“ što je svakako netočno kao i činjenica da je mauzolej dao sagraditi sam Nikola Zrinski (Šubić – Sigetski), prvi Zrinski u posjedu Međimurja. Naime novija povijesna istraživanja pokazala su da je Nikola u sklopu samostana dao sagraditi obiteljsku grobnicu dok se izgradnja obiteljskog mauzoleja pripisuje njegovom sinu Jurju IV. Zrinskom kada se u renesansnom stilu s južne strane crkve gradi heksagonalna bočna kapela u kojoj su se pokapali svi članovi obitelji Zrinski do 1670. godine. Ovaj „dodatak“ na veliku žalost doživio je sudbinu čitave loze Zrinski pa dok brojne plemićke obitelji po Europi i danas imaju svoja mirna počivališta ona Zrinskih rasuta je pepelom minulih vremena.

Nakon pogibije Nikole u sigetskoj bitci odrubljena mu je glava, tijelo mu je pokopao Mustafa Vilić iz Banja Luke na nepoznatom mjestu dok glavu vezir Mehmed paša Sokolović kao upozorenje šalje carskom generalu Egonu od Solma u njegov vojni tabor u Gyor gdje se u to doba našao i sam car Maksimilijan koji iz poštovanja prema Nikoli daje glavu urediti i oprati u ružinoj vodici te je takvu preuzimaju Nikolin sin Juraj, zet Baltazar Batthany te šurjak Franjo Tahy i nose u Čakovec kako bi je dostojno pokopali u obiteljskoj grobnici u svetojelenskom samostanu uz prvu Nikolinu ženu Katarinu Frankapan. Juraj je tada naručio u Beču nadgrobni spomenik od dvorskog flamanskog slikara Adriena van Conflansa koji se sastojao od više slika. Ovaj spomenik nije sačuvan, a za posmrtni portret, glavu Nikole Zrinskog, smatra se da je kopija dijela tada napravljenog spomenika koji se čuvao u čakovečkom dvorcu i bio u posjedu obitelji Zrinski do smrti posljednjeg iz muške loze obitelji, Adama u čijem se popisu inventara iz 1791. godine portret i našao. Srećom je portret sačuvan do danas, čuva se u mađarskom nacionalnom muzeju u Budimpešti pod brojem 463, a zagrebačka i hrvatska publika mogla ga je vidjeti, kao i Nikolinu sablju i šljem na izložbi  krajem 2020. godine o osmostoljetnoj zajedničkoj državnosti Hrvatske i Mađarske u Klovićevim dvorima.

Kompleks samostana zahvatili su vihori nedaća i povijesnih prevrata. Godine 1695. u požaru stradava crkva i veći dio samostana dok heksagonalna bočna kapela ostaje neoštećena. Pavlini obnavljanju samostan koji već ponovo stradava u potresu 1738. godine kada ga ponovo obnavljaju. Vrijedi napomenuti da je samostan u svom posjedu imao i bogatu knjižnicu, a jedan od značajnijih članova reda u Šenkovcu bio je i Ivan Belostenec. Samostan je djelovao do ukinuća pavlinskog reda od strane cara Josipa II. 1786. godine kada njime upravlja carska komora, a maćehinski odnos komore prema kompleksu vidljiv je i u činjenici da je u vrijeme ratova Austrije s Napoleonom u njemu bilo vojno skladište, samostanska crkva služila je kao pekara, a većina gospodarskih zgrada bila je u ruševnom stanju. Imanje pavlinskog samostana u Šenkovcu dodijeljeno je 1802. godine barunu Kneževiću za kojeg se može reći da razara ovo mjesto važno ne samo za hrvatsku već europsku povijest. Kneževiću se pripisuje rušenje crkvene lođe i heksagonalne bočne kapele (mauzoleja Zrinskih) te transformaciju čitavog kompleksa u dvorac. Po smrti Vinka Kneževića pavlinsko imanje kupuje grof Feštetić kako bi zaokružio svoj međimurski posjed nakon čega je srušeno sve preostalo u kompleksu samostana oštećeno u potresu 1880. godine osim svetišta crkve koja je pretvorena u, na našu sreću, kapelu sv. Jelene koja se očuvala do danas i jedne gospodarske zgrade.

Nekadašnje velebno zdanje pavlinskog samostana u Šenkovcu danas je u vlasništvu čakovečkog Muzeja Međimurja i u ovom svom ostatku ostataka, današnjoj kapeli osim njene arhitektonske vrijednosti čuva i rijetku ostavštinu gotike u Međimurju, freske iz 80-tih godina 14. stoljeća, djelo talijanske škole Vitala da Bologne.

Nasuprot ostacima pavlinskog kompleksa danas je sagrađena moderna crkva Sv. Jelene Križarice ispred koje u čast hrvatskom banu i junaku hrvatske, mađarske i europske povijesti te kršćanske slobode pred turskim najezdama stoji i poprsje Nikole (Šubića) Zrinskog (Sigetskog).

Je li kompleks u Šenkovcu izbrisan zbog prokletstva koje je je pratilo Zrinske ili pak ljubomornog pokušaja zatiranja svakog njihovog imena kao i neke zavisti kasnijih plemenitaša ili samo nesretni splet povijesnih okolnosti možda će odgovoriti neka buduća istraživanja ili pak će samo ostati na mašti svakog putnika namjernika, posjetitelja ostatka ostataka negdašnjeg velebnog zdanja pokraj Čakovca.

#pavlini #šenkovec #medjimurje #cakovec #nikolazrinski #zrinyimiklossigetvar #zrinyi #sthelena #svetajelena