MAĐARSKA SECESIJA U HRVATSKOJ – I. DIO

Tijek europske kulture, umjetnosti i arhitekture promijenjen je 1897. godine kada 49, mahom mladih,  umjetnika napušta bečki gradski centar umjetnika „Künstler haus“. To je bio njihov odgovor na monotoniju historicizma koji je kao umjetnički pravac smatran slijepom ulicom jer je doslovno kopirao  sve povijesne stilove. Pokrenuto je novo, kratko, ali perspektivno kolo u povijesti arhitekture i umjetnosti. Riječ je o razdoblju koje je u udžbenike na našem području ušlo pod imenom secesija jer je najviše bilo zastupljeno u središnjoj i istočnoj Europi.

Pod zajedničkim terminom total dizajn u Britaniji razdoblje secesije poznato je pod nazivom Modern style, Francuskoj i Belgiji Art nouveau, Italiji style florale i style Englese, Njemačkoj Jugendstil, u Španjolskoj pak arte joven i arte modernisme.

Secesiju prati korištenje slobode oblika i boja te floralni, biljni i zoomorfni motivi bliski čovjeku. Osim stilskih dekoracija arhitekturu tog vremena obilježio je početak korištenja čeličnih konstrukcija i armiranog betona u građevinarstvu.

Povjesničari umjetnosti kratkoročnost secesije pripisuju izbijanju nesretnog velikog, I. svjetskog rata te činjenici individualističkih podjela. Individualizam je vidljiv u stilu s obzirom da je svaka grupa istraživala, kreirala i bazirala svoj rad na vlastitom nacionalnom identitetu.

Stilski, secesija je u Austro – Ugarskoj monarhiji imala dva svoja pravca, onaj bečki i mađarski koji su kombinirani s drugim prepoznatljivim stilovima tog razdoblja, a najviše njemačkim Jugendstilom.

Najpoznatije ime u arhitekturi bečke secesije je Otto Wagner dok slavu u svijetu umjetnosti i danas nosi Gustav Klimt. U Hrvatskoj najznačajnija zgrada bečke secesije je današnja zgrada Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, prvotne namjene kao nacionalne i sveučilišne knjižnice.

Valja spomenuti da su najpoznatija imena secesijskog razdoblja u Hrvatskoj Vlaho Bukovac i Bela Čikoš Sesija, Vjekoslav Basti, Aleksandar Seć te drugi koji su vrativši se sa školovanja prvenstveno u Münchenu, Beču i Budimpešti donijeli i kombinirali ove stilove na našim prostorima.

Mađarski učenici bečkih, pariških, berlinskih i minhenskih radionica po povratku u domovinu stilske oznake secesije isprepliću s motivima svojih rodnih krajeva čime se uspješno oslobađaju europskog, a posebno germanskog utjecaja secesije kao i stilova poput talijanske renesanse te stvaraju prepoznatljiv stil koji danas poznajemo pod nazivom mađarska secesija.

Najpoznatiji predstavnik mađarske secesije Odon Lechner kazao je: „Ovaj najnoviji specifični i moderan bečki stil uveden u arhitekturu uspio je u potpunosti prožeti slikarstvo, likovnu i primijenjenu umjetnost  i postigao je tako blistav uspjeh da je danas poznat širom svijeta.“

Uz Lechnera neki od važnih predstavnika mađarske secesije bili su Karoly Kos, Dezso Zrumecky, Albert Kalman Korassy i drugi. Svi oni inspiraciju su našli u mađarskom folkloru, motivima na grnčariji i narodnoj nošnji poput mađarske pastirske kabanice kao i tradicionalnoj drvenoj gradnji u Transilvaniji te gradnji opekom. To je razlog što je karakteristična gradnja na pročeljima isprepletena kombinacijom cigle i žbuke. Lechner uvodi u upotrebu raznobojne keramičke pločice za pokrivanje zgrada, a narodni elementi korišteni su kako izvana tako i u uređenju unutrašnjosti.

Budimpešta kao prijestolnica mađarskog dijela monarhije glavni je ogledni primjerak mađarske secesije koja krasi i gradove kao što su Szeged, Oradea, Lavov i Subotica.

Ovaj stil Rijeku je učinio netipičnim mediteranskim gradom zbog obilježja svojstvenim kontinentalnom, a ne mediteranskom stilu gradnje. Gradilo se puno, od privatnih stambenih zgrada i vila preko industrijskih postrojenja, bankarskih zgrada i štedionica do zgrada za javnu upravu, vojarni i škola. Od svega danas, samo stoljeće i koje desetljeće poslije, ostalo je malo. Posebno zub vremena nagriza baštinu mađarske secesije u ruralnim sredinama poput Vojvodine gdje je ovaj stil gradnje u svoje najbolje vrijeme doživljavao procvat. Zubu vremena prepuštena je i jedna stara školska zgrada u međimurskom selu Hodošan. Ljepotica, danas u dronjcima pravi je raritet u nekoj seoskoj sredini jer činjenica je da osim možda pokoje vile bogatih veleposjednika ili industrijalaca secesija je zaobilazila seosku sredinu.

LJEPOTICA U DRONJCIMA

Godina je 1903. Hrvatska je dio velike K & K monarhije pod habsburškom krunom. Europu je zahvatio novi val u kulturi, umjetnosti i arhitekturi – secesija. Hrvatska je već trideset i šest godina raskomadana u dva dijela, onaj pod austrijskom i onaj pod ugarskom upravom dok su Baranja, Međimurje i Rijeka s okolicom besramnim dogovorima dviju sila pod direktnom upravom vlade u Budimpešti kao da su oduvijek bili dio teritorija Mađarske. Iako u geopolitičkom smislu vrlo nepovoljan položaj u onom kulturnom i arhitektonskom bilo je to perspektivno razdoblje za te krajeve.

Željeznica je već odavno preuzela primat u putničkom i gospodarskom prometu. Topot konjskih kopita te škripanje kotača poštanskih i putničkih kočija na cesti koja je spajala Zagreb, Varaždin i Čakovec s Budimpeštom se smanjio. Ostali su još drvoredi visokih platana i divljih kestena uz prašnjavu cestu čuvajući svoje priče nekih minulih vremena. U selu, samo kojih pet kilometara od rijeke Mure, Hodošanu izgrađena je nova, predivna školska zgrada.

Katnica je to kvadratičastog tlocrta s ugaonom istakom na glavnom pročelju ukrašena posebnom dekoracijom od crvene cigle na nazubljenim pilastrima, vijencima, prozorskim okvirima, bordurama  i ožbukana finom jednoslojnom svijetlom žbukom. U unutrašnjosti je premoštena čeličnim traverzama, a stubište joj krasi kovana secesijska ograda. Ispred glavnog ulaza u školu s ceste malo je dvorište omeđeno ogradom od ciglenih stupova i metalne ograde. U očima žitelji koja većinom prebiva u „šopanim hižama“, manjim tradicionalnim drvenim kućama ožbukanima blatom i prekrivenima slamom, škola je dvorac.  Doba je to kada u zidanicama na selu žive tek oni s nešto dubljim džepom. Ljepotica je zamijenila staru mjesnu školsku zgradu iz 1856. godine. U statusu državne škole imala je bogatu knjižnicu i prirodoslovnu zbirku, inventar kojeg bi se postidjele i mnoge gradske škole. Bio je tu i stan za učitelja.

Čitalo se tada, pisalo i učilo na mađarskom jeziku. Bilo je to vrijeme kada se međimurski puk pokušavalo mađarizirati, ali nisu vlasti znale za buntovni duh Međimuraca. Raspad dvojne monarhije rezultirao je kratkim vraćanjem Međimurja matici zemlji da bi se već 1941. godine  ponovo našlo u mađarskim rukama s nastavnom na mađarskom jeziku za pučkoškolce. U osvit oslobođenja od mađarske stege 1945. godine školu je zahvatio veliki požar u kojem je u prašini pepela nestala čitava knjižnica, prirodoslovna zbirka, ali i cijela školska dokumentacija. Zgrada je obnovljena, a svoju funkciju je imala sve do 1982. godine kada se škola seli u novoizgrađenu školsku zgradu sa sportskom dvoranom. U doba socijalističke Jugoslavije škola je nosila naziv po Mariji Gregoran, djevojci rođenoj u Hodošanu koja je u svojoj tinejdžerskoj dobi napustila rodni kraj i otišla raditi kao tekstilna radnica u Beograd. Zbog otpora njemačkoj nacističkoj okupaciji mučki je ubijena sa skupinom žena 1941. godine u svojoj 21. godini života.

Kada bi zidovi stare školske zgrade u Hodošanu mogli progovoriti sigurno bi se ispisale brojne stranice romana. Sadržavala bi ta knjiga puno lijepih trenutaka punih dječjeg smijeha, razigranosti i nestašluka, druženja i kolegijalnog pomaganja. Čuo bi se žamor dječjih glasova na školskim hodnicima i stubištu pa i vika učitelja koji pokušavaju unijeti malo reda u svu tu nastalu zbrku za vrijeme odmora što bi utihnula zvonjavom zvona i pozivom na novi školski sat. Našle bi se tu i suze radosnice, ali i one pune boli kao što su bile suze dviju blizanki kada im je u školu donesen glas o majčinoj smrti. Bilo bi tu tihog šapata za vrijeme ispitivanja zaboravljivim učenicima, priče o odlasku na toalet po dubokom snijegu u vanjske poljske zahode i kilometarskim pješačenjima cestom podno starih kestena učenika viših razreda iz područnih odjela obližnjih mjesta.

Posljednje poglavlje koje na sreću još uvijek nije ispisano do kraja pričalo bi tužnu priču sudbine ljepotice koja danas stoji nepomična u dronjcima, zaziva upomoć već puna četiri desetljeća, ali sluha nema. Prašnjavu cestu na koju je naša ljepotica gledala prekrio je asfalt s nogostupom i modernim kanalizacijskim sustavom ispod njega. Ne šušti više ni lišće u visokim krošnjama divljih kestenova kojima su oduzeli pravo ispričati svoju priču još u socijalističko doba nemilosrdnom sječom dok se takvim drvoredima u Italiji, Njemačkoj i Francuskoj ponose i dan danas svjesni njihove vrijednosti.

Žbuku s pročelja malo po malo skidaju vjetrovi i kiše, a iz pukotina niču mladice bazge i breze dok zidove pokušava zazeleniti pavitina. Stube se polako pretvaraju u prah cementa i pijeska, kovanu ogradu stubišta nagriza rđa i prašina, dok truli drveni prozorski okviri upiru zadnju snagu kako bi zadržali preostale krhotine stakla na svom mjestu.

I dok takva ljepotica u dronjcima čeka neko bolje vrijeme svjesna je ona svoje sreće. Mogla je imati i goru sudbinu poput brojnih svojih vršnjakinja koje su gotovo postale ruševine kao one iz nekog davnog, srednjovjekovnog vremena. U vrijeme kada joj je vlasnik bilo propalo građevinsko poduzeće GK Međimurje školska zgrada imala je tu sreću da joj je promijenjeno krovište i sanirana vlaga. Poslije toga svakom budućem vlasniku poslužila je samo kao dobar izvor vlasničkog udjela u imovinskoj kartici.

Trenutno njene fotografije pune samo web prostor najvećih internetskih oglasnih stranica u Hrvatskoj s traženom cijenom od 150.000 eura i šturim opisom njene izvornosti. Iako puna tuge zbog loših trgovačkih ugovora i pomanjkanja ideja, sretna je ona što je zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske prema Zakonu o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara te je njena obnova moguća jedino pod strogim nadzorom Ministarstva kulture.

Na upit agenciji za prodaju nekretnina preko koje se zgrada prodaje nismo dobili odgovore na sva naša postavljena pitanja. Neka pitanja kao što je primjerice ime sadašnjeg vlasnika kao i zainteresiranost potencijalnih kupaca u broju posjeta i pregleda u agenciji drže za poslovnu tajnu. Pregledom podataka u online katastru dolazi se od podatka da je zgrada stare škole u Hodošanu kao i cijele katastarske čestice u vlasništvu tvrtke “Aedium” iz Rijeke čija je osnovna djelatnost prodaja i servisiranje ugostiteljske opreme.

List “Međimurje“ još je u studenom 2011. godine pisao o problematici stare škole kada se kao vlasnik spominje tvrtka “Free Technics” koja je danas izbrisana iz registra, ali adresa i djelatnost su joj istovjetne kao i sadašnjoj tvrtki vlasniku.

U tom članku vlasnik tvrtke imao je viziju pretvoriti školu u hotel ili starački dom, a kao izostanak investiranja u projekt izgovarao se na loše tržišne uvjete i gospodarsku krizu. Tadašnje općinsko vodstvo kritiziralo je Ministarstvo kulture zbog izostanka točne klasifikacije objekta i nemogućnost ubiranja komunalne naknade od vlasnika nekretnine iz tih razloga. Sam pak je vlasnik tvrtke spominjao i namjeru darivanja nekretnine Općini Donji Kraljevec, u sastavu koje je i selo Hodošan, kako bi joj ona podarila novi život s nekom novom namjenom. U ovih dvanaestak godina stanje se očito nije pomaknulo s mrtve točke, a ljepoticu u dronjcima i dalje, sve više, nagriza zub vremena.

Zašto je tome tako i zbog čega lokalna i županijska uprava niti nemaju sluha pokrenuti zajednički projekt, otkupiti nekretninu i vratiti je u javno vlasništvo te joj pronaći novu svrhu upitali smo u općini. Zgrada stare škole u Hodošanu nikada nije bila vlasništvo sadašnje općine u Donjem Kraljevcu. Prema povijesnom pregledu izvadaka iz zemljišnih knjiga iz 2007. godine prelazila je iz ruke fizičke osobe (jednog većeg poljoprivrednika s područja općine) u ruke pravnih osoba.

Kako općina nije nikada bila u posjedu nekretnine nema ni pravo utjecati na svrhu ili očuvanje zgrade, odgovaraju iz Općine Donji Kraljevec. Što se pak tiče problema naplate komunalnih naknada, o čemu je pričalo općinsko vodstvo za lokalne medije još prije dvanaest godina, u općini danas kratko odgovaraju da komunalije ne mogu ubirati od nekretnine koja nije u funkciji. Za pitanje zašto općina i Međimurska županija ne uđu u zajednički projekt, otkupe nekretninu i vrate joj stari sjaj i daju novu svrhu loptica je prebačena na višu, županijsku, stepenicu za traženje odgovora.

Tko je i kada odlučio da javna školska zgrada postane privatno vlasništvo i za koji iznos odgovor treba očito tražiti na nekim višim instancama. Vrijedi napomenuti kako je škola u Hodošanu još od 1876. godine do današnjih dana u statusu državne škole. Secesijska školska zgrada pravi je unikatni primjerak, drugo najznačajnije arhitektonsko djelo na području Međimurja s početka 20. stoljeća i možda jedini primjerak ovakvog tipa gradnje u nekoj seoskoj sredini na našem području jer realna je činjenica da su ovakva arhitektonska djela bila rezervirana samo za urbane, gradske, sredine.

Dok dronjci ljepotice iz naše priče svakim danom bivaju sve više pohabani, dok u javnoj upravi postoji pomanjkanje ideja i izostanak interesa u pronalazak nove svrhe staroj školskoj zgradi, dok su privatni vlasnici nekada bili vođeni jedino idejom tipičnom za današnji hrvatski mentalitet i neisplativu investiciju u hotel ili starački dom u ovoj seoskoj sredini postoje oni koji imaju ideje kako školi ponovo vratiti staro ruho i ispuniti prostore radosnim dječjim osmjesima i glasovima. Ono što je potrebno je samo sluh političkih struktura od lokalne, županijske do državne razine te principa suradnje koji je u ostatku Europe dobro poznat, a radi se o javno privatnom partnerstvu. Ne treba više pustiti da naša ljepotica čeka jer kako se kaže, gdje ima volje ima i načina. U protivnom stara školska zgrada u Hodošanu ostat će mjesno ruglo i sramota za državu.

U drugom nastavku priče možda dobijemo i odgovore s viših razina te vas vodimo u Čakovec , Zagreb, Slavoniju i Rijeku s revizijom stanja preostalih rijetkih arhitektonskih bisera iz razdoblja mađarske secesije na hrvatskom tlu.