KAKO JE KOMERCIJALIZACIJA UKRALA IZVORNI DUH BOŽIĆA?

Obilje u kakvom čovječanstvo živi danas našim precima čak i unatrag samo koje desetljeće bilo je nezamislivo. Svijetlo Božića unatoč brojnim nedaćama i pokušajima socijalističkih vlasti da ga se diskreditira pa je 25. prosinca do prije tridesetak godina bio normalni radni dan, u bivšoj Jugoslaviji srećom nitko nije mogao ugasiti.

Ima nas koji se sjećamo okupljanja obitelji u vrijeme Božića i Nove godine, dolaska rodbine iz inozemstva kao što su Njemačka i Austrija s čokoladicama u obliku Djeda Mraza i kuglica za bor. Nekima su se donosile i petarde koje bi tu i tamo stvorile gromku buku izvan crkve za vrijeme polnoćke. Da, nama, generaciji osamdesetih i ranijih desetljeća Božić je ostao urezan u sjećanje nešto drugačije nego svim mlađim generacijama koje na veliku žalost bogatstva različitosti proslave Božića nekada danas žive svojevrstan unificirani, blješteći, globalistički i komercijalizirani Božić bez izvornog božićnog duha i rođenja mladog svijetla i novog ciklusa u liku Isusa Krista.

Danas kada skoro svako selo ima svoj Advent pa lošom režijom i pokušajem kopiranja holivudskih produkcija smišlja na razno razne načine kako privući što veći broj „potrošača“ nameće se jedino komercijalizacija i nepotrebna potrošnja. Kao takvi postali smo prave neznalice o običajima uoči, za vrijeme i poslije Božića  kakve su gajili naši preci.

 Zato uzmite toplu šalicu čaja u ruke, opustite se u svojoj omiljenoj fotelji i zaplovite s nama u priču o Božiću kakva je nekada bio.

Na Božić, 25. prosinca, slavimo rođenje Isusa Krista no pravi nadnevak njegovog rođenja nije poznat pa ga neki povjesničari i teolozi prema zapisima o događajima koji su obilježili Kristovo rođenje u vrijeme vladavine kralja Heroda smještaju u ljetne mjesece. Od kud onda ovaj blagdan u prosincu?

Do pred kraj 6. stoljeća Božić se slavio 6. siječnja, a u namjeri da potisne još uvijek vrlo živu starorimsku svetkovinu „Natalis Solis Invictus“ (Rođenje nepobjedivog sunca) koja je uvedena u vrijeme vladavine cara Aurelija, Crkva je proslavu Kristovog rođendana prebacila na 25. prosinca u vrijeme obilježavanja zimskog solsticija tj. suncostaja.

Božić je u kršćanskom svijetu ujedno bio i početak nove godine na što upućuju i stihovi stare hrvatske pjesme „Na tom mladom ljetu“, a Crkva 1. siječnja kao  početak nove (kalendarske) godine prihvaća tek 1691. godine. Još od 5. stoljeća za Božić slavile su se tri mise, polnoćka, zornica i poldanjica. Običaji su se kroz stoljeća mijenjali, no unatoč namjeri Crkve da suzbije neke poganske izvore oni su održani sve do danas, a očituju se u ulozi ukrašavanja zelenilom i vegetacijom, svjetlosti, darivanju i čestitanju. Kršćanima je čestitanje blagdana Božića nekoć bilo puno važnije od čestitanja same Nove godine.

Božiću i njegovoj dvanaestodnevnici do blagdana Sveta tri kralja prethodi razdoblje nazvano advent ili došašće koje je do 16 stoljeća trajalo šest, a od tada do danas zadržan je običaj trajanja od četiri tjedna. U tom razdoblju kršćani štuju svoje najvažnije svece, Djevicu Mariju kojoj posvećuju i mise zornice, svetog Ivana Krstitelja, svetog Nikolu kada se daruju djeca, svetu Barbaru kada je i prvi termin za sijanje božićne pšenice te svetu Luciju. Na sam blagdan svete Lucije, zaštitnice tjelesno i duhovno slijepih, ratara, lađara, staklara, krojača, tkalaca, pisara, vratara i kovača zadnji je rok za sijanje božićne pšenice. Sam običaj sijanja pšenice seže u drevna, poganska vremena, a simbolizira prizivanje bogate ljetine u novoj sezoni. Pšenica bi se po svetkovinama dala kao hrana pticama kako ništa ne bi propalo. Stari običaji mladićima, koji su to željeli, nalažu i izradu tronošca bez ikakvih metalnih dijelova. Taj posao morali su rasporediti za svaki dan te ga završiti na sam Badnjak. Zašto i čemu služi ovaj stolčić saznat ćete kada stignemo do polnoćke. U nekim krajevima poput Slavonije bilo je uvriježeno da se od svete Lucije do Božića prati i zapisuje vrijeme, a vremenski uvjeti pojedinog dana upućivali su na vremenske uvjete koji će biti u pojedinom mjesecu naredne godine. Ukoliko bi dan bio kišni i taj mjesec bi pratilo takvo vrijeme, ako pak bi sijalo sunce moglo se očekivati povoljno sunčano vrijeme tog mjeseca.

Neke hrvatske krajeve već od svete Barbare prati običaj čestitarenja pa bi primjerice Slavonci odlazili u kuće rodbini i prijateljima i krenuli s čestitkama za zdravlje i dobrobit ukućana. U Dalmaciji i istočnoj Hercegovini pak su u vrijeme došašća postojali dani, takozvani detinjci kada bi stariji očekivali darivanje voća od djece kao otkupninu, materice kada su darivati morale žene te očići kada su druge voćem darivali muškarci. Ovaj običaj još ponegdje susrećemo u Zagori, Sinjskoj krajini i Bačkoj, ali sve više odumire.

Kod naših starih na dan svetog Tome, 21. prosinca, običavalo se napraviti posljednje pripreme pred Božić. Čistila se kuća, prala se krevetnina, pekla bi se božićna peciva i kruhovi te bi se pripremala drva za ogrjev.

Najpoznatiji ukras u kući u novije vrijeme tokom adventa je adventski vijenac. Poput gotovo svih simbola modernog obilježavanja Božića i adventski vijenac je u našu kulturu stigao iz njemačkih protestantskih krajeva. Prvi adventski vijenac pojavio se u domu za siročad u Hamburgu 1838. godine. Želeći uljepšati dane uoči Božića evangelistički pastor Johann Hindrich Wichern odlučio je napraviti veliki drveni vijenac i na njemu poslagati svijeće, njih ukupno 24, 19 manjih za svaki dan osim nedjelje i 4 velike i jedna božićna bijela u sredini. Ovaj ritual se djeci jako svidio te je odlučeno da će postati njihova tradicija. Tri desetljeća kasnije vijenac su počeli ukrašavati zimzelenim grančicama i proširio se svim njemačkim zemljama, a kasnije Europom i cijelim kršćanskim svijetom. Korijene adventskog vijenca nalazimo još u antici kada su vijenci simbolizirali trijumf nad neprijateljem, a kako su okrugli simboliziraju vječnost jer nemaju ni početka ni kraja. Adventski vijenac predstavlja borbu protiv tame i grijeha, a s vremenom od svih svijeća danas su zadržane samo četiri, za svaku nedjelju došašća po jedna. Iako danas nalazimo razno razne kreacije i boje originalni adventski vijenci imaju tri ljubičaste i jednu ružičastu svijeću. Ljubičasta boja predstavlja kraljevsku boju te simbolizira pokajanje i post. Svijeće u ovoj boji pale se prve, druge i četvrte nedjelje dok se ružičasta zapali treće nedjelje došašća i predstavlja radost. Prva svijeća predstavlja proroke koji su navijestili Kristovo rođenje i simbolizira spasenje, druga je svijeća pastira i simbol ljubavi, a četvrta kao anđeoska svijeća simbolizira mir. Običaj unošenja adventskog vijenca u hrvatski božićni folklor novog je datuma i u većoj mjeri javlja se tek 90-tih godina prošlog stoljeća.

Starije generacije uoči Božića prisjetiti će se jednog starog običaja, slanje božićnih i novogodišnjih čestitki. Danas kada je ovu tradiciju diljem svijeta zamijenila elektronička čestitka u obliku grafičke obrade ili čak gifova i animiranih poruka putem mobilnih aplikacija ne tako davno bio je običaj ručnog ispisivanja čestitki krasopisom i slanja poštom. Veselilo bi do prije kojih dvadesetak, tridesetak godina u poštanskom sandučiću svakodnevno iščekivati pismo s dobrim željama i čestitkama na kojima su se osim jaslica za sreću našli i dimnjačari, lude gljive, djetelina s četiri lista, bubamare, praščići, Djed Mraz, anđeli i zimski motivi.

Prvom božićnom čestitkom smatra se ona iz Londona 1834. godine kada je sir Henry Cole, budući osnivač i prvi ravnatelj Victoria i Albert muzeja, dao ilustratoru Johnu Callcotta Harsleyu nacrtati sebe kako nazdravlja sa svojom obitelji. Na ilustraciji je na engleskom jeziku pisalo „Sretan Božić i Nova godina“,a Cole ju je dao tiskati u tisuće primjeraka i poslati na adrese svih svojih prijatelja i poznanika. Kako se u Britaniji običavalo slati pisma prijateljima i rodbini za Božić već sljedeće godine Coleova novotarija je prihvaćena kod aristokracije i viših društvenih slojeva, a ubrzo je postala tradicija u čitavom svijetu te je došla i do naših krajeva. U Hrvatskoj su ilustracije za božićne čestitke radili brojni poznati i nepoznati autori od kojih se ističe ime Andrije Maurovića. U grafičkoj zbirci Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuva se oko pet stotina jedinstvenih božićnih i novogodišnjih čestitki s hrvatskim potpisom. Osim slanja i primanja dobrih želja čestitke su nekoć bile i sastavna božićna dekoracija svakog doma. Tradicija božićnih poštanskih maraka mlađa je od čestitki, a prvom takvom markom na svijetu smatra se ona kanadska s natpisom „XMAS 1898“ (Božić 1898) s kraja 19. stoljeća.

BADNJAK

Najčarobniji dan božićnog razdoblja sigurno je Badnjak. U kući i oko nje obavljaju se posljednje pripreme za proslavu Božića praćeni različitosti i brojnošću narodnih običaja. Običaji naših starih razlikuju se od regije do regije, a škrinja seoskih običaja pršti bogatstvom za razliku od one gradske.

U cijelom kršćanskom svijetu zajedničko svim običajima je želja za blagostanjem, napretkom, zdravljem i dobrim urodom. Rođendan Isusa Krista događaj je koji slavi Boga na visini, a ljudima na Zemlji priželjkuje dobru volju i mir.

Slaveni su na Badnjak imali običaj u kuću unositi tri velika panja koja bi kao simbol Svetog Trojstva držali uz ognjište te poseban panj, badnjak, koji bi stavljali na ognjište ili pak oslanjali na kuću. Dok je danas uobičajeno kititi četinjače kao božićno drvce valja se prisjetiti da kićenje drvca u prosincu seže u pred kršćansko vrijeme posebno kod Germana i Rimljana, a stari Slaveni su imali običaj unositi i kititi grane hrasta što se do danas zadržalo u pravoslavlju.

U hrvatskoj katoličkoj tradiciji, posebno na kontinentu, do polovice 19. stoljeća bilo je uobičajeno plesti zeleni vijenac od bršljana, imele, četinjača i ostalog zimskog zelenila te ga ukrasiti crvenim trakama i objesiti za strop kuće. S tog vijenca visjeli bi orasi, suho voće te mirisne crvene i zlaćane jabuke čije sorte poput božićnice i ovčjeg nosa danas nalazimo jako rijetko.

Dok nam se pod plaštem sve veće komercijalizacije nameće kićenje božićnog drvca, u narodu poznatijem kao bor, već krajem listopada, pa izlozi trgovina pršte umjetnim glamurom i radošću, treba znati da smo taj običaj postupno preuzeli pod germanskim utjecajem tek prije kojih 150 godina. Tada u gradske sredine običaj kićenja jelki za Badnjak donose plemenitaši i bogati industrijalci, a s vremenom ga je počelo preuzimati i seosko stanovništvo. Ukrasi na boru također su otkrivali statusni simbol. Bogatiji su si mogli priuštiti staklene kuglice, anđele, srebrne i zlatne trake te druge skupe ukrase dok se na selu ukrašavalo jabukama, suhim voćem, girlandama i ukrasima od krep papira, zvijezdama i pahuljicama od slame, licitarima te orasima i lješnjacima obojenima u srebrnu ili zlatnu boju. Nekada nezaobilazni ukras na boru bilo u gradu ili na selu bili su i salon bomboni u šarenim papirima.

Pokloni umotani u šarene papire pod drvcem također su običaj gradske sredine dok se na selu njegovao stari običaj unošenja slame u kuću do, u još ne tako davno vrijeme prije kojih 20 i 30 godina.

Legenda kaže da je za prvo božićno drvce zaslužan reformator Martin Luther početkom 16. stoljeća kada je svijećama okitio jelku jer ga je to podsjećalo na zimsko zvjezdano nebo. Službeni pak zapisi govore o tradiciji kada su obrtnički cehovi njemačkih područja kitili drvca za svoju djecu. U glavnom latvijskom gradu, Rigi, danas stoji natpis na osam jezika o mjestu prvog božićnog drvca iz 1510. godine. Proteklo je dosta vremena dok božićna jelka nije osvojila svijet. Kićenje drvca u vrijeme zimskog suncostaja poganski je običaj Njemačke i europskog sjevera jer su u drevna vremena vjerovali  da u drveću stanuju bogovi. Tek s Bečkim kongresom 1815. godine zahvaljujući aristokraciji koja je od rujna 1814. do lipnja 1815. U Beču krojila tadašnju sudbinu Europe ovaj njemački običaj prenijet je kontinentom u urbane sredine pa i do Rusije.

Prijelomni trenutak za božićna drvca bila je tradicija u obitelji britanske kraljice Viktorije. Zahvaljujući princu Albertu koji je običaj kićenja jelke donio iz Saske u Englesku, te su se drvca osim u Buchingemskoj palači počela kititi u vojarnama, bolnicama i javnim ustanovama, emigracijskim valom Britanaca prenijet je u Ameriku, a sve ostalo je povijest. U Njemačkoj su se još u 19. stoljeću zbog bojazni od deforestacije od guščjih pera obojenih u zeleno izrađivala i prva umjetna božićna drvca.

Preko aristokracije običaj kićenja božićnog drvca za Badnjak u drugoj polovici 19. stoljeća proširio se i na području Hrvatske. Prvenstveno su običaj preuzele gradske sredine, a postepeno je ušao i u seoske domove i zamijenio zeleni vijenac sa stropa. Neizostavan detalj na boru sigurno su svijeće koje imaju dvostruku simboliku. Svijeće, koje su danas zamijenile lampice, znak su svjetla koje je svijetu donijelo Isusovo rođenje i simbol buđenja prirode. Prve električne lampice pojavile su se 1920-tih godina.

Danas se u Americi proizvede oko 360 milijuna božićnih drvaca, Europi oko 60 milijuna, a u Hrvatskoj svega 500.000.

Često se u filmovima s božićnom tematikom priča o imeli. Ona predstavlja jedan od simbola sreće koji je preuzet iz germanske mitologije te se vješa na dovratnik kao mjesto gdje se vole ljubiti zaljubljeni parovi kako bi dozvali sretnu zajedničku budućnost. Imela se vješala i u štali jer se vjerovalo da tjera zle duhove i čuva stoku. U nekim hrvatskim krajevima stari običaji su nalagali da se na Badnjak za stoku ispeku posebne pogače i kruh, posebno u Slavoniji i Dalmaciji, kojima bi se na Božić nahranila i time se postiglo blagostanje, zdravlje i plodnost u idućoj godini.

Jaslice

Uz Svetu Obitelj neizostavni simbol jaslica su vol i magarac. Običaj postavljanja jaslica osmislio je sv. Franjo Asiški kada je u Grecciu u Italiji 1223. godine postavio prve jaslice kao uprizorenje Kristova rođenja. Za širenje jaslica po Europi najzaslužniji su franjevci, a kroz stoljeća poprimale su različite oblike, izrađivale se od drveta, gline i drugih prirodnih materijala, dobivale razne mehanizme za pokretanje, a sa Svete obitelji, vola i magarca proširivale su se s čitavim prizorom pastira, tri kralja, narodnih običaja i krajobrazom. Jaslice su bile sastavni dio crkvene dekoracije pa je tako među mladima u Hrvatskom zagorju bio običaj hodočašćenja do većih crkava kako bi se vidjele jaslice. Najstarije danas sačuvane jaslice u Hrvatskoj su one drvene u franjevačkom samostanu na otočiću Košljunu u blizini otoka Krka iz 17. stoljeća. Tek tokom 19. stoljeća jaslice kao božićna dekoracija polako počinju prelaziti iz crkava u domove te su se do danas održale kao neizostavni dekor ispod božićnog drvca ili pak u nekom kutku u kući.

„Orašaromanija“

U samo nekoliko posljednjih godina kada je Zagrebački advent bio u znaku orašara Hrvatsku je zahvatila „orašaromanija“ kojoj do danas nema kraja pa osim prekrasnih zvukova baleta P. I. Čajkovskog u kazalištu, figurice orašara iskaču s polica svih supermarketa te su postali nezaobilazan božićni dekor u mnogim hrvatskim domovima i ukras brojnih adventskih štandova.

Ima onih koji negoduju oko orašara jer nisu hrvatska tradicija, te kako te lutkice nemaju veze s Božićem, no nije tako. Orašare se prije moglo sretati na adventskim sajmovima u Njemačkoj i Austriji jer i oni su, doduše dosta kasno, kao i velika većina današnjih simbola Božića do nas došli iz germanskih, pretežno protestantskih, krajeva.

Kako je u srednjem vijeku prehrana bila sezonska te su u jesen i zimi glavni desert bile grickalice u vidu oraha i lješnjaka njima je trebalo na neki način skidati ljusku. U tu svrhu u 13. stoljeću izrađivale su se metalne spravice za stiskanje ljuske kako bi se došlo do ploda oraha i lješnjaka i s vremenom su ih nazvali „Nussknacker“ tj. orašar. Odmakom vremena spravice su počele dobivati i oblik vjeverica, ptica, lisica i drugih šumskih životinja. Spravice su takvima ostale sve do 17. stoljeća kada je Christian Steinbach počeo tradiciju ručno rađenih drvenih orašara u obliku figurica vojnika. Steinbachovi potomci i danas vode ovu višestoljetnu obiteljsku tvrtku.

Sve do kraja II. svjetskog rata orašari su ostali samo dio njemačkog folklora u kojem se vjeruje da su donositelji sreće u obitelji i zaštitnici doma. Za svojevrsnu popularnost orašara zaslužan je i istoimeni balet Čajkovskog zasnovan na bajci najpoznatijeg predstavnika njemačke romantičarske novelistike Ernsta Theodora Amadeusa Hoffmanna „Orašar i kralj miševa“. Čajkovski nije polučio veći uspjeh s baletom nakon premijere 18. prosinca 1892. u Sankt Petersburgu. Balet doživljava svoj uspon i slavu tek nakon premijere u New Yorku 1954. godine u produkciji rusko američkog koreografa Georgea Balancinea. U to isto doba kada se diljem Njemačke otvaraju američke vojne baze vojnici kući u Ameriku kao suvenir nose i figurice orašara gdje doživljavaju veliku slavu. Ne treba ni nagađati kako su zaslugom američke marketinške industrije orašari iz njemačkog srednjovjekovnog folklora osvojili svijet u vrijeme Božića u samo sedam desetljeća.

Slama

U staroj hrvatskoj narodnoj tradiciji stoljećima je slama bila najvažniji simbol i dekor Božića te se unosila u kuću. Moderan način života ovaj običaj je potpuno istisnuo te slamica u kući, valjanje i spavanje u njoj nakon polnoćke ostaje samo u sjećanju i pričama starijih generacija.

Slama bi se stavljala ispod stola, a u obliku križa s dodacima sjemenki i zrnja poput pšenice, heljde, kukuruza s pokojim novčićem i novčanicom i na stol te bi se sve prekrilo bijelim stolnjakom i tako blagovalo za stolom sve do pred kraj prosinca. Slama se u kuću unosila na razne načine. U Podravini i Međimurju običaj je bio unositi je u plahti. Taj zadatak obavljao je obično najstariji član kućanstva, djed ili otac. Nakon što bi se okitilo drvce, prostorija bi se zamračila, a osvjetljavala bi je samo jedna skromna svijeća. Tada bi se začulo kucanje na vrata i došao bi gazda s plahtom punom slame u kojoj su bili i darovi Malog Isusa za najmlađe članove kućanstva. Nakon molitve slama bi se posložila po sobi, a prije toga mališani bi svoje ručice gurali unutra kako bi našli dar za sebe. Bile su to nekada skromni pokloni poput kakvog voća, karameliziranih sjemenki bundeve ili orašastih plodova i slični slatkiši koje su s rastom standarda zamijenile čokolade, bomboni, čips, smoki i drugi industrijski proizvodi. Na Baniji običaj unošenja slame u kuću bio je u košari. Poslije molitve i rasprostiranja slamice obično bi se pristupalo posnoj badnjoj večeri na kojem bi se našli široki rezanci s makom ili orasima, kompot od suhih šljiva, trešanja, jabuka i drugog voća svojstvenog za određeno podneblje te riblja jela, na kontinentu od riječnih, a na obali morskih riba ili bakalara. Nakon večere pričale bi se priče, molilo i čekalo vrijeme za odlazak na polnoćku, a po povratku s polnoćke obično se blagovalo prvo božićno svečano mesno jelo. Najmlađi bi pak nerijetko usnuli ispod stola i proveli božićnu noć spavajući na slamici. Slama bi u kući tako ostala do blagdana Nevine dječice 28. prosinca kada se iznosila iz kuće i stavljala na voćke i u vrt kako bi prizvala dobru ljetinu u sljedećoj sezoni.

Polnoćka 

Najsvečanija misa božićnih blagdana svakako je polnoćka. Iz hrvatskih crkava ori se pjesma „Na tom mladom ljetu“, a i djeci i odraslima oči bi najčešće skretale pogled do kutka crkve u kojem su bile uređene jaslice. Slava je to Bogu na visini i mir ljudima dobre volje na Zemlji.

Tokom Badnje večeri muškarci su imali svoj običaj pucanja iz mužara i karabita, a u nekim krajevima pucalo se iz kubura. Običaj zadire u poganska vremena kada se bukom nastojalo otjerati zlo i zimu te je znak slavlja rađanja novog svijetla koje je u kršćanstvu utjelovljeno rođenjem Malog Isusa. Znatiželjni dječaci pratili bi starije i gledali kako se pripremaju za pucnjavu. Karabit bi se stavio u staru limenku koja je na stražnjoj strani imala rupu za potpaljivanje. Stavio bi se poklopac i zapalilo, a onda je gromoglasno opalilo i poklopac se za novu rundu tražio uokolo mjesta grunuća. Što je limenka bila veća to je zvuk bio prodorniji. Moderna pirotehnika poput petardi i vatrometa novijeg je datuma. U naše krajeve pristizala je s osamdesetim godinama prošlog stoljeća kada je rodbina na privremenom radu u inozemstvu za blagdane dolazila kući i donosila sa sobom zapadnjačke „novotarije“. Ta zatupljujuća buka izvan crkve često je znala ometati i bogoslužje jer su se neki morali pokazati što su to donijeli sa sobom.

Danas se pirotehnika uzima zdravo za gotovo jer je dostupna svakome, a nesvjesni prodavači koji je prodaju i maloljetnicima samo radi zarade često su karika u lancu krivaca za nesretne ozljede kod dječaka. Zato vodite brigu što vam djeca kupuju bez vašeg znanja ovih dana, upozoravajte ih na moguće posljedice i čuvajte im zdravlje.

Naši stari prenijeli su nam i priče kako u ponoć na Božić svatko tko dođe u štalu može pričati sa životinjama i razumjeti sve što pričaju. Kako se priča poklapa s terminom polnoćke očito su takvo nešto mogli iskusiti samo oni koji su „markirali“ s misnog slavlja jer, provjereno, dođete li u štalu poslije polnoćke životinjski svijet je uspavan i tih.

U vrijeme polnoćke na redu je bilo i razotkrivanje vještica. To su mogli samo znatiželjni momci koji bi od svete Lucije do Badnjaka izrađivali tronožac. Gotovo u svim hrvatskim krajevima predaja je ista. Svaki onaj koji bi izradio stolić bez metalnih dijelova s tri nožice trebao je u vrijeme prikazanja za trajanja polnoćke stati na tronožac i vidio bi tko su vještice u crkvi. One bi bile leđima okrenute oltaru, a ako bi primijetile da su razotkrivene počele bi progoniti mladiće. Momci, kako bi se zaštitili, oko sebe moraju nacrtati krug ili nositi kožuh te ga baciti pred vještice u trenutku bijega. Čim bi vještice dosegle kožuh počele bi ga trgati, a mladić bi dobio vremena za bijeg. U Međimurju je za bijeg od vještica bila dovoljna samo šaka pšenice ili neke druge žitarice koju bi mladići bacili iza sebe. Vještice bi krenule skupljati zrno po zrno, a dečki bi nestali iz njihovog vidokruga.

Božić

Na dan Božića obitelj bi ostajala doma i ne bi se odlazilo nigdje od kuće. Bez obzira na status običaj je nalagao da blagdanski stol bude svečan. Svaka regija ima sebi svojstvene specijalitete uvjetovane podnebljem. Kako je na Badnjak posni dan u Slavoniji se do večere držalo strogog posta, a večera bi bila skromna dok se za božićni doručak jede hladnetina, kulen, sir, razni suhi kolači, orahnjače i makovnjače, a za ručak bi obično bila juha te pečena junetina ili piletina. U Međimurju se za božićni ručak obično jela patka s heljdom ili mlincima dok se za Novu godinu spremala svinjetina, odojak, puretina ili guska. Ovaj običaj da se za Božić jede meso životinja koje čeprkaju ili plivajući zabacuju noge unatrag, a za Novu godinu onih koje nasrću ili ruju unaprijed povezan je sa simbolikom boljitka i unapređenja. Međimurci vjeruju da ako bi pojeli patku ili piletinu na Novu godinu onda bi i cijela godina bila unazađena. U ostatku središnje Hrvatske običaj je da na božićnom stolu mora biti odojak koji je danas zamijenila purica. Puricu s mlincima na blagdanskom stolu u urbanoj zagrebačkoj sredini pod utjecajem uzgoja zagorskih purana u obližnjem Hrvatskom zagorju njeguju već više od stotinu godinu.

Liku su nekada u božićno vrijeme znali zatrpati visoki snježni zapusi pa su neka sela bila odsječena od svijeta. No mudri Ličani osigurali bi sebe za zimu pa iako su im druženja bila ograničena samo na susjedna sela na stolu bi se zahvaljujući trgovinskoj razmjeni našlo i morske ribe poput bakalara, a tradicija je nalagala božićnu pečenu janjetinu s krumpirovim polama. U Istri i na Kvarneru za Badnjak je bila uobičajena riblja juha, maneštra bez mesa, bakalar ili pečena riba, a za božićni desert ispekao bi se biskupski kruh sa suhim voćem. Ovaj utjecaj božićnog slatkog kruha u različitim varijantama stvoren je pod utjecajem njemačkog „Christstollena“, a jednu takvu inačicu nalazimo i u Prelogu gdje su posljednjih godina iz zaborava izbavili Priločki klecimprot osnova kojeg je tijesto za kruh sa suhim voćem svojstvenim međimurskom podneblju koje se namakalo u rakiji ili rumu poput suhih šljiva, grožđica i suhih tepkih hruški (krušaka).

Dalmaciju kao pomorski kraj krase pak specijaliteti nastali pod mediteranskim utjecajem i podnebljem. Tako se bakalar u Istri i Dalmaciji, iako nije riba Jadrana i Mediterana, uobičajio na blagdanskom stolu pod utjecajem trgovinskih razmjena s Portugalom, Španjolskom, Italijom i sjevernom Europom. U Šibeniku pod talijanskim utjecajem iz Bolonje i danas su luganini nezaobilazan blagdsnski specijalitet. Splićani vole uživati u pašticadi, a zasladiti se suhim voćem i manduletama dok pak na Visu pripremaju posebno dobru slasticu od suhih smokava i sjemenki komorača, viški hib.

Dan poslije Božića slavi se mučenik sveti Stjepan poznat i kao Stipanje ili Štefanje. Na svetog Stjepana osim što je važno ići čestitati imendan svima koji nose ime ovog sveca ide se i u čestitanje Božića rodbini, kumovima i prijateljima. U istarskom selu Trstenik nekada je bio običaj okupljanja svih okolnih sela iz kojih bi se dolazilo na konjima ili magarcima. Na Braču pak bi na sv. Stjepana bile organizirane igre mladih. Dan je to kada se kreće i s blagoslovom kuća koji ima svoj raspored i traje, ovisno o veličini župe, po dnevnom rasporedu sve do Bogojavljenja tj. blagdana Sveta tri kralja 6. siječnja. Župnici su nekada za blagoslov imali propisanu tarifu, kod siromašnijih ona je bila u obliku suhih svinjskih nogica, a kod imućnijih nekog boljeg suhomesnatog komada. Danas nema više propisanih tarifa za naknadu župniku, a ove će godine po prvi put dobrovoljne priloge u ukinutoj hrvatskoj valuti zamijeniti ona europska.

Na Bogojavljanje u katoličkom svijetu završava božićno razdoblje te se i skidaju dekoracije. Većina tog dana raskiti i svoje božićno drvce, a onima koji se božićnog duha ne mogu tako lako odreći drvce im krasi dom sve do blagdana Svijećnice 2. veljače.

U krajevima uz obalu širenje dobrih želja i čestitanje Božića putem ophodnji domova uobičajeno je u noćima Badnjaka i Stare godine. Tada mladići, često noseći jaslice u rukama, ophode mjesto pjevajući kolende. Ovaj običaj najviše se zadržao u Dubrovniku i okolici do današnjih dana. O kolendanju se puno priča i u medijima te se na taj način od zaborava štiti običaj koji je prvi put zapisan davne 1272. godine u  Statutu Dubrovačke Republike.

Do prije tridesetak godina još vrlo živ običaj, a danas sve više u odumiranju bilo je i bajanje u Međimurju. Dječaci bi na dan svetog Stjepana obilazili mjesto, kumove i rodbinu s čestitarskom recitacijom. Ukućani bi ih željno iščekivali, a kao nagradu u prošlosti bi dobili kakvu slasticu, kasnije koji dinar ili kunu.

U nadi da vam se ova priča svidjela i doprinijela da se zamislite i aktivirate u očuvanju božićnih običaja naših predaka od zaborava za kraj neka vam je svima čestit Božić uz stihove bajanja (čestitarenja) s hrvatskog sjevera.

Prvotno se prekriživši „U ime Oca i Sina i Duha svetoga“ dječaci bi kleknuli i izrecitirali:

Na tom mladom ljetu,

zdravi  veseli,

tusti  debeli,

kak jani jeleni.

Rodilo vam polje žitom,

dvor živinom.

Dej vam Bog:

puriće, račiće, teliće, čmeliće,

konjiće, voliće, štale žrebci, pojate s telci.

Črno hajdinu, drobnu mladinu,

Belu robninu, zloto i srebro.

Hiže skinčiti i to z dečki,

koji ne miljuju puške, sablje gori zdići

i za domovinu i kršćonsku veru krv prelejati.

Koj visoko sedi, široko gledi

i belu ljeljuju v roki derži.

Zdušno zveličenje, a nej več

mira Božjega

Amen.

Srećen Božić!

(Iz rječnika međimurskog govornog područja: jani – jedni; dvor – dvorište, račiči – pačići, čmeliči – pčelice, pojata – dio štale u kojoj se skladištilo sijeno, hajdina – heljda, drobno – sitno, mladina – sitna mlada perad, robnina – odjeća, hiža – kuća, skinčiti – ukrasiti, zdići – dignuti, prelejati – preliti, sedi – sjedi, gledi – gleda, ljeljuja – ljiljan (simbolizira Aleluju)).

MAĐARSKA SECESIJA U HRVATSKOJ – III. DIO

Grad na Rječini, zadnja stanica našeg lova na blago – potrazi ostavštine mađarske secesijske  arhitekture u Hrvatskoj. Razvoj Rijeke u secesijsko doba pratio je pravi graditeljski uzlet. Grad je to multikulturalnosti u koji su se slili svi narodi Austro – Ugarske u potrazi za boljim životom ili samo kao usputnom stanicom ukrcavanja na preko oceanski brod i odlaska trbuhom za kruhom u Novi svijet.U Rijeci početkom prošlog stoljeća govorilo se četirima jezicima – talijanskim, njemačkim, mađarskim i hrvatskim. Od 1902. godine Mađari u Rijeci kao svojoj najvećoj i najvažnijoj luci počinju s intenzivnom mađarizacijom. Sve više mađarskih službenika dolazi u grad kako bi djelovali na razini vlasti. To se očituje i na arhitekturi Rijeke jer Mađari najviše grade javne zgrade, osnovne i srednje škole, financijske ustanove, sudbenu palaču i druge važne institucije. Iz Budimpešte dolaze arhitekti s već gotovim projektnim planovima koji su više svojstveni kontinentalnom nego mediteranskom stilu gradnje, a u sebi zadržavaju elemente mađarskog folklora. To je glavni razlog što je i danas Rijeka netipičan mediteranski grad i odiše posebnošću zahvaljujući ispreplitanju različitih secesijskih stilova, onih europskih, a ponajviše po uzoru na Beč, Budimpeštu i Trst.

Za područje današnje Hrvatske Rijeku bismo mogli proglasiti i gradom koji je secesija i modernizirala u arhitektonskom smislu zahvaljujući odobrenju urbanističkog plana iz 1909. godine što se po birokratskim ladicama gradskih vlasti povlačio čak puna tri desetljeća, od 1873.

Osim već spomenutih javnih zgrada grade se i industrijska postrojenja, hoteli među kojima se posebno ističe Hotel emigranata sa čak 600 ležajeva zbog velikog priljeva emigranata s čitavog srednjoeuropskog područja na putu prema Amerikama. Uz to u Rijeku kao grad u sve jačem industrijskom zamahu doseljava i veliki broj radnika te se stoga grade i brojne višestambene najamne zgrade.

Od mnoštva privatnih vila čija se posebna pročelja stapaju s mediteranskim raslinjem vrijedi istaknuti onu arhitekta Venčeslava Čeliga na Belvederu iz 1904. godine s fasadom od opeke i svijetlim žbukanim ukrasima te detaljima od bijelog kamena i drvenim konzolama nadstrešnice sa zoomorfnim odvodima krovne vode.

O riječkoj secesiji ispisane su i brojne stranice knjiga, a vrata istraživanja ove vrste arhitekture tog grada 1997. godine otvorila je riječka Moderna galerija, današnji Muzej moderne i suvremene umjetnosti. Tada je bila održana i prva veća izložba posvećena razdoblju secesije u Rijeci sa svim onovremeno dostupnim podacima i popratnim dokumentima svih secesijskih stilova postojećih i zgrada koje su nestale u vihoru vremena. Izložba je gostovala i u Zagrebu na ponos svih poklonika kulturne baštine tada mlade samostalne hrvatske države.

U katalogu izložbe o riječkoj secesiji povjesničarka umjetnosti Diana Glavočić piše: „Secesija u Rijeci nije dala neka epohalna rješenja, jer nije ni imala uvjeta za to, ali je obilježila svojim specifičnim izgledom urbano tkivo pojedinačnim stambenim kućama ili blokovskom gradnjom u nizovima, nadopunivši već postojeće historicističke objekte kako u gabaritima tako i u monumentalnosti. Iako su donijeta mnoga stereotipna rješenja, ipak ima i poneko blistavo (Celligoi – Traxlerov Teatro Fenice, višestambene kuće Luppisa i Farkasa, te Ambrosinijeva vila Corosacz, Zielinskijev Hotel Emigranata, Klaonica, i tsl.).“

Kompleks gradske klaonice predstavlja najvažniji građevinski projekt industrijske arhitekture u Rijeci s početka dvadesetog stoljeća. Rađen je prema idejnom projektu Tehničkog ureda grada Rijeke iz 1901., a konačne projekte izradio je Carlo Pergoli 1904. godine. Arhitektonski najzanimljiviji je proizvodni dio kompleksa. Paviljoni su građeni u opeci, a u nju su umentuti elementi od bijelog kamena i staklene stijene.

Kako je članak ograničen prostor za sažimanje svih značajnih secesijskih djela u Rijeci, a i bavi se samo jednim od stilova, onim mađarskim, vrijedi nastaviti u tom tonu.

Riječko gradsko poglavarstvo iz vremena secesije bilo je vrlo konzervativno te su samo privatni graditelji koristili graditeljska rješenja novijeg doba dok su zgrade javne uprave odisale drugim stilom. „Mađarska država gradnju je najčešće povjeravala konzervativnim arhitektima koji su razmišljali na tradicionalan način. Bez obzira na to mađarska secesija ima značajan udio u cjelokupnoj riječkoj secesiji.“, piše Andras Hadik.

U Rijeci je djelovalo nekoliko značajnijih mađarskih arhitekata. Bratić samog pokretača mađarskog secesijskog stila Odona Lechnera, Lorand Lechner – Kismarti  zaslužan je za projekt sušačkog Ureda za šumarsku privredu. Osim Lechnera tu je i Sandor Mezey koji je za Rijeku projektirao poslovnu zgradu Mađarske državne željeznice, Gyula Schwab  poznat po gradnji škola i istraživanju mađarskog narodnog graditeljstva, a prema njegovim planovima 1916. godine sagrađena je riječka osnovna škola i vrtić Turnić. Kao graditelja škola u Rijeci posebno mjesto zauzelo je ime Sandora Baumgartena koji je zaslužan za izgradnju osnovne škole Plase – Mlaka 1899. godine, Više ženske škole 1903. godine, Više trgovačke škole 1908. godine. Osim spomenutih za povijest arhitekture u Rijeci važno je i ime prvog mađarskog doktora tehnike Szilarda Zielinskog čiji su radovi inspirirani boravkom u Parizu, a u Rijeci projektirao je Hotel emigranata čija je prvotna namjena kasnije postala industrijska, a danas su sačuvani samo dijelovi.

Iako se u Rijeci na početku prošlog stoljeća pričalo na četiri jezika Mađari su u javnoj upravi nametali svoj mađarski jezik u svakoj mogućoj mjeri pa se osim škola gradi i uredsko – stambena zgrada financijske policije u kojoj je vlast u Budimpešti prepoznala izvor prihoda za svoju državnu blagajnu.

Ono što riječke zgrade sa stilom mađarske secesije razlikuje od drugih je glomaznost s vrlo ukošenim krovovima i dekoracijama koje u sebi nose elemente mađarskog folklora. Možda najimpozantnija zgrada iz tog razdoblja je u samom srcu Rijeke izgrađena je na mjestu srednjovjekovnog kaštela sa sjevernim secesijskim pročeljem koje gleda na tada novo probijenu ulicu što je i bio uvjet državne vlasti u Budimpešti na zahtjev riječke delegacije iz 1901. godine. Time je Rijeka dobila i novu ulicu i Sudbenu palaču koja svoju svrhu zadržava do danas. Sudbena palača sagrađena je prema projektu Gyöze Czigler, a izvođač radova je bilo građevinsko poduzeće Karolya Kocha i Jakoba Szalka. Riječ je o zgradi na povišenoj terasi do koje vodi dvokrako stubište. Središnji dio sudbene palače obložen je primorskim kamenom, ispod terase izgrađena je polukružna niša u centru koje se nalazi maskeron. Maskeroni imaju oblik ženskog lica s prekrivenim očima što simbolizira pravdu. Jedna od važnijih povijesnih činjenica same palače je da Rijeka do tada kao važno gospodarsko i lučko središte nije imala zgradu sudova i da ova palača postaje i prva takve svrhe u gradu na Rječini.

[Show slideshow]

Zgrada državnih željeznica svojevrstan je simbol pokušaja koloniziranja i mađariziranja Rijeke. Radi se o stambeno – poslovnoj palači sa stanovima za smještaj mađarskih činovnika i ureda mađarskih državnih željeznica. Građena je po projektu Sandora Mezeya, a radove je izvelo riječko poduzeće Farcas & Koch. Zgradu je bilo teško uklopiti u postojeći prostorni plan zbog izbočenja pročelja, no Tehnički ured u Rijeci nikada nije tražio izmjene i prilagodbu prostoru izgradnje. Prema povijesnim zapisima može se zaključiti da gradski tehnički ured nikada nije radio probleme javnim tj. državnim građevinskim projektima za razliku od privatnih investicija. Četverokatna zgrada s dva valorizirana pročelja ima tlocrt oblika slova L. Mađarski stil secesije očituje se u rasporedu ornamenata na fasadi s plitkom arhitektonskom plastikom i motivima mađarskog folklora. Ipak raščlambom prostora i realizacije izvornog projekta zgrada se u konačnici dobro uklopila u postojeći izgled trga. Zgradu karakteriziraju i polukružni izbočeni tornjevi koji gledaju prema unutrašnjem dvorištu.

Već spomenuti rođak začetnika mađarske secesije Lorand Lechner – Kismarty na natječaju raspisanom 1910. godine osvojio je prvo mjesto i postao projektant nove zgrade Kraljevskog šumarskog ureda u Rijeci. Poput drugih ni Lechner se ne prilagođava mediteranskom lokalitetu na obalama Jadranskog mora već kreira po ustaljenim stilovima tipičnim za mađarsku secesiju. Snažan utjecaj  Ödöna Lechnera očituje se u fasadnim motivima inspiriranim mađarskim folklorom. Nova zgrada riječkog Kraljevskog šumarskog ureda završena je 1912. godina. Riječ je o jedinstvenom primjerku mađarske secesije na Sušaku s visokim prizemljem i tri kata. Južno pročelje okrenuto prema ulici organizirano je simetrično. Zgradu krase balkoni s ornamentalnim dekoracijama iz mađarskog folklora te elementima kasnosecesijskih dekoracija. Motive figurativne plastike na pročeljima krase jeleni, sove i vjeverice dok su na kapitelima udomljeni stanovnici šume poput vukova i lisica te hrastovo lišće i lovački psi. Stručnjaci ovaj način dekoracija pripisuju novijem stilu, a glavne glumce, šumske životinje, indirektno su spojene sa simbolikom živih bića u Rijeci obližnjim šumama Gorskog kotara.                                                            

U današnjoj arhitekturi 21. stoljeća u kojoj prevladava bjelina i geometrija ravnih linija te otvorenih prostora teško da možemo pronaći inspiraciju iz secesijskog razdoblja. Zato valja što više pričati i diviti se nasljeđu kako opće tako i arhitektonske kulturne baštine, ne samo u knjigama, među strukom i pokojim entuzijastom već globalno u društvu. Možda napokon shvatimo suštinu  povezanosti prirodnih motiva nadahnutih kulturom i tradicijom te važnost njihovog očuvanja za buduće generacije. U konačnici svi smo mi svojevrsni čuvari nasljeđa minulih vremena.

Riječani su jako ponosni na svoje nasljeđe i veseli ih interes prema kulturnoj baštini njihovog grada. Valja se ovim putem zahvaliti za pomoć pri prikupljanju informacija i materijala Antoniji Kardum iz riječke turističke zajednice te gospodinu Velidu Đekiću iz Muzeja Grada Rijeke.

Isto tako za kraj hvala na informacijama i Općini Donji Kraljevec, pročelnici za kulturu, obrazovanje i sport Međimurske županije Nives Kolarić Strah i vjeri da će za sada usmeno obećanje informiranja o propadanju zgrade, glavne glumice i ljepotice u dronjcima iz naše prve priče, prenijeti na više instance te se založiti da neznanje o ovoj problematici pri županijskoj vlasti o staroj školskoj zgradi postane prošlost kako bi se zaustavilo njeno sustavno četrdesetogodišnje propadanje i pokrene projekt spašavanja i revitalizacije u javne svrhe na dobrobit i ponos svih u Hrvatskoj. Ipak radi se o jedinstvenom primjerku i jedinoj, nekada javnoj, zgradi mađarske secesije u seoskoj sredini samo nekoliko kilometara od rijeke Mure i granice s Mađarskom kojoj su svi okrenuli leđa, a štite je samo zakonski akti kulturne baštine Republike Hrvatske.

Hvala Hrvatskim poštama na fotografijama i informacijama u nadi da će pošta u zagrebačkoj Jurišićevoj pronaći svoju novu svrhu, a ona u Osijeku dobiti svoje uljepšavanje. Slavoncima, gospođi Štrk i gospodinu Franji iz Grada Vinkovci veliko hvala na pomoći u vjeri da će se za već pokrenuti projekt obnove vinkovačke stare mađarske škole pronaći potrebita financijska sredstva kako bi zgrada ponovo zaživjela glasovima mladosti. Možda i poziv Ministarstvu kulture za pokretanja više budućih projekata javno – privatnog partnerstva pri očuvanju kulturne baštine Hrvatske i većoj pomoći za pronalazak potrebitih financijskih sredstava investitorima, jer kako se kaže gdje ima volje ima i načina.

O vremenu secesije u Hrvatskoj, svim njenim stilovima, mogu se ispisati još brojni redci literature, ali i snimiti kvalitetni dokumentarni filmovi za domaće i svjetsko tržište na ponos svih nas. Bitno je samo da tu baštinu sačuvamo i otmemo je zubu vremena.

OSTACI POGANSKIH VREMENA U MODERNOJ KRŠĆANSKOJ TRADICIJI

Stegovne mjere starijih prema djeci putem odgojno obrazovnih metoda stare su kao i ljudske civilizacije. Varijanti na temu je mnoštvo, od priča, bajki, legendi pa do sadržaja religijskog karaktera.

Posebno u centralnoeuropskom prostoru zadržan je jedan lik, koji je unatoč brojnim pokušajima iskorjenjivanja kroz stoljeća do danas ostao kompanjon bok uz bok jednom svecu što daruje dobru djecu, Nikoli. Pogađate, riječ je o Krampusu.

Dok je legenda o Svetom Nikoli kao biskupu iz Male Azije u 3. stoljeću koji je pomogao siromašnom čovjeku mirazom za njegove tri kćeri svima dobro znana, porijeklo i ulogu Krampusa etnolozi i antropolozi do danas još nisu u potpunosti dešifrirali.

Krampusa se predstavlja kao drevno mitološko biće, dlakavog crnog demona s dugačkim jezikom, kozjim nogama i velikim, u nekim europskim regijama, crvenim rogovima. Najviše je svojstven germanskim krajevima prije pokrštavanja, a pod kulturološkim utjecajem Germana na druge europske narode do danas je zadržan i u modernoj kršćanskoj tradiciji Europe.

U vremenima prije pisane riječi i knjiga, kada se o slikama s ekrana mobitela, računala i televizora moglo samo sanjati, stare legende i mitovi prenosili su se usmenim putem s koljena na koljeno. Svaka bi generacija nešto nadodala i nastale bi priče koje danas sabiremo, proučavamo i o njima pišemo znanstvene radove i članke.

Neki antropolozi Krampusa povezuju s imenom nordijske božice podzemlja Hele i u njemu vide lik njenog sina. Drugi pak s tom pričom kreću dalje pa mu pripisuju ulogu starogrčkog i boga iz vremena antičkog Rima Pana tj. Fauna, zaštitnika pastira, stada, njiva, šuma i polja. Isto tako Krampusa se povezuje i sa starogrčkim satirom Dionizova kulta.

Njemački filolog i književnik s početka 19. stoljeća, Jacob Grimm pak o Krampusu piše kao liku iz obitelji kućnih duhova, germanskim  koboldima, nordijskim vilenjacima i slavenskim domovojima poznatijima u bajkama Ivane Brlić Mažuranić kao domaćima.

Stari Kelti dolasku zime pokušavali su se oduprijeti grimasama, rogovima i krznima, mitološkim bićima zvanima  Perchti. Ta bića svojstvena su alpskom području te se za njih vjerovalo da mogu otjerati zimu. Prvi pisani spomen Krampusa pronađen je kod crkvenoga učitelja Augustina oko 400. godine. Sveti Augustin piše da su oko blagdana Sveta tri kralja mladi ljudi umotani u krzna hodali ulicama uz prodornu viku i urlikanje te navodi kako taj običaj treba istrijebiti.

Ne treba smetnuti s uma da i danas u nekim našim krajevima vidimo elemente narodne tradicije koje opisuje sv. Augustin još u 5. stoljeću svojstvenima dobu pusta, karnevala ili fašnika u likovima kastavskih zvončara, međimurskih lafri ili pak baranjskih buša. Ovo bi mogla biti ostavština u području  tzv. balatonskog vatrenog kruga, gdje je nekoć davno živjelo keltsko pleme Boji, a koja se prijenosom priča i miješanjem naroda sve do danas zadržala na području središnje Europe. 

Tko god bio Krampus svakako nije lik „v“raga, „đ“avla, „d“iabla tj. „s“otone. Istina je da se i nakon pokrštavanja Germana rogato biće slavilo u ovo prosinačko vrijeme te da ga je katolička crkva bezuspješno pokušala zabraniti još u 12. stoljeću zbog sličnosti s đavlom. Drugi pokušaji zabrane lika Krampusa u novoje vrijeme bili su također bezuspješni, a javljaju se u Austriji 1930-tih i 1950-tih godina.

Krampus kao kompanjon Svetom Nikoli u narodnu tradiciju uveden je u 17. stoljeću, a počelo ga se prikazivati kao lika koji dolazi zločestoj djeci kako bih ih išibao i „naučio poslušnosti“. U tom pogledu različiti europski krajevi ga i različito nazivaju pa tako sa Svetim Nikolom u zemljama Beneluxa djecu obilazi Crni Petar, u njemačkoj regiji Palatinate pod imenom Belsnickel, dok u većini Njemačke nosi naziv Sluga Rupert. Ime Krampus svojstveno pak je za krajeve koji su bili pod vlašću Habsburgovaca tj. velikoj Austo – Ugarskoj monarhiji, posebno zadržan u njenim kontinentalnim dijelovima. Od 19. stoljeća počele su se tiskati i posebne karte s likovima Krampusa uz šaljive izreke.

Običaji vezani uz Krampusa još su uvijek živi u mnogim ruralnim sredinama u Austriji, Sloveniji, Mađarskoj i Hrvatskoj. U Austriji lik Krampusa uopće nema nikakvih poveznica sa zlom već predstavlja lik koji zlo tjera. Najtradicionalniji oblik narodnog običaja vezanog uz Krampusa zadržao se do danas u dolini Gastein gdje se svake godine održava i poznata manifestacija „Krampuslauf“. Na ovom „festivalu“ čak stotinjak grupa prerušava se i prezentira stari običaj kako bi tjerali zlo. Danas su možda pod plaštem moderne tehnologije i svih vizualnih i zvučnih efekata ovi elementi kod ljudi koji ne poznaju austrijske narodne običaje možda i poveznica sa sotonističkim ritualima, ali nema u tome nikakvih opravdanosti. Mladići se oblače u dlakava stvorenja, nose umjetnički izrezbarene maske od borovog drveta, a rogovi i krzno potječu od ovaca lokalnih stočara. Običaj prati i radnja da kršni momci pokušavaju ramenima jedni druge oboriti na zemlji koristeći samo ramena što simbolizira pobjedu nad zlom. Krampuslauf se pojavljuje i u nekim urbanim dijelovima Austrije poput Salzburga, Klagenfurta i Graza, a i Hrvatska ima svog konja za trku. U najsjevernijoj općini Republike Hrvatske, Svetom Martinu na Muri, već više od desetljeća djeluje udruga „Svetomarski Krampusi“, jedina udruga koja čuva običaje Nikolinja iz naših krajeva koji su nastali pod velikim utjecajem austrijske tradicije.

 Tako na kontinentu, od međimurskog, zagorskog, varaždinskog i podravskog kraja do Slavonije nalazimo u seoskoj sredini tradiciju u večeri s 5. na 6. prosinca obilazak sv. Nikole i Krampusa kojima se negdje pridružuje i anđeo. Stara je to tradicija koju su nam prenijeli naši preci. Iako ponegdje još uvijek živ, običaj pod utjecajem modernog konzumerizma sve više iščezava. Do prije tridesetak godina po selima se mogao vidjeti sv. Nikola u društvu Krampusa koji su pohodili domove s malom djecom. Nikola je bio omotan u bijelu plahtu preko koje bi znao obući i žensku podsuknju, lice bi „pobijelio“ brašnom, imao je i dugu umjetnu sijedu bradu, nosio je štap, a na glavi biskupsku kapu napravljenu od tvrdog papira. Uvijek je bio u pratnji garavog Krampusa, obučenog u crno krzno, lica premazanog čađom, na glavi bi imao rogove, u rukama bi nosio lance koji su simbolizirali kontrolu, a prema priči pušten je od samog vraga kako bi plašio zločestu djecu. Negdje ga nalazimo i s košarom na leđima u kojoj je, prema predaji, odnosio neposlušne.

Kompanjona našeg sveca filmska i zabavna industrija sve više prilagođavaju modernim trendovima pa se osim poučnih crtanih filmova pronalaze i manje ugodni filmovi užasa, a i u umjetnosti i arhitekturi kroz povijest ne nedostaje mašte u utjelovljenju lika Krampusa.

Tako je kao otpor mađarizaciji s početka 20. stoljeća i banovanju Mađara Karola Dragutina Hedervaryja u Osijeku na fasadu vile Bauer Wranka instaliran lik rogatog Krampusa s dugačkim jezikom koji se krevelji politici najomraženijeg bana u hrvatskoj povijesti.

 DARIVANJE ZA SVETOG NIKOLU U PROŠLOSTI

Nisu naši stari imali slatkiše i igračke kao danas. Donosio bi njima Sveti Nikola bombone i voća, onoga što se imalo u kući. U malo imućnijim domovima pokloni bi bili umotani u šarene papire, a svi bi dobili „bombone“ – kockice šećerne repe, koju jabuku, suhu šljivu ili orah. Djeci uz jadransku obalu sv. Nikola donosio bi pokoju naranču ili badem.

Današnja priča o čizmicama u prozoru novijeg je datuma kao i čokolade, šareni bomboni i igračke, a zlatna brezova šiba sa crvenom trakicom za „zločeste“ je pastorala u odnosu na vrijeme od prije koje stoljeće i pol.

Naši pradjedovi i prabake čizmice su mogli samo sanjati. U Međimurju tako postoji i predaja da djeca čak ni zimi, za velikih snježnih zapuha nisu imala cipele. Stariji bi im u pričama obećavali lijepe crvene kožne čizmice koje bi im donio sveti Nikola i ostavio ih kod mjesnog križnog drva tj. pila ili kapelice. Ujutro na dan Svetog Nikole poslali bi ih onako bosonoge do mjesne kapele ili pila po dubokom snijegu. Djeca bi se vraćala razočarana jer nisu pronašla nikakve crvene čizmice, a onda bi im stariji samo pokazali na promrzle nožice i rekli da imaju crvene čizmice na nogama.

Ovakve priče iz davnina današnjoj djeci su nezamislive, a emotivcima svjesnima poruke sigurno zarose oči.

Sveti Nikola štuje se u narodu kao zaštitnik pomoraca. Uz već spomenutu pomoć u mirazu trima sestrama pripisuje mu se uloga da je činio čuda jer je svojim štapom mogao umiriti nemirno more. Osim pomoraca za sveca zaštitnika Nikolu smatraju i pekari, trgovci, farmaceuti, ribari i putnici.

Na blagdan svetog Nikole, 6. prosinca, u narodnoj tradiciji je bilo strogo zabranjeno izrađivati užad i vezivati čvorove. Smatralo se da će čvorovi vezani tog dana popustiti u trenucima kada budu najpotrebniji. Žene za sv. Nikolu nisu smjele prati ili šivati odjeću. Vjerovalo se da će odjeća koja bude oprana na taj dan onog koji će je nositi vući u vodu pa bi se mogao utopiti, a  ona sašivena mogla bi se brzo raspasti.

 Blagdan svetog Nikole voljela je i sveta Terezija od Malog Isusa. U knjizi „Povijest jedne duše“ temeljenoj na njezinim autobiografskim zapisima piše: “Kada sam bila malo dijete, znala sam da ću kada dođemo kući poslije Polnoćke naći svoje cipele u kutu dimnjaka ispunjene poklonima. Otac je, također, volio gledati moju radost i slušati moje radosno plakanje sa svakim iznenađenjem koje je izašlo iz čarobnih cipelica te je svoje zadovoljstvo dodao mome .” Bilo je to vrijeme kada se u Francuskoj sv. Nikola smatrao donositeljem darova djeci  za Božić, ono što u hrvatskoj tradiciji predstavlja Mali Isus.

Sveti Nikola kao darivatelj dobre djece očuvao se do danas unatoč nekim pokušajima da ga se diskreditira. Tako u drugoj polovici 19. stoljeća u Americi jedna, danas multinacionalna, kompanija na temelju legende o njemu stvara novog lika kojeg nazivaju Santa Claus. Socijalističko vrijeme u Jugoslaviji pretvara ga u Djeda Mraza koji je bio pod tim imenom poznat i u Rusiji te cijelom tzv. istočnom bloku. Kako bi djeci izmamili prosinački osmijeh na lice komunisti su uveli „Dan dječje radosti“. Time je iz Amerike cijeli svijet je zarazio izmišljeni lik što nebom plovi na saonicama koje vuku sobovi u modernoj Hrvatskoj prozvan Djed Božoćnjak. Izgurao je taj „djed“ simboliku Malog Isusa kao simbola rođenja novog svijetla i novog ciklusa. No više o tome u jednoj od nadolazećih priča o utjecaju poganskih vremena u modernoj kršćanskoj tradiciji.