MAĐARSKA SECESIJA U HRVATSKOJ – III. DIO
Grad na Rječini, zadnja stanica našeg lova na blago – potrazi ostavštine mađarske secesijske arhitekture u Hrvatskoj. Razvoj Rijeke u secesijsko doba pratio je pravi graditeljski uzlet. Grad je to multikulturalnosti u koji su se slili svi narodi Austro – Ugarske u potrazi za boljim životom ili samo kao usputnom stanicom ukrcavanja na preko oceanski brod i odlaska trbuhom za kruhom u Novi svijet.U Rijeci početkom prošlog stoljeća govorilo se četirima jezicima – talijanskim, njemačkim, mađarskim i hrvatskim. Od 1902. godine Mađari u Rijeci kao svojoj najvećoj i najvažnijoj luci počinju s intenzivnom mađarizacijom. Sve više mađarskih službenika dolazi u grad kako bi djelovali na razini vlasti. To se očituje i na arhitekturi Rijeke jer Mađari najviše grade javne zgrade, osnovne i srednje škole, financijske ustanove, sudbenu palaču i druge važne institucije. Iz Budimpešte dolaze arhitekti s već gotovim projektnim planovima koji su više svojstveni kontinentalnom nego mediteranskom stilu gradnje, a u sebi zadržavaju elemente mađarskog folklora. To je glavni razlog što je i danas Rijeka netipičan mediteranski grad i odiše posebnošću zahvaljujući ispreplitanju različitih secesijskih stilova, onih europskih, a ponajviše po uzoru na Beč, Budimpeštu i Trst.
Za područje današnje Hrvatske Rijeku bismo mogli proglasiti i gradom koji je secesija i modernizirala u arhitektonskom smislu zahvaljujući odobrenju urbanističkog plana iz 1909. godine što se po birokratskim ladicama gradskih vlasti povlačio čak puna tri desetljeća, od 1873.
Osim već spomenutih javnih zgrada grade se i industrijska postrojenja, hoteli među kojima se posebno ističe Hotel emigranata sa čak 600 ležajeva zbog velikog priljeva emigranata s čitavog srednjoeuropskog područja na putu prema Amerikama. Uz to u Rijeku kao grad u sve jačem industrijskom zamahu doseljava i veliki broj radnika te se stoga grade i brojne višestambene najamne zgrade.
Od mnoštva privatnih vila čija se posebna pročelja stapaju s mediteranskim raslinjem vrijedi istaknuti onu arhitekta Venčeslava Čeliga na Belvederu iz 1904. godine s fasadom od opeke i svijetlim žbukanim ukrasima te detaljima od bijelog kamena i drvenim konzolama nadstrešnice sa zoomorfnim odvodima krovne vode.
O riječkoj secesiji ispisane su i brojne stranice knjiga, a vrata istraživanja ove vrste arhitekture tog grada 1997. godine otvorila je riječka Moderna galerija, današnji Muzej moderne i suvremene umjetnosti. Tada je bila održana i prva veća izložba posvećena razdoblju secesije u Rijeci sa svim onovremeno dostupnim podacima i popratnim dokumentima svih secesijskih stilova postojećih i zgrada koje su nestale u vihoru vremena. Izložba je gostovala i u Zagrebu na ponos svih poklonika kulturne baštine tada mlade samostalne hrvatske države.
U katalogu izložbe o riječkoj secesiji povjesničarka umjetnosti Diana Glavočić piše: „Secesija u Rijeci nije dala neka epohalna rješenja, jer nije ni imala uvjeta za to, ali je obilježila svojim specifičnim izgledom urbano tkivo pojedinačnim stambenim kućama ili blokovskom gradnjom u nizovima, nadopunivši već postojeće historicističke objekte kako u gabaritima tako i u monumentalnosti. Iako su donijeta mnoga stereotipna rješenja, ipak ima i poneko blistavo (Celligoi – Traxlerov Teatro Fenice, višestambene kuće Luppisa i Farkasa, te Ambrosinijeva vila Corosacz, Zielinskijev Hotel Emigranata, Klaonica, i tsl.).“
Kompleks gradske klaonice predstavlja najvažniji građevinski projekt industrijske arhitekture u Rijeci s početka dvadesetog stoljeća. Rađen je prema idejnom projektu Tehničkog ureda grada Rijeke iz 1901., a konačne projekte izradio je Carlo Pergoli 1904. godine. Arhitektonski najzanimljiviji je proizvodni dio kompleksa. Paviljoni su građeni u opeci, a u nju su umentuti elementi od bijelog kamena i staklene stijene.
Kako je članak ograničen prostor za sažimanje svih značajnih secesijskih djela u Rijeci, a i bavi se samo jednim od stilova, onim mađarskim, vrijedi nastaviti u tom tonu.
Riječko gradsko poglavarstvo iz vremena secesije bilo je vrlo konzervativno te su samo privatni graditelji koristili graditeljska rješenja novijeg doba dok su zgrade javne uprave odisale drugim stilom. „Mađarska država gradnju je najčešće povjeravala konzervativnim arhitektima koji su razmišljali na tradicionalan način. Bez obzira na to mađarska secesija ima značajan udio u cjelokupnoj riječkoj secesiji.“, piše Andras Hadik.
U Rijeci je djelovalo nekoliko značajnijih mađarskih arhitekata. Bratić samog pokretača mađarskog secesijskog stila Odona Lechnera, Lorand Lechner – Kismarti zaslužan je za projekt sušačkog Ureda za šumarsku privredu. Osim Lechnera tu je i Sandor Mezey koji je za Rijeku projektirao poslovnu zgradu Mađarske državne željeznice, Gyula Schwab poznat po gradnji škola i istraživanju mađarskog narodnog graditeljstva, a prema njegovim planovima 1916. godine sagrađena je riječka osnovna škola i vrtić Turnić. Kao graditelja škola u Rijeci posebno mjesto zauzelo je ime Sandora Baumgartena koji je zaslužan za izgradnju osnovne škole Plase – Mlaka 1899. godine, Više ženske škole 1903. godine, Više trgovačke škole 1908. godine. Osim spomenutih za povijest arhitekture u Rijeci važno je i ime prvog mađarskog doktora tehnike Szilarda Zielinskog čiji su radovi inspirirani boravkom u Parizu, a u Rijeci projektirao je Hotel emigranata čija je prvotna namjena kasnije postala industrijska, a danas su sačuvani samo dijelovi.
Iako se u Rijeci na početku prošlog stoljeća pričalo na četiri jezika Mađari su u javnoj upravi nametali svoj mađarski jezik u svakoj mogućoj mjeri pa se osim škola gradi i uredsko – stambena zgrada financijske policije u kojoj je vlast u Budimpešti prepoznala izvor prihoda za svoju državnu blagajnu.
Ono što riječke zgrade sa stilom mađarske secesije razlikuje od drugih je glomaznost s vrlo ukošenim krovovima i dekoracijama koje u sebi nose elemente mađarskog folklora. Možda najimpozantnija zgrada iz tog razdoblja je u samom srcu Rijeke izgrađena je na mjestu srednjovjekovnog kaštela sa sjevernim secesijskim pročeljem koje gleda na tada novo probijenu ulicu što je i bio uvjet državne vlasti u Budimpešti na zahtjev riječke delegacije iz 1901. godine. Time je Rijeka dobila i novu ulicu i Sudbenu palaču koja svoju svrhu zadržava do danas. Sudbena palača sagrađena je prema projektu Gyöze Czigler, a izvođač radova je bilo građevinsko poduzeće Karolya Kocha i Jakoba Szalka. Riječ je o zgradi na povišenoj terasi do koje vodi dvokrako stubište. Središnji dio sudbene palače obložen je primorskim kamenom, ispod terase izgrađena je polukružna niša u centru koje se nalazi maskeron. Maskeroni imaju oblik ženskog lica s prekrivenim očima što simbolizira pravdu. Jedna od važnijih povijesnih činjenica same palače je da Rijeka do tada kao važno gospodarsko i lučko središte nije imala zgradu sudova i da ova palača postaje i prva takve svrhe u gradu na Rječini.
Zgrada državnih željeznica svojevrstan je simbol pokušaja koloniziranja i mađariziranja Rijeke. Radi se o stambeno – poslovnoj palači sa stanovima za smještaj mađarskih činovnika i ureda mađarskih državnih željeznica. Građena je po projektu Sandora Mezeya, a radove je izvelo riječko poduzeće Farcas & Koch. Zgradu je bilo teško uklopiti u postojeći prostorni plan zbog izbočenja pročelja, no Tehnički ured u Rijeci nikada nije tražio izmjene i prilagodbu prostoru izgradnje. Prema povijesnim zapisima može se zaključiti da gradski tehnički ured nikada nije radio probleme javnim tj. državnim građevinskim projektima za razliku od privatnih investicija. Četverokatna zgrada s dva valorizirana pročelja ima tlocrt oblika slova L. Mađarski stil secesije očituje se u rasporedu ornamenata na fasadi s plitkom arhitektonskom plastikom i motivima mađarskog folklora. Ipak raščlambom prostora i realizacije izvornog projekta zgrada se u konačnici dobro uklopila u postojeći izgled trga. Zgradu karakteriziraju i polukružni izbočeni tornjevi koji gledaju prema unutrašnjem dvorištu.
Već spomenuti rođak začetnika mađarske secesije Lorand Lechner – Kismarty na natječaju raspisanom 1910. godine osvojio je prvo mjesto i postao projektant nove zgrade Kraljevskog šumarskog ureda u Rijeci. Poput drugih ni Lechner se ne prilagođava mediteranskom lokalitetu na obalama Jadranskog mora već kreira po ustaljenim stilovima tipičnim za mađarsku secesiju. Snažan utjecaj Ödöna Lechnera očituje se u fasadnim motivima inspiriranim mađarskim folklorom. Nova zgrada riječkog Kraljevskog šumarskog ureda završena je 1912. godina. Riječ je o jedinstvenom primjerku mađarske secesije na Sušaku s visokim prizemljem i tri kata. Južno pročelje okrenuto prema ulici organizirano je simetrično. Zgradu krase balkoni s ornamentalnim dekoracijama iz mađarskog folklora te elementima kasnosecesijskih dekoracija. Motive figurativne plastike na pročeljima krase jeleni, sove i vjeverice dok su na kapitelima udomljeni stanovnici šume poput vukova i lisica te hrastovo lišće i lovački psi. Stručnjaci ovaj način dekoracija pripisuju novijem stilu, a glavne glumce, šumske životinje, indirektno su spojene sa simbolikom živih bića u Rijeci obližnjim šumama Gorskog kotara.
U današnjoj arhitekturi 21. stoljeća u kojoj prevladava bjelina i geometrija ravnih linija te otvorenih prostora teško da možemo pronaći inspiraciju iz secesijskog razdoblja. Zato valja što više pričati i diviti se nasljeđu kako opće tako i arhitektonske kulturne baštine, ne samo u knjigama, među strukom i pokojim entuzijastom već globalno u društvu. Možda napokon shvatimo suštinu povezanosti prirodnih motiva nadahnutih kulturom i tradicijom te važnost njihovog očuvanja za buduće generacije. U konačnici svi smo mi svojevrsni čuvari nasljeđa minulih vremena.
Riječani su jako ponosni na svoje nasljeđe i veseli ih interes prema kulturnoj baštini njihovog grada. Valja se ovim putem zahvaliti za pomoć pri prikupljanju informacija i materijala Antoniji Kardum iz riječke turističke zajednice te gospodinu Velidu Đekiću iz Muzeja Grada Rijeke.
Isto tako za kraj hvala na informacijama i Općini Donji Kraljevec, pročelnici za kulturu, obrazovanje i sport Međimurske županije Nives Kolarić Strah i vjeri da će za sada usmeno obećanje informiranja o propadanju zgrade, glavne glumice i ljepotice u dronjcima iz naše prve priče, prenijeti na više instance te se založiti da neznanje o ovoj problematici pri županijskoj vlasti o staroj školskoj zgradi postane prošlost kako bi se zaustavilo njeno sustavno četrdesetogodišnje propadanje i pokrene projekt spašavanja i revitalizacije u javne svrhe na dobrobit i ponos svih u Hrvatskoj. Ipak radi se o jedinstvenom primjerku i jedinoj, nekada javnoj, zgradi mađarske secesije u seoskoj sredini samo nekoliko kilometara od rijeke Mure i granice s Mađarskom kojoj su svi okrenuli leđa, a štite je samo zakonski akti kulturne baštine Republike Hrvatske.
Hvala Hrvatskim poštama na fotografijama i informacijama u nadi da će pošta u zagrebačkoj Jurišićevoj pronaći svoju novu svrhu, a ona u Osijeku dobiti svoje uljepšavanje. Slavoncima, gospođi Štrk i gospodinu Franji iz Grada Vinkovci veliko hvala na pomoći u vjeri da će se za već pokrenuti projekt obnove vinkovačke stare mađarske škole pronaći potrebita financijska sredstva kako bi zgrada ponovo zaživjela glasovima mladosti. Možda i poziv Ministarstvu kulture za pokretanja više budućih projekata javno – privatnog partnerstva pri očuvanju kulturne baštine Hrvatske i većoj pomoći za pronalazak potrebitih financijskih sredstava investitorima, jer kako se kaže gdje ima volje ima i načina.
O vremenu secesije u Hrvatskoj, svim njenim stilovima, mogu se ispisati još brojni redci literature, ali i snimiti kvalitetni dokumentarni filmovi za domaće i svjetsko tržište na ponos svih nas. Bitno je samo da tu baštinu sačuvamo i otmemo je zubu vremena.