MAĐARSKA SECESIJA U HRVATSKOJ – II. DIO

Treća godina trećeg desetljeća novog milenija, kažu onog digitalnog, primiče se kraju. Od secesije koja i danas nadahnjuje brojne umjetnike i arhitekte prošlo je već čitavo stoljeće. Iz tog vremena, posebno mađarskog secesijskog pravca, u Hrvatskoj se udružio „Damski klub“. Članice su mu rijetke preostale zgrade na tlu Hrvatske razasute u nekoliko hrvatskih gradova od Međimurja, preko Slavonije  do Kvarnera. Kako bismo što bolje shvatili važnost današnjih preostalih članica „Damskog kluba“ ulazimo u vremeplov i odlazimo u posjetu svakoj dami. U ovom, drugom, dijelu priče o mađarskoj secesiji u Hrvatskoj svoje putovanje započinjemo na sjeveru, u Čakovcu.

Subotnje studeno poslijepodne obasjano zubatim suncem u središtu Čakovca oko srca nekako bolno stišće. Ulice su puste, Međimuraca nema, sretne se tu pokoja horda novo pridošle radne snage iz dalekih, domaćim ljudima slabo poznatih zemalja, Filipina i Nepala. Opravdava to priču starosjedilaca, Čakovčanki i Čakovčanaca, Međimurki i Međimuraca koji skoro pa više ne izlaze u grad osim u vrijeme kakvih organiziranih fešti.  Većina starih zgrada, posebno one poslije gradske vijećnice prema starim vojarnama, koje su nekoć krasili izlozi trgovina i kafići što gledaju na glavnu ulicu stoje prazne, oronulih fasada prisjećajući se nekih životnijih vremena.

Kao i posvuda u Hrvatskoj i regiji gospodarski trend malih obiteljskih obrta zamijenila je amerikanizacija i europeizacija trgovačkih centara s asfaltiranim parkiralištem na periferijama i prilazima gradu sa svih strana svijeta.

U ulici koja nosi ime prvog hrvatskog kralja Tomislava na broju 52 čeka nas prva čakovečka dama i odmah izmami osmijeh na lice i radost duši. Zgrada je to današnjeg Pučkog otvorenog učilišta Čakovec. Veseli jer stari sjaj vratila joj je nedavno završena obnova u kolovozu. Prva je to zgrada koja je u Čakovcu prkosila ustaljenoj formi historicističke arhitekture te predstavlja prelazak prema novom secesijskom stilu i to onom mađarskog pravca. Sagrađena je daleke 1902. godine, kada je Međimurje bilo dio mađarske Zaladske županije, kao Državna osnovna škola prema projektu Petra Salona. I u njoj se dugo učilo na mađarskom jeziku. Svoju obrazovnu ulogu do danas nije mijenjala. Secesijski stil nije ovdje prisutan u potpunosti. Vidljiv je u detaljima kao što su kombinacija opeke i kamena na pročelju te secesijska kovana ograda sa stupovima od opeke.

Sjedamo u vremeplov i krećemo natrag prema centru. Vidimo da je Čakovec imao još neke zgrade mađarskog secesijskog stila, vjerojatno privatne stambene namjene, koje su nestale pod željeznim maljem za građevinsko rušenje i na čijim mjestima danas stoje neka modernija zdanja. U sokolovom oku entuzijastičnih istraživača takve kuće zapinju danas samo na malobrojnim sačuvanim starim razglednicama i fotografijama. Ima u Čakovcu još pokoja zgrada iz onog doba u privatnom vlasništvu, ali sudbina, barem po izgledu pročelja, joj je ista kao i ljepotice iz naše prve priče, stoji i čeka u dronjcima.

Zaustavljamo se u samom središtu grada i puštamo vremeplovu da nas ostavi u prošlosti, godini 1903. Divimo se najznačajnijoj i najpoznatijoj zgradi mađarske secesije u Međimurju, tzv. čakovečkoj ljepotici. Ime projektanta i danas je upitno. Spominje se Ödön. Neki kažu da je riječ o Ödönu von Horvathu čije se ime baš i ne pronalazi među arhitektima već je poznatije u diplomatskim i književnim krugovima dvojne monarhije. Drugi pak nagađaju da je riječ o samom začetniku mađarske secesije Ödönu Lechneru. O kojem god Ödönu da je riječ napravio je pravo arhitektonsko umjetničko djelo, Trgovački casino u Čakovcu, upravnom i gospodarskom središtu Međimurja. Za potrebe Čakovečkog udruženja trgovaca zgradu je naručio odvjetnik Rudolf Wollak. Mađarski stil secesije prepoznatljiv je izvana u kombinaciji opeke i tankog sloja žbuke. Prilagodila su gospoda unutrašnjost za svoja druženja. Tu se u prostoriji za kartanje i druge društvene igre nadglasavaju grubi muški tonovi, dogovaraju se poslovi uz dim cigara i zvon kuckanja kristalnih čaša s najboljim francuskim konjakom i škotskim whiskeyem. U posebnoj odaji u koju su se povukle dame čuje se profinjeno zveckanje porculanskih šalica o tanjuriće, a u prostoriji se  spajaju note francuskih parfema i finog čaja iz dalekih zemalja. Dogovaraju dame novi bal, raspored plesne karte pa raspravljaju hoće li biti dovoljan samo zvuk s glasovira u plesnoj dvorani ili treba pronaći i druge izvođače. Malobrojni željni znanja i novosti iz bijelog svijeta povukli su se u tišinu sobe za čitanje pa listaju štampu i knjige kojima naslov teško razabiremo. Nećemo kvariti dobre vibracije okupljenog čakovečkog društva pa krećemo dalje vremeplovom. Mogli bi zidovi ove naše dame pričati još puno priča, što veselih i onih s manje veselja. Kazuju nam samo da su se nakon II. svjetskog rata u zgradu smjestili sindikati koji još i danas stoluju u njoj. U dva desetljeća, između 1966. i 1986. godine brojni Međimurci željni znanja i dobrog štiva u dijelu zgrade u kojem je bila smještena gradska knjižnica listali su i posuđivali knjige.

Žurimo, još su brojni kilometri pred nama jer treba pozdraviti još puno naših dama iz kluba. Sljedeća stanica, Osijek, grad na Dravi, možda najbogatiji hrvatski grad sa secesijskim nizom od osam reprezentativnih, jednokatnih i dvokatnih najamnih kuća i palača čija je adresa istog naziva – Europska avenija, nekadašnja Chavrakova ulica.

Od sveukupne osječke secesijske arhitekture samo dvije zgrade pripadaju mađarskom secesijskom pravcu, jednokatna najamna kuća Kästenbaum – Korsky te palača Glavne pošte.

Za mađarski stil gradnje kuće Kästenbaum zaslužno je dvoje bratića. Osječki odvjetnik dr. Alfred Kästenbaum za izgradnju angažirao je svog bratića, budimpeštanskog arhitekta Ferenca Fishera. Ponudu za kupnju zemljišta na kojem je zgrada izgrađena Kästenbaum je dao 1903. godine, kupoprodajni ugovor s Općinom Slobodnog i kraljevskog grada Osijeka sklopio je godinu dana kasnije, a zdanje je izgrađeno 1905. godine. Sve je bilo sukladno ugovoru u kojem se investitor obvezao sagraditi jednokatnu ili višekatnu zgradu s ukusnom fasadom te ožbukanih ili drugačije dekoriranih zabatnih zidova vidljivih s ulice dok ispred zgrade mora biti predvrt širok pet metara ograđen ukusnom ogradom.  Kuća je tlocrtno organizirana u obliku slova „L“. Pročelje kuće ima dva rizalita koji su pri vrhu ukrašeni poljima obloženim keramičkim pločicama kobaltne boje što predstavlja najjednostavniji vid keramičke dekoracije u Osijeku u vrijeme secesije. Za pločice se pretpostavlja da su kao i većina koje krase osječka secesijska zdanja proizvedena u tvornici Zsolnay u Pečuhu, a potvrdu te tvrdnje uvelike daje i činjenica osobnog prijateljstva arhitekta s tadašnjim vlasnikom tvornice.  Pročelje kuće krase i floralni motivi koji se kao i keramika provlače i u ukrašavanju unutrašnjosti. Posebnost se očituje u tri prostorije stana vlasnika koji se protezao na cijelom prvom katu u središnjim prostorijama, blagovaonici, salonu i sobi za gospodu gdje se stropne štuke razlikuju u secesijskim stilovima. Na prvom katu bila je i odvjetnička pisarnica dok je prizemlje zgrade bilo podijeljeno u dva manja stana za najam.

Iako rođen u veleposjedničkoj obitelji mađarskog židovskog porijekla Alfred Kästenbaum 1912. godine prohrvatski orijentiran i kao član Čiste stranke prava prelazi na katoličanstvo, u tom duhu odgaja i svoju djecu Ivu i Veru, a prezime mijenja u Korsky zbog čega ova zgrada danas nosi dva prezimena.

Godine 1945. kuća Kästenbaum – Korsky  biva opljačkana. Glava obitelji Alfred ranije te godine umire, a supruga i djeca odlaze u izbjeglištvo u Argentinu i nikada se više ne vraćaju u Osijek i Hrvatsku. Kuća je danas dio Očnog odjela Kliničke bolnice Osijek. Sve detalje o povijesti ove zgrade i obitelji koji su danas dostupni treba pripisati znanstvenom radu Grgura Marka Ivankovića iz 1996. godine.

Iako se u Osijeku puno gradilo u secesijskom stilu, naša prva dama osječkog dijela priče dugo je bila jedini primjerak mađarskog secesijskog pravca u grada na Dravi. Sve do 1912. godine kada je pokrenut projekt izgradnje Glavne poštanske palače koja i danas stoji u Europskoj aveniji na broju 5.

Zgrada osječke Glavne pošte je reprezentativni primjer zrele mađarske secesije i najveća je secesijska zgrada u Osijeku te druga po veličini u Hrvatskoj, odmah poslije zgrade današnjeg Državnog arhiva u Zagrebu. Projektirao ju je budimpeštanski arhitekt Ivan Lay i u vrijeme izgradnje bila je najsuvremenije opremljena poštanska zgrada u ovom dijelu Europe. Zgrada ima trapezoidni tlocrt radi svog ugaonog položaja, a na samom uglu zgrade smješten je i glavni ulaz.

Natječaj za gradnju raspisan je u ožujku 1910. godine, a konkuriralo je 40 tvrtki s područja cijele tadašnje Austro – Ugarske monarhije. Radovi su povjereni osječkoj tvrtki  „Axmann & Domes“,  limarske radove izveo je osječki poduzetnik  Friedrich Elblinger dok su ostale radove odradile mađarske, uglavnom budimpeštanske tvrtke. Formalni radovi započeti u srpnju 1910. godine završeni su listopadu 1912. godine dok su do kraja godine pušteni u promet  telefonski i telegrafski uredi. Upravo ti uredi su posebnost same osječke poštanske zgrade jer vijenci između trećega kata i potkrovlja stvaraju dojam odvojenosti katova dok se u unutrašnjem prostoru visinom protežu kroz obje etaže. Razlog toliko visokog prostora opravdava činjenica onodobnih vrlo visokih telefonskih i telegrafskih uređaja. Bila je to moderna palača svog vremena s centralnim grijanjem i radijatorima od ljevenog željeza. Imala je i vlastiti vodovodni sustav s 43 metra dubokim bunarom u dvorištu te pneumatskim crpkama koje su omogućavale dotok vode do trećeg kata. Uz pomoć generatora na sirovo ulje zgradi je omogućena vlastita električna rasvjeta.

Secesijski karakter pročelja očituje se u rasterskom oblikovanju otvora i obradi zidnog plašta. Glavni portal je dekorativno oblikovan, rađen s punim oblicima od fino obrađenih kamenih blokova, a kameni pilon u sredini portala ulijeva se u svod ulaznog hola. Čitava poštanska zgrada bila je opremljena namještajem osječke tvornice Božić. Iako diskretno dekorirana, unutrašnjost ima vrlo strogu funkcionalnost. Središnja dvorana za prijem stranaka ipak je bogato dekorativno napravljena. Oblik dvorane je tlocrtno izveden kao nepravilni šesterokut sa stupovima koji su bogato ukrašeni kapitelima komponiranim od stiliziranih prikaza ptica ispod čijih raširenih krila se nalaze antropomorfne maske ljudskih glava. Strop dvorane krase dekorativni vijenci izvedeni u štuku. Na zgradi pošte upečatljive su velike neraščlanjene plohe s jednostavnim izbočinama u obliku vijenaca između prvoga i drugoga kata ispod kojih se nalaze motivi ornamenata. Na središnju dvoranu sa šalterima u prizemlju su se nadovezivali sortirnica i odjel za poslovanje s paketima. Prvi kat je bio rezerviran za ured ravnatelja kao i osmerosobni stan za ravnatelja dok su na drugom katu bili smješteni činovnički, inženjerski i drugi uredi.

Možda ne više kao u neka minula vremena velebna osječka poštanska palača i danas služi svojoj svrsi. U domovinskom ratu pretrpjela je brojna oštećenja, a i danas čeka neka bolja vremena zbog potrebe za obnovom kako bi njeno pročelje obnovljeno ponovo krasilo osječke ulice punim svojim sjajem.

Valja nam poći dalje jer u kontinentalnom dijelu Hrvatske čekaju nas još dvije naše dame. Stajemo u Vratima Hrvatske, najstarijem europskom gradu koji se smjestio na obalama Bosuta, Vinkovcima.

Zahvaljujući željeznici grad se sve više razvija, iz svih dijelova monarhije dolaze radnici. Vinkovci postaju glavno željezničko čvorište u ovom dijelu Europe, jedini grad sa šest pruga. Vinkovce na svom putu za Istanbul nije mogao zaobići ni slavni Simplon Orient Express i tu negdje Agatha Christie smješta dio radnje svog romana „Ubojstvo u Orient Expressu“.

Bogata je vinkovačka prošlost, a u vrijeme banovanja Károly Khuen-Héderváryja i pokušaja mađarizacije Hrvatske, ravnateljstvo Kraljevskih ugarskih državnih željeznica za potrebe školovanja Mađara 1894. godine u Vinkovcima gradi Mađarsku školu. Impozantna zgrada građena je u stilu mađarske secesije. S dvorišne strane nalazi se manja dvorana, a s njom je povezana veća dvorana i nekoliko manjih objekata. Nastavu na mađarskom jeziku su u ono vrijeme osim Mađara pohađali i Hrvati, Srbi, Židovi, Česi i Nijemci. Bila su to djeca radnika na željeznici.

Zgrada stare Mađarske škole u Vinkovcima bila je u vlasništvu Hrvatskih željeznica, a 2018. godine darovana je Gradu Vinkovcima. Grad je prije dvije godine pokrenuo projekt i prenamjenu zgrade u Obrazovno – razvojni centar, a u izradu projektno tehničke dokumentacije uloženo je više od 130.000 eura. Kada se zgrada obnovi u nju bi se trebala useliti Glazbena škola Josipa Runjanina, Edukacijsko-interpretacijski centar te još neke visokoškolske ustanove među kojima su Visoka škola za informacijske tehnologije Zagreb te Studij drvne tehnologije Fakulteta šumarstva i drvne tehnologije Sveučilišta u Zagrebu.

Zamjenica pročelnice za administrativno tehničke poslove u Gradu Vinkovci gospođa Mirta Štrk kaže da je faza izrade dokumentacije završena te je sljedeći korak Grada prijava na natječaj za dodjelu bespovratnih sredstava iz fondova Europske unije. Obnova same zgrade preveliki je izdatak za samostalno investiranje Grada te u Vinkovcima vjeruju u što skoriji pozitivni ishod pomoći iz dostupnih fondova kako bi za koju godinu učionicama i hodnicima stare vinkovačke Mađarske škole ponovo zaživio zvuk mladosti i života.

Ostavljamo Vinkovce i krećemo put naše zadnje stanice u ovom, drugom, dijelu priče o mađarskoj secesiji u Hrvatskoj, zgradi pošte u zagrebačkoj Jurišićevoj ulici.

Vremeplov zaustavljamo u 1901. godini kada mađarski arhitekti Ernő Foerk i Gyula Sándy projektiraju palaču Ravnateljstva pošta i brzojava. Građevinske radove izveli su zagrebački obrtnici Greiner i Varoing u suradnji s nekim mađarskim tvrtkama. Useljenje u novu poštansku zgradu počelo je 29. kolovoza 1904. godine. Izvorna poštanska palača u Jurišićevoj imala je karakteristične piramidale krovove koji su davali poseban karakter čitavoj ulici. Prema zamisli arhitekata tornjevi su simbolizirali tadašnje nove komunikacije u vidu telegrafa i telefona. Unutrašnjost glavne šalterske dvorane krase stupovi s biljnom ornamentikom na koje se nadovezuje stakleni svod. Na bočnim krilima zgrada je od početka trokatna, a dodatni kat na dvokatnom glavnom pročelju dobiva 1930. godine  čime je potpuno promijenjeno krovište i sam izgled te bajkovitost zgrade s tornjevima ostaje samo sjećanje na prošla vremena. Na pročeljima kasnohistoricističke zgrade, kojima dominira fasadna opeka, osim neostilskih dekorativnih elemenata javljaju se i elementi secesije. Do 1958. godine kada zgrada poprima današnji izgled izvršeno je još nekoliko preinaka.

Od svog rođendana ova dama pamti nebrojene dogodovštine, što lijepe što one nepovoljne. Pamti ona topot konjskih kopita koji vuku zaprege i kočije, promukli zvuk trube automobila Ferdinanda Budickog i drugih malobrojnih vlasnika motornih četverokotača, gospodska odijela, damske šešire širokih oboda i krznene bunde, ali i šarenilo šestinskih, turopoljskih, zagorskih i prigorskih narodnih nošnji. Kao i u onoj osječkoj i u Jurišićevoj još uvijek negdje potiho skriveno se čuju tupi udarci poštanskih pečata i tiho kuckanje brzojava koje su zamijenili zvukovi modernih elektronskih pisača. Urezane su ostale i loše vibracije namjerno izazvanih eksplozija od 14. rujna 1941. kada su zagrebački komunisti minirali i uništili automatsku telefonsku centralu i visokofrekventni uređaj. Time su Vrhovnoj njemačkoj komandi na neko vrijeme onemogućili svu žičanu komunikaciju sa štabovima u SSSR-u, Beogradu, Bugarskoj i Rumunjskoj.

Zadnje preuređenje zgrade u kojoj je djelovao i Hrvatski poštanski muzej s rekonstrukcijom interijera napravljeno je 2001. godine po projektu Nenada Kondže.

No sigurno najzapamćenija će ostati 2020. godina te zagrebački i petrinjski potresi. Već ranije uprava Hrvatske pošte razmatrala je preseljenje u Veliku Goricu, a nemila prirodna katastrofa tu odluku je samo ubrzala, kako nam kažu iz Odjela korporativnih komunikacija.

Poštanska zgrada u Jurišićevoj od 10.500 kvadrata teško je oštećena u potresu. Osnovna procjena obnove zgrade iznosi 20 milijuna eura što vlasnik, Hrvatska pošta d.d., teško može samostalno financirati. Zgrada u Jurišićevoj nalazi se unutar kulturnog dobra – povijesne urbane cjeline Grada Zagreba.

„Tijekom ljeta sjedište tvrtke smo i službeno prebacili iz Jurišićeve u Veliku Goricu u kojoj se nalazi naš glavni logistički i administrativni centar. U pitanju je dugogodišnji trend među europskim poštanskim operatorima koji svoje poslovanje premještaju iz gradskih središta na logistički i operativno prikladnije lokacije. Drugim riječima, nemamo u planu povratak u centar grada. U narednom razdoblju odlučit ćemo hoćemo li prodati zgradu ili inicirati zajedničko ulaganje.“, odgovaraju iz Hrvatskih pošta. Koristimo priliku zahvaliti im i na dostavljenim fotografijama koje upotpunjuju retke ove priče.

Dok je ispražnjena i na čekanju, ostaje nam ništa drugo nego pratiti razvoj događanja kojim smjerom će obnova poštanske zgrade u zagrebačkoj Jurišićevoj ulici krenuti te koja će joj buduća namjena biti.

S ovim mislima završavamo i naš drugi dio priče o mađarskoj secesiji u Hrvatskoj, a u trećem, posljednjem, nastavku spuštamo se do Jadrana, u Rijeku, po priču o mađarskoj secesiji s okusom mora i soli.