Istinski štovatelji jedinog nam doma, naše Zemlje, još i prije više od pedesetak godina uvidjeli su značaj da se našoj Planeti posveti i svojevrstan dan. Iako se na međunarodnoj razini isti obilježava tek od nedavno, naime, 22. travnja/aprila proglašen je međunarodnim danom planete Zemlje od strane Opće skupštine Ujedinjenih naroda 2009. godine na prijedlog tadašnje bolivijske vlade. Iako se isti obilježava još od 1992. godine od UN-ove konferencije o okolišu i razvoju u Rio de Janeiru počeci mu sežu još u 1969. godinu kada se ideja istog javlja na konferenciji UNESCO-a, a prvi su ga u ožujku te godine na inicijativu tadašnjeg gradonačelnika obilježili u San Franciscu.

Sve bi ovo bilo i opravdano da smo kao civilizacija naučili iz propusta i grešaka u ovih pola stoljeća, ali ljudskom licemjerju nema granica. Naime još do prije kojih desetak godina na veliko se obilježavao ovaj dan koji je u ovom trećem desetljeću novog milenija postao sasvim usputni jer samo naivac ne shvaća da se sve te konferencije i svi ti potpisi i bivših i sadašnjih političara na rezolucijama o zaštiti Planete mogu okačiti mačku o rep. Realnost je  da su to samo mrtva slova na papiru koja svi izbjegavaju sprovesti u djelo jer se štite interesi velikih država i njihovih ekonomija koja počivaju na neprekidnom crpljenju prirodnih resursa, a da se rane nanesene Majci Zemlji ne saniraju i one siromašne zemlje koje pak su obično i bogate takvim resursima bivaju na kraju još jadnijima.

Do unatrag dvjestotinjak godina naši preci živjeli su većinom u skladu s prirodom i kozmosom, a onda su krenule takozvane industrijske revolucije o kojima se u povijesnim udžbenicima pišu hvalospjevi napretka civilizacije koja je unatoč tome uspjela narušiti sve moguće prirodne zakone i procese te nas u ovoj tehnološkoj tzv. četvrtoj industrijskoj revoluciji dovesti u situaciju da plešemo na rubu provalije propasti i dalje nesvjesni činjenice da Zemlja bez nas, ljudske vrste, i te kako može i da je samoobnovljiva, ali da mi ljudi ne možemo bez Zemlje nikako.

Masovni mediji bombardiraju nas informacijama o klimatskim promjenama, straše budućim valovima klimatskih izbjeglica jer će neki dijelovi planete postati nemogući za život, pune su im rubrike CO2, časte jedini nam dom nadimkom „plastični planet“, promoviraju neke umjetno stvorene ikone koje dušebrižnički prenose poruke o planeti na izdisaju poput Al Gorea, Leonarda Di Caprija, a u zadnje vrijeme tamo neku malu Šveđanku Gretu koja je postala čudotvorka te je, prema izvješćivanju nezavisnih medija, dosegla vrijednost privatne imovine od milijun američkih dolara sa svojih 19 godina,

Stvarno je častan ovaj svijet. Zašto onda “mainstreamovci” ne rade svoj posao kako bi trebali? Znaju li oni da na svijetu ima na stotine Alova, Leonarda i na stotine tisuća Greta koji svojim radom onako bezimeni za svjetsku populaciju vode istinsku borbu za boljitak civilizacije i spas jedine nam planete od materijalističkog grabeža elita bez bildanja osobnih bankovnih računa?! Gdje leži problem? Zašto se nitko ne zapita zbog čega se vrši propaganda straha dok se s druge strane ušutkuju alternative i postoji nedostatnost jasnih odgovora na upite od strane nezavisnih organizacija? Čemu i kome  onda služe institucije na lokalnim i globalnim razinama kada se odgovori daju pod krinkom službene znanosti u rukavicama, a postoje konkretni podaci nezavisnih znanstvenih istraživanja?

Uzmimo za primjer tragove na nebu koji ostaju za avionima satima pa čak i čitav dan jer ako smo kao mali gledali u nebo onda i primjećujemo razliku između kondenzacijskog i “kemijskog” traga. Ili, primjerice ismijavanje neukih novinara nekih portala poklonika službene znanosti s poljoprivredom utemeljenom na načelima biodinamike i permakulture koju nazivaju magijskom i time misle da su velike face, a u biti su ogromne neznalice. Slijedi nedovoljna educiranost stočara o otpadnim vodama s njihovih farmi koje završavaju u tlu i vodotocima uništavajući tako biološku strukturu istih. Nadalje tu je nemar kemijske, naftne, tekstilne i drugih industrija koje u zemljama što ih je licemjerni razvijeni Zapad, izgrađen na grabežu tih područja, proglasio „trećim svijetom“ svjesno ugrožavaju čitav biosustav i samog radnika u istima, a sve samo za što većim iznosom profita na vlastitim računima. Tu su i nepregledna prostranstva staklenika što nekontrolirano crpe podzemne prirodne spremnike vode i u kojima se izrabljuju radnici bez zaštite prilikom korištenja otrova za prskanje voće i povrće što ga svi na Zapadu nonšalantno i bez razmišljanja trpaju u svoja shopping kolica i na kraju u sebe. O krčenju  amazonskih i afričkih prašuma očito još nije dovoljno rečeno jer njihov biosustav zamjenjuju genetski modificirana soja i kukuruz kao monokulture ili  pak se krče autohtone vrste drveća  koje nadomještaju plantaže kakaa i banane.

Sve se zna, ali o tome se ciljano šuti. Takva šutnja dovela nas je na rub provalije bez izlaza, a za to nisu krive samo bogate elite i njihova služinčad već je ponajprije kriva šutnja i nedovoljna briga za ispravnim informiranjem, educiranjem i propitkivanjem svih nas malih i običnih.

Nemojmo se zavaravati da se ovo naše carstvo neće srušiti. Nema onog koji nije čuo izreku „panem en circences“ tj. „kruha i igara“. Zapitajmo se zašto tog carstva koje je ovu izreku i smislilo  više nema kao i brojnih poslije njega.

Zvono za uzbunu odavno zvoni, ali naše ga uši ne čuju. Pravimo se gluhi stojeći pred putokazom s dvije opcije, onoj nametnutoj materijalističko potrošačkoj i zakonima elita za tobožnju dobrobit ljudi i onoj zeleno plavoj gdje je život čitave planete usklađen s njenim zakonima i najnovijim nezavisnim znanstvenim studijama gdje je hrana uzgojena prema načelima permakulture i drugih prirodnih, a ne komercijalno temeljenih metoda, gdje nisu važne marke automobila i odjeće, gdje se iskorištava energija Zemlje i Svemira za dobrobit cjelokupnog života na Zemlji.

Trećeg puta nema jer trebali bismo konačno shvatiti da smo kao vrsta postavljeni s istim ciljem kao i svako drugo biće na ovoj planeti.

Poput lista paprati koji se s proljećem od svoje savršene spirale razvija iskonski danim mu zakonima do predivnog ljetnog razgranatog zelenog lista sa sporama, zlaćanom jeseni što Zemlji vraća iscrpljenu energiju do zimskog smiraja i utonuća u zimski san tako i čovjek ima svoja godišnja doba u ciklusima danim mu zemaljskim zakonima.

Pjesmu zahvale Majci Zemlji svi mi kao njena djeca trebali bismo pjevati kao što je to napravio i  ITD band „Majko Zemljo, baš ti hvala u ime svih nas, nas budala!“ s dodatkom što nas trpi ovakve otuđene.

Zemljo neka Ti je sretan tvoj dan, Dan planete Zemlje (ako može biti sretan)?!