Ususret Danu planeta Zemlje koji obilježavamo ove subote, 22. travnja, vrijedi se malo zapitati što to razne institucije i političke elite igraju zajedno namećući nam tzv. Zelenu agendu? U današnje vrijeme kada su svima puna usta klimatskih promjena i važnosti očuvanja okoliša, kada je protok informacija vrlo brz kako u pisanom tako i u vizualnom obliku, ne mogu se sakriti činjenice da je onaj kome se nameće krivnja za stanje u kojem se nalazi naša planeta najmanje kriv za čitavu situaciju, a to je mali, obični čovjek. Istina se krije na sasvim drugom mjestu, a to je ono gdje se donose odluke i broji novac. Dakle najveći krivci za stanje našeg doma su one malobrojne elite i političari koji potkupljeni svežnjem dolara ili eura napisane programe infiltriraju u zakonske akte pojedinih država, a sve kao u svrhu zaštite okoliša i na dobrobit čovječanstva.

Pitate li znanstvenike koji nisu toliko medijski eksponirani kazat će da je agenda klimatskih promjena i pametnih tehnologija totalna zabluda i propaganda s nepovoljnim scenarijem za samu planetu i čovjekovu slobodu izbora te kako su promjene na Zemlji neminovne i dolaze u prirodnim ciklusima što je i znanstveno dokazano na mnogim područjima od geologije, biologije, fizike pa ako hoćete i arheologije.

Istina je da oceanima i morima plutaju otoci plastike, da se zbog sve većeg ulova smanjuje riblji fond, da su resursi čiste pitke vode smanjuju pod utjecajem industrije i konvencionalne poljoprivrede i sve su više neravnomjerno raspoređeni, istina je da na dnu oceana leže površine elektroničkog i drugog otpada mjerljivima u površinama većeg kontinenta, da pluća planete svakodnevno sve više nestaju krčenjem prašuma kako bi se osigurala površina za usjeve genetski modificiranog sjemena soje ili kukuruza, istina je i da su pod etiketom zelene i obnovljive energije vjetroelektrane i električna vozila postali najveći zagađivači okoliša, a o istinitosti trovanja čitavog ekosustava s neba prskanjem i široj javnosti uporabom nepoznate „napredne“ vojne tehnologije ne treba uopće ni govoriti jer dovoljan je samo pogled u nebo, a za sve navedeno postoje dokazi u obliku video materijala koje zabrinuti mali „okrivljenici“ dijele na društvenim mrežama.

Odgovornost za stanje u koje smo doveli našu Zemlju naravno moramo svih prihvatiti jer smo svi podjednako odgovorni načinom svog odnosa prema prirodi i korištenju resursa. No, je li baš najveća odgovornost na običnom čovjeku koji se svakodnevno samo hrva u moru nametnutih mu propisa i pravila kako bi preživio ili pak je najveća odgovornost i mjesto na adresama gdje se donose odluke, dodjeljuju koncesije za crpljenje resursa i zbraja zarada bez da se vodi stvarna briga o načinu iskorištavanja prirode i njenih blaga?

Kada se elite skupe na jednom mjestu onda gotovo uvijek iznikne neka nova agenda. Tako je rezultat Konferencije o vodi, koja se po prvi put u 50 godina „pod visokim pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda i nadnaravnim nadzorom jedne privatne organizacije pod imenom Svjetski ekonomski forum“ u New Yorku održala od 22. do 24. ožujka ove godine, Akcijska agenda o vodi (Water Action Agenda).  

Agenda je sadržana od 17 ciljeva održivog razvoja do 2030. godine koji za cilj imaju dostupnost čiste pitke vode za svakog stanovnika Zemlje. Divno to zvuči ovako zamišljeno, ali ipak u cijeloj priči postoji svojevrsna zamka, a ona se prelama na leđima nas malih ljudi s ograničavanjem dostupnosti vode. Nije tajna da Svjetski ekonomski forum kao privatnu organizaciju najvećim dijelom financiraju korporacije u isto tako privatnom vlasništvu i čiji glavni šef Klaus Schwab više i ne krije činjenicu pred svjetskom javnosti da su njihovi ljudi/učenici penetrirali u svaku vladu i svaku državu. Tu već nastaje problem jer baš ova privatna organizacija umiješala je svoje „konzultantske“ prste te (pre)poručila vladama svijeta da počnu raditi na pravilima i aktima kako bi svojim građanima počele ograničavati dostupnost vode u njihovim domovima. Postavlja se pitanje s kojim pravom jedna ovakva privatna organizacija nastala iz svojevrsne udruge menedžera postavlja ikakve uvjete i preporuke javnim, političkim organizacijama?!

Ovakav stav ne treba čuditi jer već desetljećima pravi demokratski sustav kojeg svi toliko volimo spominjati i kojem se svi toliko volimo klanjati je kula od karata koja se urušava. S druge strane digitalizacija o kojoj se dnevno raspravlja doslovno u svakom području društvenog djelovanja, od školstva, zdravstva, javne uprave i monetarne politike je pohvalna i dobro zamišljena stvar sve do one granice dok je ona u službi čovjeka, a ne obrnuto. Svjedoci smo vremena, posebno posljednje tri godine, kada su i demokracija i digitalizacija velike prevare i obmane zamišljene u službi kažnjavanja svakog tko ljubi svoju ljudsku slobodu razmišljanja, izbora i odlučivanja.

 Zaključci konferencije na stranicama UN Newsa sažeti su u članak pod naslovom „Nova agenda kreće u plovidbu hrabrim djelovanjem nakon završetka UN-ove konferencije o vodi“ (New agenda sets sail with bold action as UN Water Conference closes). Kada se od ovog članka krene dublje kopati i po drugim izvorima informacija između redaka može se zaključiti kako čitava priča ide samo na ruku kapitalu. Tako se navodi da čak 70% svjetskih zaliha slatke vode crpi poljoprivreda, 19% otpada na crpljenje u industriji kroz vodu za pranje, hlađenje, proizvodnju, energiju i druge procese. Agenda je pak usmjerena na poljoprivredu sa samo 12% planova dok na industriju otpada svega 5% planova kako bi se transformiralo upravljanje vodenim resursima u budućnosti. Nije potrebno ni nagađati na čija se leđa svaljuje ostalih 83% transformacijskih planova Akcijske agende o vodi.

Prema procjeni Svjetske zdravstvene organizacije, one iste koja već pune tri godine ugnjetava cjelokupno svjetsko stanovništvo besmislenim pandemijskim pravilima i koja je lažima o sigurnosti cjepiva za suzbijanje te iste pandemije uništila zdravlje i živote milijuna ljudi, od 2021. godine čak 2,2 milijarde ljudi nema pristup sigurnoj pitkoj vodi, 4,2 milijarde Zemljana nema odgovarajuće sanitarne uvjete dok četvrtina svjetske populacije živi u zemljama koje su suočene s ekstremno velikim nedostatkom vode.

U planovima agende ima i dobrih stvari koje se odnose na prekogranične suradnje u jedinstvenom upravljanju vodnim resursima jer prekogranične vode čine 60% svjetskih slatkovodnih tokova. Najbolji svjetski primjer za ovakav vid upravljanja je Europska Unija i njena Okvirna direktiva o vodama jer prema podacima Europske komisije broj opasnih tvari pronađenih u površinskim vodama smanjio se za 40% od 2007. do 2018. godine, a broj uređaja za pročišćavanje otpadnih voda koji su u skladu sa standardima EU-a povećao se sa 70% u 2007. na 98% u 2017. godini.

Prema planu, za pozitivan primjer pomoći siromašnijim zemljama, svim zemljama toka rijeke Niger Njemačka se obvezala do 2029. godine pomoći s 21,2 milijuna dolara kako bi se pojačala bolja prekogranična suradnja, prilagodilo bolje upravljanje u poljoprivredi, obnova močvara i druga rješenja.

Prema izvješću Svjetskog instituta za resurse (WRI – World Resources Institute) procjenjuje se da bi osiguravanje vode za sve zajednice do 2030. godine moglo stajati nešto više od 1% globalnog BDP-a što je oko 29 centi po osobi dnevno od 2015. do 2030. godine. Svaki dolar uložen u pristup vodi i sanitaciju donosi pak 6,80 dolara zauzvrat, dok bi neuspjeh u provedbi bolje politike upravljanja vodom mogao dovesti do regionalnih gubitaka BDP-a od 2-10% do 2050. godine.

Za razliku od prošlih vremena kada su se ljudi prema vodi odnosili s poštovanjem današnji pristup prema ovom najzastupljenijem i obnovljivom resursu na Zemlji samo u vidu statističkih i financijskih izračuna koliko god bio pozitivno sročen u izvješćima trebao bi nas i jako zabrinuti.

Nisu tako davna vremena, možda unatrag pedesetak, šezdesetak godina, kada su glavni izvori dostupnosti pitke vode bili bunari, pumpe i izvori, što mi danas odvrtanjem slavine uzimamo zdravo za gotovo. Bez kalkulacija vodu su tisućljećima štovali, divili joj se, a da možda nisu imali saznanja o njoj kakva mi imamo danas. Vrlo edukativan primjer uvida u, ne tako davnu, prošlost načina odnosa prema vodi dostupan je i u postavi jedne stare kamene mlinice u sklopu NP Krka.

Danas kada elite sve žele privatizirati i sa svime trgovati postavlja se pitanje odakle im takvo pravo? Voda je na ovoj planeti bila prije svega, prije svih nas. Čak i neke znanstvene teorije sve više podupiru tezu da je Zemlja plavi planet, a ne zeleni, jer najveći dio naše planete čini voda, kako ona vidljiva na površini tako i velike zalihe vode ispod nje. To znači da ne treba nasjedati na priče kako je voda ograničena i kako je nema dovoljno za sve. Vode svakako ima za svakoga, samo je stvar načina upravljanja njome i samog odnosa prema vodi. Ako ćemo je zagađivati, ako ćemo kalkulirati za svaku cijev koju treba negdje preusmjeriti kako bi se voda dovela do ljudi u nekom kraju, onda svakako nismo za drugo nego da pokleknemo pred zlobnim idejama elita. Ipak, ako ćemo vodu poštovati i odnositi se prema njoj kao nečem što je na Zemlji od samih prapočetaka i onome što omogućava život tada stvari mogu krenuti puno boljim putem.

Voda nije ničije vlasništvo i kao takva ne može se smatrati robom pa ne može biti ni podložna privatiziranju niti trgovanju. Za primjer svima u svijetu može poslužiti i Nizozemska gdje je voda javno dobro i besplatna kao dio javne vodoopskrbne mreže. Žalosno je što u 21. stoljeću kada se pravimo toliko pametni i napredni ne shvaćamo uzrok problematike. Naši stari su sigurno bili manje educiraniji od nas, ali bili su providniji i pametniji. Sjećam se prije nekih tridesetak godina razgovora svoje bake i njene sestre uz kavicu na temu vode kada joj je teta uputila pitanje: „Sestra, sjećaš li se kako su naš stari japa (deda) rekli da budu ljudi vodu u flašama kupovali?“. Na našim prostorima bilo je to još uvijek razdoblje besplatne vode kada se kupovala samo ona mineralna s mjehurićima u zelenim staklenim bocama, najviše pod brendom s tri srca za bolju probavu i gemišt. U ovom kratkom vremenu zapadni stil života promijenio je i našu percepciju stvari pa od silnih marki na tržištu u plastičnim bocama različitih veličina i s različitim okusima ima da ti mozak eksplodira. S druge pak strane baš taj organ u našem tijelu je svjestan da je najbolja voda za čovjeka ona obična, bila iz pumpe, hidrofora ili slavine, a najsvetija je ona s izvora za čije se iskorištavanje na našu veliku žalost izdaju koncesije stranim kompanijama.

Ne čudi takvo stanje kada su se korporacije sve više uzoholile pa onda predsjednik uprave jedne od najvećih svjetskih kompanija crpitelja pitke vode, Peter Brabek, izjavljuje da je svijetu potrebno privatiziranje snabdjevanja stanovništva pitkom vodom, da je voda hrana kao i svaka druga i k tome zagovara genetski modificiranu hranu kao zdravu opciju za čovjeka. Nemojmo smetnuti s uma da ovakvih ima i kod nas, da su pojedini izvori dodijeljeni stranim kompanijama već desetljećima. Prije kojih dvadesetak godina kao kolege studente na kavi kolegica sa Zagorske strane Medvednice informirala nas je kako je jedan veliki izvor dan na korištenje multinacionalnoj kompaniji s jednim od najpoznatijih brendova pića na svijetu koji se pokazao kao vrstan odstranjivač kamenca i nečistoća u wc školjki i na sanitarijama pa čak i  dobar i jeftin pesticid na usjevima u Indiji. Još tada rezultat toga bio je nestanak nekih okolnih manjih izvora koji su doslovno presušili. O jednom poznatom izvoru u Lici više puta se pisalo po medijima kao perspektivnoj investiciji, vodocrpilištu i punionici za kompaniju u arapskom vlasništvu.

Zar smo došli do te točke kada bismo pored silnih vodnih bogatstava kojima obilujemo ne samo u Hrvatskoj već na čitavom Balkanu te za razliku od većine svijeta još uvijek čistih izvora pitke vode trebali ovisiti o odlukama nametnutima iz centara moći i odlučivanja daleko od ovih prostora te i bespogovorno ih prihvaćati?

Umjesto da tražimo i rješavamo uzroke problema prihvaćamo posljedice i slijepo slušamo vlasti. Svjedočimo na ovim prostorima sličnim situacijama o redukciji kao što su bile prošlog ljeta u Istri zbog pomanjkanja vode. Je li to mali potrošač kriv što vodoopskrbna mreža ne funkcionira pa ne može popiti čašu vode iz svoje slavine zato što oni dubljeg džepa moraju imati engleske travnjake na svojim golf terenima i tirkizne odraze u bazenima ili je opet tu uzrok neravnomjerne politike upravljanja vodnim resursima i broja ljudi koji ovise o istom kao i navika udovoljavanja egu pojedinaca?!

Možda najvažnija činjenica leži u tome što gotovo sve religije i svete knjige svijeta vodi pristupaju kao božanstvu, nečem svetom. U Bibliji voda se spominje na mnogim mjestima, bilo kao stvarna pojava bilo kao metafora. U Knjizi stvaranja Bog stvara svijet iz ništavnosti i vode, pa zatim dijeli i razdvaja vode i tek tada stvara kopno. Isus pretvara vino u vodu, hoda po vodi, Ivan Krstitelj krsti vodom rijeke Jordan, voda je doslovno simbol Božjeg blagoslova. U evanđeljima voda se spominje čak 37 puta. Voda ima veliku moć nad svime sadržanim na Zemlji. Sve te činjenice upućuju na realni zaključak kako voda nikako ne može biti podložna vlasništvu i trgovanju, sve su drugo obmane.

Voda je svakako Božji blagoslov i duhovno osvježenje, ona čisti, simbol je plodnosti jer bez nje nema nikakvog života, gasi žeđ i sušu, ali isto tako voda predstavlja i uništenje i smrt što se u Bibliji ocrtava na više mjesta, a dva su najznačajnija – općem potopu te u vodi i krvi koja je potekla iz Isusove rane probijene kopljem rimskog vojnika. Voda je i simbol Uskrsa i rađanja novog života. Voda ozdravljuje, voda je sveta i zato zaslužuje svako poštovanje, voda pamti i tako vraća.

O porukama vode digla se velika prašina prije kojih dvadesetak godina kada je dr. Masaru Emoto iznio svoj znanstveni rad o odnosu upućenih riječi i zvukova na kristale vode.

Voda zaslužuje naše pozdrave i zahvalnost. Kako joj se daje tako će nam se i vratiti. Stari ljudi su znali da prilikom dolaska na izvor prvo se pozdravi vodu pa joj se zahvali riječima „Dobro jutro/Dobar dan Dobra Vodo!“ Vodu iz slavine je moguće pročistiti manjim ritualom klanjanja i zahvalnosti za vlastitu dobrobit.

Mudrosti i znanja nekih starih naroda pričaju o tzv. plavoj solarnoj vodi za koju je potrebna samo staklena boca plave boje i izlaganje suncu od 15 minuta do sat vremena. Takva voda čisti i ozdravljuje i duh i tijelo jer poprima svoju izvornu božansku frekvenciju.

Danas kada nam resurse dane od Boga korak po korak pokušavaju sve više uskratiti valja spomenuti i stih iz Bhagavad Gite koji kaže: „O Kuntin sine, Ja sam okus vode, svjetlo sunca i mjeseca, slog “om” u vedskim mantrama, zvuk u etru i sposobnost čovjeka.“

Jasna je poveznica ovdje između Boga i okusa vode jer Stvoritelj prožima sve svojim različitim duhovnim i materijalnim energijama.

Nije više nikakva tajna da elite i njihovi sluge provode različite pokuse zaklanjanja sunca kao jednog od izvora života na Zemlji. Njihovo objašnjenje leži u teoriji da na taj način žele smanjiti porast temperature na Zemlji, ublažiti klimatske promjene. Sada su na dnevni red uzeli vodu i njeno  ograničavanje. Stoga narode probudi se, djeluj! Kada bolesni umovi krenu razmišljati o zraku možda nam za sve bude već prekasno. Njihova djelovanja pod izlikom boljitka za jedini nam planet Zemlju i naše dobro kriju se na tamnoj strani polutke.

Svakodnevno možemo čuti kako živimo u apokaliptičnim vremenima, vremenu nesigurnosti i skore propasti, kako će nastupiti glad i financijski krah biblijskih razmjera. No jesu li ovakve tvrdnje i naklapanja koje iskaču sa svih strana, od masovnih medija, razno raznih youtube, rumble i odysee kanala, religijskih propagiranja pa čak i unutar običnog prijateljskog razgovora uz piće zaista i opravdana ili je to samo ipak tzv. psihologija širenja straha radi što bolje kontrole malog čovjeka?!

Da, prije tri godine proglašavanje pandemije od strane SZO-a koje još nije službeno povučeno te invazija Rusije na Ukrajinu prije godinu dana, u svijest mnogih stanovnika ove divne planete usadili su još više straha i neizvjesnosti od budućnosti. Ipak ne trebamo toliko duboko zakoračiti u povijest da istražimo i razmislimo da potpune sigurnosti nikada nije bilo unatoč ljudskoj težnji za njom. Dovoljno se osvrnuti samo na prošlo 20. stoljeće i sve igre i igrice koje su se događale i koje se nastavljaju i danas, kako bi čovjek shvatio da „ziheraštvo“ ne postoji. Za razliku od prošlosti danas se sve svodi na dostupnost brzog protoka informacija, njihovog selektiranja i sklonosti pojedinca u što će vjerovati. Kako bi rekao Simplicije „panta rhei“ – sve teče, krize su dolazile i odlazile, bile one prirodnog ili ekonomskog karaktera. Trebali bismo shvatiti da od prvih početaka do današnjih dana ljudska populacija još uvijek traga za nekim idealnim društvenim poretkom što se, činjenično, još uvijek pokazuje utopijom.

Prilikom investiranja svakome od nas, ako izostavimo sve druge parametre, najvažnija su dva osnovna, a to su sigurnost i dobit. Ipak velika i apsolutna sigurnost i velika dobit ne postoje.

Od studentskih dana pratim zbivanja što na geopolitičkom što na ekonomskom polju i sjećam se jednog članka u The Economistu od prije dvadesetak godina, nekoliko godina prije izbivanja one tada famozne gospodarske krize 2008. godine, u kojem se pisalo o bankarskom sektoru i eksperimentu koji banke provode s kamatama ne štednju i dobiti na ulaganja kako bi vidjele kako će se to odraziti na globalno gospodarstvo. Bilo je to vrijeme prosperiteta kada su se banke natjecale koja će dati višu kamatnu stopu na oročenja u raznim valutama, kada je pomodno bilo ulagati u investicijske fondove, posebno one dioničke i obvezniče i kada je sa zadovoljstvom bilo pratiti veličinu dobiti na uloženo  putem tada dostupnih online sučelja. A onda, preko noći pad vrijednosti novca, dionica, obveznica pa i kamata na oročenu štednju koje su banke doslovno svakim kvartalom sve više i više umanjivale da bi danas u Hrvatskoj ta stopa iznosila gotovo istovjetno u svim konkurentnim bankama sramotnih 0,02%.

Danas se žalimo kako je sve poskupjelo, cijene nekretnina se udvostručile, hrana i troškovi života rastu na dnevnoj razini pa svi stežemo remen prilikom potrošnje bez da razmislimo stvarno stanje zašto je tome tako? Ništa se na ovom svijetu ne događa slučajno. Stvar današnje situacije u novčanom pogledu je u činjenici da opada ukupna vrijednost novca, a sve krize su svojevrstan proces izlaska iz dotadašnjeg globalnog financijskog sistema i ulaska u neki novi koji bi trebao nastupiti. Taj proces ne ide preko noći i provodi se po fazama kroz dulji period. Problem današnje krize je u američkom dolaru i seže u prošlost, najprije onu iz 1944. godine i sporazum u Bretton Woodsu kada su se zapadne zemlje složile da će vrijednost valuta svojih država vezati uz američki dolar koji pak će biti vezan uz pokriće u zlatu čime je uvedena nova inačica tzv. zlatnog standarda čija pak povijest seže u 1821. godinu kada je Engleska postala prva zemlja svijeta koja je službeno usvojila zlatni standard. Uzrok drugog problem današnje situacije koji se odvija već pedesetak godina leži u 15. kolovozu 1971. godine kada je administracija Richarda Nixona ukinula Bretonwoodski zlatni standard  i 1973. g.  uvođenjem tzv. petrodolar s razlogom što federalne rezerve u zlatu nisu imale dovoljno pokrića za vrijednost dolara.

Od tada do danas sve ostalo piše povijest.

Izgledno je da smo u nekim zadnjim fazama novog ekonomskog i valutnog sustava na Zemlji jer brojne velike zemlje još uvijek imaju velike zalihe u američkim dolarima čija vrijednost pada jer se iste rješavaju te valute i svoju vrijednost počinju vezati sve više uz zlato. To čini i Kina koja svakim danom SAD-u oduzima titulu primata u svijetu. Radi se o ciljanim poduhvatima jer ukoliko bi se sve stvorene zalihe u američkoj valuti po pojedinim zemljama naglo pretvarale u neke druge vrijednosti tek tada bi uslijedila i nagla financijska apokalipsa.

Svjesni su toga i u Sjevernoj Americi pa već postoji varijanta koja bi mogla zamijeniti američki dolar, a ona je u vidu zajedničke valute za Kanadu, SAD i Meksiko koji su nazvali Amero. Neki dan osvanuo je članak o ideji stvaranja jedinstvene valute za BRICS organizaciju po čemu bi zemlje od Brazila, Rusije, Kine i ostalih u njoj imali svoju jedinstvenu valutu. Euro od 2002. godine sve više zamjenjuje nacionalne valute čiji smo i sami svjedoci od ove godine. Iako postoji otpor nekih članica Unije za uvođenjem eura neizbježno je da će budućnost donijeti zamjenu nacionalnih valuta nekim zajedničkim, kako u Europi tako i u svijetu.  

Nemoguće je predvidjeti budućnost i u kom smjeru će se kretati financije u svijetu, ali za kakvu takvu osobnu sigurnost i kakvu takvu dobit valja se držati one narodne „ne stavljaj sva jaja u istu košaru“.

To bi značilo da ukoliko pojedinac želi zaštititi svoj kapital isti investira na više područja. U tradiciji naših prostora je štednja u stranoj valuti za koju je bila vezana i sama država kao što su švicarski franak ili  nekada slavna njemačka marka ili pak ulaganje u nekretnine u vidu vikendice, poljoprivrednog zemljišta, stana u većem gradu i kuće. Koliko god takve investicije imale svoju opravdanu svrhu imaju i poneku manu. Primjerice nekretninu nikada u nuždi ne možete prodavati u dijelovima jer teško da možete odvojiti sobu od hodnika pa u potrebi prodati jednu prostoriju, a nekretninu definitivno ne možete ponijeti sa sobom, dok  se mana valuta očituje u činjenici štampanja papirnatog novca bez stvarnog pokrića. Za euro je poznato da je realna vrijednost pojedine novčanice oko pet centi dok vrijednost apoena na novčanici počiva na međunarodnom povjerenju u Europsku centralnu banku koja taj novac tiska.

U što onda još investirati za neku sigurnost i dobit?

Danas postoji mogućnost investiranja primjerice putem Forex Trade u mešetarenje plemenitim kovinama, kriptovalutama ili dionicama. To je savršen način za brzu zaradu čija mana leži u činjenici da sve to počiva na špekulacijama, potrebi vaše konstantne posvećenosti praćenju tržišta i ulaganju na dnevnoj razini u uredovno vrijeme burzi ili angažiranju privatnog brokera jer u protivnom neki ulog danas možete utrostručiti, a već sutra sve izgubiti.

Kako zaštiti svoj kapital u kriznim vremenima?

Apsolutne sigurnosti u investiranju nema, posebno u kriznim vremenima u opadanju globalnog gospodarstva ili pak prijetnji zveckanjem oružjem. Prava sigurnost je u disperziji ulaganja vlastitog kapitala u nekretnine, gotovinu, umjetnine i zlato. Primjerice, danas ulaganje u kriptovalute nosi veće rizike od sigurnosti jer u trenutku se može puno i izgubiti. Kriptovalute su idealan način investiranja i slanja u određenom trenutku jer kroz nekoliko minuta mogu biti „proknjižene“ s računa na račun, ali nemaju fizičkog pokrića pa što ako se dogodi pad sustava, pad mreže ili nestanak električne energije?! Njihov svijet nije stvaran već virtualan.

Ipak postoje opcije s boljim ishodom koje su stare tisućama godina. Riječi američkog državnika i financijera Bernarda Barucha „Da je zlato loša investicija ne bi vrijedilo tisuću godina.“ mogu predstavljati kvalitetan oslonac za ulog na dulje vrijeme, posebno za krizna vremena. Tisućama godina u ljudskoj svijesti zlato predstavlja siguran oslonac za, kako bi naši stari rekli, crne dane. Iako cijena zlata na burzi varira iz sata u sat, posljednjih godina svjedočimo samo njezinom rastu, što, za razliku od svih drugih financijskih investiranja, iznosi prosječno 8 do 8,5% godišnje. Takve prilike u drugim vidovima štednje trenutno ne postoje, osim možda ulaganjem u hedge fondove, ali s obzirom na trenutnu globalnu situaciju i to je upitno.

Posljednjih desetljeća promijenila se i tehnika trgovanja zlatom koji je za razliku od drugih plemenitih kovina i dalje na prvom mjestu tržišne potražnje. Postoje oblici investiranja u zlato u vidu nakita, kovanica i najviše isplativog, od svoje pojave prije dva desetljeća, investicijskog zlata.

Razlike između ova tri oblika su prvenstveno u čistoći i isplativosti. Treba znati da je nakitno zlato najmanje isplativo jer je legura i ima primjese drugih metala pa mu je i tržišna vrijednost manja. Svima nam je poznat izraz karat no manji broj ljudi zna što u stvari to jest. Karat je jedinica za označavanje čistoće nakitnog zlata. Primjerice 14 karatno zlato koje je najzastupljenije i označava se američkom oznakom 585 u svojoj biti predstavlja količinu zlata u takvom nakitu, a to je točno 58,5 grama na 100 grama ukupnog nakita, ono od 18 karata s oznakom 750 znači da u tom nakitu ima 75% zlata dok ostatak otpada na druge metale. Stoga prodajete li svoj nakit budite svjesni te činjenice prilikom izračuna jer nikada težina zlata neće biti istovjetna težini samog nakita pa samim time ni dobit kod prodaje ne možete očekivati u iznosu tržišne vrijednosti po gramu zlata na burzi.

Situacija sa zlatnicima u vidu kovanica/dukata je nešto povoljnija jer se određuje jedinicom od 22 do 24 karata.

Investicijsko zlato većina nas zamišlja u vidu teških zlatnih poluga iz filmova. Danas to više nije slučaj jer rafinerije zlata nude više mogućnosti za investitore prilagođene gotovo svakom džepu pa se na tržištu mogu pronaći već i poluge od jednog ili više grama ili nekoliko dekagrama, unce (31.1035 g) do kilograma. Prilikom takve investicije važno je voditi brigu da poluge imaju pečat proizvođača, navedenu čistoću s četiri devetke jer se tada radi o savršenoj čistoći zlata, a vrijedi provjeriti ima li sam proizvođač LBMA (London Bullion Market Association) cetrtifikat. Spomenuti dokument je jamstvo za investicijsko zlato vrhunske kakvoće i na svijetu ga posjeduje svega 77 rafinerija, brojka varira, a s liste su zbog zapadnih sankcija izuzete ruske kovnice, a članice se nadopunjuju samo ako zadovoljavaju vrlo stroge kriterije. To ne znači da neke koje nemaju spomenuti certifikat nemaju istu kakvoću, ali cijena takvih poluga može biti viša iz razloga što neke certificirane kovnice zlata proizvode za neki drugi brend pod njihovim žigom, primjerice na europskom tržištu švicarski Argor Heraeus za austrijski Münze Österreich.

Prilikom investiranja u investicijsko zlato valja računati i na razliku u cijeni ovisno o težini poluga. Što je poluga teža jeftinija je po gramu nego ona manja. Dakle ne smije se očekivati da se svaka poluga obračunava po gramu zlata sukladno burzovnoj cijeni. Cijene variraju ovisno o proizvođaču, troškovima proizvodnje, maržama, ugovorima između kovnica i distributera i drugim parametrima. Primjerice kupite li 5  poluga od 10 grama vaš ukupni iznos na računu biti će nešto veći nego da kupite jednu polugu od 50 grama, s druge pak strane to omogućava fleksibilniju prodaju s vaše strane u budućnosti i svojevrsnu veću dobit prilikom otkupa od strane kupca jer se otkup obračunava po cijeni grama koja vrijedi tog dana, a ovisno o osobnoj potrebi za gotovinom ne morate prodavati svih 5 poluga već samo dio njih dok bi u slučaju da u vlasništvu imate samo jednu težu polugu istu morali prodati u cijelosti. 

Trenutno na zlatu možete ostvariti najveću dobit od bilo kojeg financijskog investiranja, već spomenutih 8% godišnje,  a i predstavlja najsigurniji oblik dugoročne štednje. Imate li fizičkog zlata u svom depou samo valja s vremena na vrijeme pratiti kretanje tržišne cijene i to je sve.

Druga, nešto manje sigurnija opcija investiranja u zlato jest da ga posjedujete u digitalnom obliku. Rizik toga je da u slučaju neke katastrofe isto baš i ne možete ponijeti sa sobom i unovčiti jer nije u vašem fizičkom posjedu i cijeli sustav je virtualan.

Usporedimo li sve vrste štednje i oblike plaćanja kroz povijest, od prvih početaka korištenja zlata za razmjenu i kupovinu 600. godine prije Krista u Lidiji, području današnje Turske, uspone i propasti carstava i političkih sustava, mjerenja bogatstva neke države u količini zlata koje posjeduje ili pak uvođenju raznih međunarodnih financijskih standarda,  zlato je jedino koje se do danas zadržalo na tronu kroz sva ova tisućljeća.

Bez obzira što nam digitalna budućnost donosi, urezano u podsvijest svih ljudi na Zemlji, kao dio bajki, legendi i priča, zagonetki, poslovica, stihova i pjesama, ograničenom kao prirodnom resursu, zlatu će teško bilo što skinuti sjaj mjerila vrijednosti štednje i investiranja.

„Zlato je novac, a sve ostalo je kredit.“ kazao je J. P. Morgan.