OSTACI POGANSKIH VREMENA U MODERNOJ KRŠĆANSKOJ TRADICIJI

Stegovne mjere starijih prema djeci putem odgojno obrazovnih metoda stare su kao i ljudske civilizacije. Varijanti na temu je mnoštvo, od priča, bajki, legendi pa do sadržaja religijskog karaktera.

Posebno u centralnoeuropskom prostoru zadržan je jedan lik, koji je unatoč brojnim pokušajima iskorjenjivanja kroz stoljeća do danas ostao kompanjon bok uz bok jednom svecu što daruje dobru djecu, Nikoli. Pogađate, riječ je o Krampusu.

Dok je legenda o Svetom Nikoli kao biskupu iz Male Azije u 3. stoljeću koji je pomogao siromašnom čovjeku mirazom za njegove tri kćeri svima dobro znana, porijeklo i ulogu Krampusa etnolozi i antropolozi do danas još nisu u potpunosti dešifrirali.

Krampusa se predstavlja kao drevno mitološko biće, dlakavog crnog demona s dugačkim jezikom, kozjim nogama i velikim, u nekim europskim regijama, crvenim rogovima. Najviše je svojstven germanskim krajevima prije pokrštavanja, a pod kulturološkim utjecajem Germana na druge europske narode do danas je zadržan i u modernoj kršćanskoj tradiciji Europe.

U vremenima prije pisane riječi i knjiga, kada se o slikama s ekrana mobitela, računala i televizora moglo samo sanjati, stare legende i mitovi prenosili su se usmenim putem s koljena na koljeno. Svaka bi generacija nešto nadodala i nastale bi priče koje danas sabiremo, proučavamo i o njima pišemo znanstvene radove i članke.

Neki antropolozi Krampusa povezuju s imenom nordijske božice podzemlja Hele i u njemu vide lik njenog sina. Drugi pak s tom pričom kreću dalje pa mu pripisuju ulogu starogrčkog i boga iz vremena antičkog Rima Pana tj. Fauna, zaštitnika pastira, stada, njiva, šuma i polja. Isto tako Krampusa se povezuje i sa starogrčkim satirom Dionizova kulta.

Njemački filolog i književnik s početka 19. stoljeća, Jacob Grimm pak o Krampusu piše kao liku iz obitelji kućnih duhova, germanskim  koboldima, nordijskim vilenjacima i slavenskim domovojima poznatijima u bajkama Ivane Brlić Mažuranić kao domaćima.

Stari Kelti dolasku zime pokušavali su se oduprijeti grimasama, rogovima i krznima, mitološkim bićima zvanima  Perchti. Ta bića svojstvena su alpskom području te se za njih vjerovalo da mogu otjerati zimu. Prvi pisani spomen Krampusa pronađen je kod crkvenoga učitelja Augustina oko 400. godine. Sveti Augustin piše da su oko blagdana Sveta tri kralja mladi ljudi umotani u krzna hodali ulicama uz prodornu viku i urlikanje te navodi kako taj običaj treba istrijebiti.

Ne treba smetnuti s uma da i danas u nekim našim krajevima vidimo elemente narodne tradicije koje opisuje sv. Augustin još u 5. stoljeću svojstvenima dobu pusta, karnevala ili fašnika u likovima kastavskih zvončara, međimurskih lafri ili pak baranjskih buša. Ovo bi mogla biti ostavština u području  tzv. balatonskog vatrenog kruga, gdje je nekoć davno živjelo keltsko pleme Boji, a koja se prijenosom priča i miješanjem naroda sve do danas zadržala na području središnje Europe. 

Tko god bio Krampus svakako nije lik „v“raga, „đ“avla, „d“iabla tj. „s“otone. Istina je da se i nakon pokrštavanja Germana rogato biće slavilo u ovo prosinačko vrijeme te da ga je katolička crkva bezuspješno pokušala zabraniti još u 12. stoljeću zbog sličnosti s đavlom. Drugi pokušaji zabrane lika Krampusa u novoje vrijeme bili su također bezuspješni, a javljaju se u Austriji 1930-tih i 1950-tih godina.

Krampus kao kompanjon Svetom Nikoli u narodnu tradiciju uveden je u 17. stoljeću, a počelo ga se prikazivati kao lika koji dolazi zločestoj djeci kako bih ih išibao i „naučio poslušnosti“. U tom pogledu različiti europski krajevi ga i različito nazivaju pa tako sa Svetim Nikolom u zemljama Beneluxa djecu obilazi Crni Petar, u njemačkoj regiji Palatinate pod imenom Belsnickel, dok u većini Njemačke nosi naziv Sluga Rupert. Ime Krampus svojstveno pak je za krajeve koji su bili pod vlašću Habsburgovaca tj. velikoj Austo – Ugarskoj monarhiji, posebno zadržan u njenim kontinentalnim dijelovima. Od 19. stoljeća počele su se tiskati i posebne karte s likovima Krampusa uz šaljive izreke.

Običaji vezani uz Krampusa još su uvijek živi u mnogim ruralnim sredinama u Austriji, Sloveniji, Mađarskoj i Hrvatskoj. U Austriji lik Krampusa uopće nema nikakvih poveznica sa zlom već predstavlja lik koji zlo tjera. Najtradicionalniji oblik narodnog običaja vezanog uz Krampusa zadržao se do danas u dolini Gastein gdje se svake godine održava i poznata manifestacija „Krampuslauf“. Na ovom „festivalu“ čak stotinjak grupa prerušava se i prezentira stari običaj kako bi tjerali zlo. Danas su možda pod plaštem moderne tehnologije i svih vizualnih i zvučnih efekata ovi elementi kod ljudi koji ne poznaju austrijske narodne običaje možda i poveznica sa sotonističkim ritualima, ali nema u tome nikakvih opravdanosti. Mladići se oblače u dlakava stvorenja, nose umjetnički izrezbarene maske od borovog drveta, a rogovi i krzno potječu od ovaca lokalnih stočara. Običaj prati i radnja da kršni momci pokušavaju ramenima jedni druge oboriti na zemlji koristeći samo ramena što simbolizira pobjedu nad zlom. Krampuslauf se pojavljuje i u nekim urbanim dijelovima Austrije poput Salzburga, Klagenfurta i Graza, a i Hrvatska ima svog konja za trku. U najsjevernijoj općini Republike Hrvatske, Svetom Martinu na Muri, već više od desetljeća djeluje udruga „Svetomarski Krampusi“, jedina udruga koja čuva običaje Nikolinja iz naših krajeva koji su nastali pod velikim utjecajem austrijske tradicije.

 Tako na kontinentu, od međimurskog, zagorskog, varaždinskog i podravskog kraja do Slavonije nalazimo u seoskoj sredini tradiciju u večeri s 5. na 6. prosinca obilazak sv. Nikole i Krampusa kojima se negdje pridružuje i anđeo. Stara je to tradicija koju su nam prenijeli naši preci. Iako ponegdje još uvijek živ, običaj pod utjecajem modernog konzumerizma sve više iščezava. Do prije tridesetak godina po selima se mogao vidjeti sv. Nikola u društvu Krampusa koji su pohodili domove s malom djecom. Nikola je bio omotan u bijelu plahtu preko koje bi znao obući i žensku podsuknju, lice bi „pobijelio“ brašnom, imao je i dugu umjetnu sijedu bradu, nosio je štap, a na glavi biskupsku kapu napravljenu od tvrdog papira. Uvijek je bio u pratnji garavog Krampusa, obučenog u crno krzno, lica premazanog čađom, na glavi bi imao rogove, u rukama bi nosio lance koji su simbolizirali kontrolu, a prema priči pušten je od samog vraga kako bi plašio zločestu djecu. Negdje ga nalazimo i s košarom na leđima u kojoj je, prema predaji, odnosio neposlušne.

Kompanjona našeg sveca filmska i zabavna industrija sve više prilagođavaju modernim trendovima pa se osim poučnih crtanih filmova pronalaze i manje ugodni filmovi užasa, a i u umjetnosti i arhitekturi kroz povijest ne nedostaje mašte u utjelovljenju lika Krampusa.

Tako je kao otpor mađarizaciji s početka 20. stoljeća i banovanju Mađara Karola Dragutina Hedervaryja u Osijeku na fasadu vile Bauer Wranka instaliran lik rogatog Krampusa s dugačkim jezikom koji se krevelji politici najomraženijeg bana u hrvatskoj povijesti.

 DARIVANJE ZA SVETOG NIKOLU U PROŠLOSTI

Nisu naši stari imali slatkiše i igračke kao danas. Donosio bi njima Sveti Nikola bombone i voća, onoga što se imalo u kući. U malo imućnijim domovima pokloni bi bili umotani u šarene papire, a svi bi dobili „bombone“ – kockice šećerne repe, koju jabuku, suhu šljivu ili orah. Djeci uz jadransku obalu sv. Nikola donosio bi pokoju naranču ili badem.

Današnja priča o čizmicama u prozoru novijeg je datuma kao i čokolade, šareni bomboni i igračke, a zlatna brezova šiba sa crvenom trakicom za „zločeste“ je pastorala u odnosu na vrijeme od prije koje stoljeće i pol.

Naši pradjedovi i prabake čizmice su mogli samo sanjati. U Međimurju tako postoji i predaja da djeca čak ni zimi, za velikih snježnih zapuha nisu imala cipele. Stariji bi im u pričama obećavali lijepe crvene kožne čizmice koje bi im donio sveti Nikola i ostavio ih kod mjesnog križnog drva tj. pila ili kapelice. Ujutro na dan Svetog Nikole poslali bi ih onako bosonoge do mjesne kapele ili pila po dubokom snijegu. Djeca bi se vraćala razočarana jer nisu pronašla nikakve crvene čizmice, a onda bi im stariji samo pokazali na promrzle nožice i rekli da imaju crvene čizmice na nogama.

Ovakve priče iz davnina današnjoj djeci su nezamislive, a emotivcima svjesnima poruke sigurno zarose oči.

Sveti Nikola štuje se u narodu kao zaštitnik pomoraca. Uz već spomenutu pomoć u mirazu trima sestrama pripisuje mu se uloga da je činio čuda jer je svojim štapom mogao umiriti nemirno more. Osim pomoraca za sveca zaštitnika Nikolu smatraju i pekari, trgovci, farmaceuti, ribari i putnici.

Na blagdan svetog Nikole, 6. prosinca, u narodnoj tradiciji je bilo strogo zabranjeno izrađivati užad i vezivati čvorove. Smatralo se da će čvorovi vezani tog dana popustiti u trenucima kada budu najpotrebniji. Žene za sv. Nikolu nisu smjele prati ili šivati odjeću. Vjerovalo se da će odjeća koja bude oprana na taj dan onog koji će je nositi vući u vodu pa bi se mogao utopiti, a  ona sašivena mogla bi se brzo raspasti.

 Blagdan svetog Nikole voljela je i sveta Terezija od Malog Isusa. U knjizi „Povijest jedne duše“ temeljenoj na njezinim autobiografskim zapisima piše: “Kada sam bila malo dijete, znala sam da ću kada dođemo kući poslije Polnoćke naći svoje cipele u kutu dimnjaka ispunjene poklonima. Otac je, također, volio gledati moju radost i slušati moje radosno plakanje sa svakim iznenađenjem koje je izašlo iz čarobnih cipelica te je svoje zadovoljstvo dodao mome .” Bilo je to vrijeme kada se u Francuskoj sv. Nikola smatrao donositeljem darova djeci  za Božić, ono što u hrvatskoj tradiciji predstavlja Mali Isus.

Sveti Nikola kao darivatelj dobre djece očuvao se do danas unatoč nekim pokušajima da ga se diskreditira. Tako u drugoj polovici 19. stoljeća u Americi jedna, danas multinacionalna, kompanija na temelju legende o njemu stvara novog lika kojeg nazivaju Santa Claus. Socijalističko vrijeme u Jugoslaviji pretvara ga u Djeda Mraza koji je bio pod tim imenom poznat i u Rusiji te cijelom tzv. istočnom bloku. Kako bi djeci izmamili prosinački osmijeh na lice komunisti su uveli „Dan dječje radosti“. Time je iz Amerike cijeli svijet je zarazio izmišljeni lik što nebom plovi na saonicama koje vuku sobovi u modernoj Hrvatskoj prozvan Djed Božoćnjak. Izgurao je taj „djed“ simboliku Malog Isusa kao simbola rođenja novog svijetla i novog ciklusa. No više o tome u jednoj od nadolazećih priča o utjecaju poganskih vremena u modernoj kršćanskoj tradiciji.