Ah ta zagrebačka zima
Mjesečni arhivi: siječanj 2022.
Sjeti se i razmisli
Sjeti se danas, 27.1., šest milijuna nevinih žrtava brutalno ubijenih samo zato što su bili drugačiji, sjeti se Holokausta i onog tamnog doba prije osam desetljeća. Sjeti se mučki ubijanih Židova samo zato što njihov simbol vjere u istog Boga, kao i egzekutorovog, nije bio u obliku križa već Davidove zvijezde. Sjeti se Roma samo zato što su slobodnjački život posvetili onom u čergama. Sjeti se svih onih drugačijih koji su samo disali isti zrak kao i umobolni egzekutori, ali nisu bili podobni za njih. Sjeti se nevine djece čija mala srdašca nisu tada ni razumjela što je to mržnja i podjela te zašto je dojučerašnji prijatelj i susjed postao glavni neprijatelj i redatelj njihovog stradavanja u tami plinske komore.
Sjeti se, zastani i zamisli viku demona iz obličja ljudskih usta, batina, laveža pasa, krik majki i jauk djece koje odvajaju, jecaj muža i žene, brata i sestre, roditelja, sinova i kćeri kada ih razdvajaju batinanjem i grubim guranjem. Zamisli smrad dimnjaka logorskih krematorija i baraka, pepela nad obližnjim gradovima tih logora i muk, tišinu, zatvaranje očiju i strah za pobunom protiv tamnih sila u prividnoj sigurnosti topline vlastitog doma, navodno odabranih, stanovnika tih mjesta.
Sjeti se onih hrabrih, koji nisu zatvarali oči već su se organizirali, ustali i zdušno se borili protiv sila zla pod nebeskim svodom Univerzuma i krovom koji im je pružala šuma.
Učio me poštenju i poštivanju drugog i drugačijeg moj uzor, moj pokojni djed koji je i sam iskusio nacistički zatvor i kundak na svom tijelu jer nije sjedio zatvorenih očiju u tišini i toploj udobnosti vlastitog doma već je ustao protiv zla sa svojim drugovima. Govorio bi mi: „Sine uči, razmišljaj da budeš sveznajući i svemoguć.“ Oh u kakvoj je to poslijeratnoj zabludi i utopiji i sam živio razočaran u sustav u kojem sam i sam rođen.
Možda je znao, ali nije nikada javno izgovorio da relativno sveznajući možeš postati samo ako čitaš, istražuješ i izađeš izvan okvira jer sustavno nikada nije pravedno, u potpunoj istini, a još manje sveznajuće i svemoguće. Svemogući su samo Bog i Priroda, a čovjek je samo krha jedinka koja ili razmišlja svojom glavom i stane na stranu pravednosti i dobra ili se prepusti moćnim silama propagandne tame pa postaje nemisleći poslušnik režima ili jedan od onih koji samo obavlja svoj posao.
Često se čuje da se povijest ponavlja i da ljudi ništa ne uče iz grešaka povijesti. Čovječanstvo od svojih početaka živi i djeluje u zvjerinjaku s pravilom „tko jači taj tlači“. Ništa se u svojoj srži u zvjerinjaku ne mijenja osim tehnoloških metoda i sve više pozlaćenih rešetaka propagande tobožeg napretka i ljudske slobode, a istinski slobodan čovjek je samo onaj koji svoju dušu preda Bogu, a tijelo Prirodi.
Zato sjeti se, zamisli, stani pred ogledalo, pogledaj se i razmisli. Nikada nije bilo toliko paralela propitkivanja povijesnih događanja, metoda i slučajnosti kao danas. Uboden ili ne razmisli kako ćeš dalje i hoćeš li pristupiti relativnom sveznanju ili pak buljeći u ekran svog mobitela dalje koračati ka postanku nove vrste, vrste nemislećeg poslušnika. Zavrjeđuju li režimi idolopokloništvo i nedjelovanja za poboljšanjem bez razmišljanja, istraživanja i propitkivanja? Je li doista patriotizam posljednje utočište hulje kao što je to davno izjavio Samuel Johnson? Je li pravedno u tzv. demokratskim sustavima prisiljavati, nametati nešto bez dokaza ili zatvarati one koji ne misle isto kao i ti ili pak je ispravno odabir prepustiti svakom pojedincu? Zavrjeđujemo li kao društva 21. stoljeća živjeti ponavljajući grijehe prošlosti samo za osobni život u udobnosti? Ili smo ipak ljudi od krvi i mesa, braća, kakvi god da jesmo, koju god boju kože nosili, pod kojim god obilježjem se molili Bogu i zavređujemo život u harmoniji bez manjinskih lažno stvorenih elita i silnog klanjanja lažima i materijalizmu?
„Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti.“ zapisano je u najspominjanijoj knjizi svih vremena, Bibliji.
Da, sjeti se čovječe. Sjeti se da je samo na tebi koji ćeš put odabrati.
POSLJEDNJA ČUVARICA DJEČJE MAŠTE ILI BILO JEDNOM U HRVATSKOJ
Kopajući po računalu naišao sam na jedan od svojih starih tekstova, priči za koju sam još prije kojih osam, devet godina tvrdio da će biti ona s predznakom “bilo jednom u Hrvatskoj”. Sjetih se da je minuli Advent u Zagrebu bio posvećen baš igračkama i da su mnoga mjesta krasile baš te igračke o kojima je tema nastavnog starog članka. Unatoč tome što su tradicijske drvene igračke krasile Zagreb u božićno vrijeme njihovu pojavnost u javnosti preuzela je kineska plastika koja ono prirodno i tradicionalno gura sve više u podzemlje povijesti i pokojeg muzejskoj izloška. Zašto je tome tako vrijedi da se svi skupa zapitamo i je li baš to vrijedno nestajanja i sve manje pojavnosti čak na zagrebačkom Dolcu gdje je nekoć bilo i nekoliko štandova s drvenarijom koju su krasile i igračke, a danas je i u to adventsko vrijeme ostao samo jedan. Moram spomenuti kako sam fotografije iz vremena nastanka članka izgubio iz memorijske kartice na računalu pa fotografije koje donosim nastale su brzinski u hodu Zagrebom putem mobitela.
POSLJEDNJA ČUVARICA DJEČJE MAŠTE
Bilo jednom u Hrvatskoj, hoće li možda to biti naslov neke buduće priče s temom o hrvatskim tradicijskim obrtima? Mogli bi se uistinu svi zapitati.
Jedan od takvih, koji polako odumire je izrada drvenih dječjih igračaka. Ta iznimna vještina razvijena je u 19.stoljeću u selima Hrvatskog zagorja: Laz, Stubica i Tugonica koja okružuju marijansko svetište Mariju Bistricu.
Podignemo li zastor ne tako davne prošlosti ukazat će nam se prizor kada su drvene igračke carevale na sajmovima i proštenjima, baš kao i popularni licitari. Nekada neizostavni dio djetinjstva, danas je samo rijetki podsjetnik na vrijeme naših djedova i baka. Modernizacija je čini se i tu uzela danak. Pridodamo li i nezainteresiranost mlađih generacija, ta vrijedna rukotvorina danas zauzima tek pokoje prodajno mjesto na nekom sajmu, tek kutak bakine vitrine.
No vratimo se još malo u prošlost. U zagorskim su selima prije par stotina godina od ručne izrade drvenih igračaka živjela mnoga domaćinstva, a umijeće unikatnih tvorevina prenosilo se s generacije na generaciju. Današnja je slika – tmuran prizor. U njenom okviru ipak postoje oni ljudi koji održavaju tu tradiciju, no samo na životu, jer to je više za zadovoljstvo duše i sjećanja na prošla, bolja vremena, nego za korist. Čuvarica drvenog blaga, Marija Kunić iz Laza o obiteljskoj radinosti govori sa sjetom. Podsjeća je na radosti djetinjstva, pokojnog oca, nedavno preminulog supruga.
Ipak, njena priča o drvenim igračkama koju nam je ispričala, nije sretna i zaigrana, već puna dvojbi i strepnje o održanju tradicije koja koja je na pragu nestanka.
Više od stoljeća, obitelj Marije Čukelj, danas Kunić, bavi se drvenim igračkama. Još se Marijin pradjed bavio tim poslom. Ona ga je preuzela sa suprugom Dragutinom Kunićem, naučivši od svoga oca sve vrijedno znanje izrade djeci tako potrebnih oblika. Prve igračke koje su se izrađivale bile su razne vrste svirala. Nastavilo se s izradom dječjih kolica, konjića, namještaja, leptira. Za njihovu izradu i danas, kao što je to činio njen pradjed, koristi bukovo drvo, a katkad vrbu i javor. Tim se poslom bavila cijela obitelj, muškarci su izrađivali drvene igračke, a žene su ih oslikavale. Danas sve radi sama.
„Što šarenije to su igračke djeci privlačnije. U početku se bojilo vodenim bojama ili tintom, a kasnije, s razvojem industrije, postepeno se prelazilo na upotrebu ekoloških lakova. Svaka obitelj ima svoje motive oslikavanja i svaka igračka je unikat sam za sebe jer ju je nemoguće ponoviti. Pretežno se upotrebljavaju crvena, plava i žuta boja, a geometrijski i cvjetni motivi inspirirani su prirodom i narodnom tradicijom. U našoj obitelji polazišni motiv su četiri srca spojena u oblik cvijeta, a simboliziraju vjeru, ufanje, ljubav i strpljenje“, opisala nam je vrijednosti ovog zanata gospođa Marija.
Nekoć se proizvodilo i do stotinu i dvadeset različitih vrsta igračaka, danas ih je preostalo pedesetak, a budućnost opstanka ovisi o svima nama i svijesti prepoznavanja tradicije naših djedova i baka. Čini se pak kako je Marija posljednja čuvarica te tradicije. Iako ima nasljednjike, sinovi su radije otišli svatko svojim, isplatljivijim putem. Kažu, nema kruha u drvenim igračkama.
Na pitanje kakva je zainteresiranost današnje javnosti za drvene igračke gđa. Marija nam odgovara: „Mladost nije zainteresirana za ovakve igračke i draže su im one modernije iz Kine. Najviše se za naše proizvode, koje ne možete raditi na veliko poput onih industrijskih, interesiraju bakice koje prepoznaju vrijednost drvenih igračaka. Među mladima ipak postoji izuzetaka koje ova tradicija ipak privlači, ali je to jako mali broj. Nekada smo u suradnji sa školama održavali i radionice za djecu, ali je sve stalo zbog pomanjkanja novaca od strane nadležnih tijela.“
I kao da su se baš svi odrekli domaćeg proizvoda, na ruku im ne ide ni sustav. Prekupci koji nemaju apsolutno nikakvog doticaja s njihovom izradom, dobivaju županijske i državne poticaje i nagrade za izvorne tradicijske suvenire. To je velik problem, ukazala nam je na nemoguće stanje gospođa Kunić. S druge pak strane, za proizvođače nema subvencija ni za izradu, a ni kada je riječ o izložbeno – prodajnom prostoru na sajmovima. Cijene takvog prostora kreću se od 2 500 do 6 000 kuna što predstavlja gubitak za proizvođače. Prodajom si ne uspiju pokriti ni osnovne troškove jer svojih ruku djela, unikatnih, prodaju za male novce. Onu robu koji im kupe prekupci, ne plaćaju mjesecima…
Kako kaže ona stara, „nije sve u novcu“, pa problemima usprkos, volje za prenošenjem znanja i očuvanja te proizvodne tradicije za buduće naraštaje ne nedostaje. Marija Kunić, nedaćama usprkos i dalje je zainteresirana pomoći pri obnovi i pokretanju radionica o načinu oslikavanja drvenih igračaka.
Drveni konjići, autići, svirala, klepetajući leptiri, vlakići i tramvaji, dječji drveni namještaj kojeg se ne bi postidjela ni najmodernije opremljena kućica za lutke, zalaganjem kulturnih djelatnika Republike Hrvatske 2009. godine upisani su na listu nematerijalne kulturne baštine UNESCO-a. Hvale vrijedan projekt Turističke zajednice i općine Marija Bistrica pokrenut u skladu s financijskim mogućnostima je i budući muzej drvenih igračaka.
No, bi li se moglo udruženim snagama izniknutim iz granica lokalne zajednice kako bi se hrvatske tradicijske drvene igračke održale živućima ne samo kao muzejski izlošci već i prodajni artikli u suvenirnicama od Mure do Jadrana, od Baranje do Istre kao autohtoni hrvatski suvenir s oznakom „unikat“ i krasiti vitrine diljem svijeta budeći sjećanja na posjet nebrušenom zeleno – plavom biseru, Hrvatskoj?