KAKO JE KOMERCIJALIZACIJA UKRALA IZVORNI DUH BOŽIĆA?

Obilje u kakvom čovječanstvo živi danas našim precima čak i unatrag samo koje desetljeće bilo je nezamislivo. Svijetlo Božića unatoč brojnim nedaćama i pokušajima socijalističkih vlasti da ga se diskreditira pa je 25. prosinca do prije tridesetak godina bio normalni radni dan, u bivšoj Jugoslaviji srećom nitko nije mogao ugasiti.

Ima nas koji se sjećamo okupljanja obitelji u vrijeme Božića i Nove godine, dolaska rodbine iz inozemstva kao što su Njemačka i Austrija s čokoladicama u obliku Djeda Mraza i kuglica za bor. Nekima su se donosile i petarde koje bi tu i tamo stvorile gromku buku izvan crkve za vrijeme polnoćke. Da, nama, generaciji osamdesetih i ranijih desetljeća Božić je ostao urezan u sjećanje nešto drugačije nego svim mlađim generacijama koje na veliku žalost bogatstva različitosti proslave Božića nekada danas žive svojevrstan unificirani, blješteći, globalistički i komercijalizirani Božić bez izvornog božićnog duha i rođenja mladog svijetla i novog ciklusa u liku Isusa Krista.

Danas kada skoro svako selo ima svoj Advent pa lošom režijom i pokušajem kopiranja holivudskih produkcija smišlja na razno razne načine kako privući što veći broj „potrošača“ nameće se jedino komercijalizacija i nepotrebna potrošnja. Kao takvi postali smo prave neznalice o običajima uoči, za vrijeme i poslije Božića  kakve su gajili naši preci.

 Zato uzmite toplu šalicu čaja u ruke, opustite se u svojoj omiljenoj fotelji i zaplovite s nama u priču o Božiću kakva je nekada bio.

Na Božić, 25. prosinca, slavimo rođenje Isusa Krista no pravi nadnevak njegovog rođenja nije poznat pa ga neki povjesničari i teolozi prema zapisima o događajima koji su obilježili Kristovo rođenje u vrijeme vladavine kralja Heroda smještaju u ljetne mjesece. Od kud onda ovaj blagdan u prosincu?

Do pred kraj 6. stoljeća Božić se slavio 6. siječnja, a u namjeri da potisne još uvijek vrlo živu starorimsku svetkovinu „Natalis Solis Invictus“ (Rođenje nepobjedivog sunca) koja je uvedena u vrijeme vladavine cara Aurelija, Crkva je proslavu Kristovog rođendana prebacila na 25. prosinca u vrijeme obilježavanja zimskog solsticija tj. suncostaja.

Božić je u kršćanskom svijetu ujedno bio i početak nove godine na što upućuju i stihovi stare hrvatske pjesme „Na tom mladom ljetu“, a Crkva 1. siječnja kao  početak nove (kalendarske) godine prihvaća tek 1691. godine. Još od 5. stoljeća za Božić slavile su se tri mise, polnoćka, zornica i poldanjica. Običaji su se kroz stoljeća mijenjali, no unatoč namjeri Crkve da suzbije neke poganske izvore oni su održani sve do danas, a očituju se u ulozi ukrašavanja zelenilom i vegetacijom, svjetlosti, darivanju i čestitanju. Kršćanima je čestitanje blagdana Božića nekoć bilo puno važnije od čestitanja same Nove godine.

Božiću i njegovoj dvanaestodnevnici do blagdana Sveta tri kralja prethodi razdoblje nazvano advent ili došašće koje je do 16 stoljeća trajalo šest, a od tada do danas zadržan je običaj trajanja od četiri tjedna. U tom razdoblju kršćani štuju svoje najvažnije svece, Djevicu Mariju kojoj posvećuju i mise zornice, svetog Ivana Krstitelja, svetog Nikolu kada se daruju djeca, svetu Barbaru kada je i prvi termin za sijanje božićne pšenice te svetu Luciju. Na sam blagdan svete Lucije, zaštitnice tjelesno i duhovno slijepih, ratara, lađara, staklara, krojača, tkalaca, pisara, vratara i kovača zadnji je rok za sijanje božićne pšenice. Sam običaj sijanja pšenice seže u drevna, poganska vremena, a simbolizira prizivanje bogate ljetine u novoj sezoni. Pšenica bi se po svetkovinama dala kao hrana pticama kako ništa ne bi propalo. Stari običaji mladićima, koji su to željeli, nalažu i izradu tronošca bez ikakvih metalnih dijelova. Taj posao morali su rasporediti za svaki dan te ga završiti na sam Badnjak. Zašto i čemu služi ovaj stolčić saznat ćete kada stignemo do polnoćke. U nekim krajevima poput Slavonije bilo je uvriježeno da se od svete Lucije do Božića prati i zapisuje vrijeme, a vremenski uvjeti pojedinog dana upućivali su na vremenske uvjete koji će biti u pojedinom mjesecu naredne godine. Ukoliko bi dan bio kišni i taj mjesec bi pratilo takvo vrijeme, ako pak bi sijalo sunce moglo se očekivati povoljno sunčano vrijeme tog mjeseca.

Neke hrvatske krajeve već od svete Barbare prati običaj čestitarenja pa bi primjerice Slavonci odlazili u kuće rodbini i prijateljima i krenuli s čestitkama za zdravlje i dobrobit ukućana. U Dalmaciji i istočnoj Hercegovini pak su u vrijeme došašća postojali dani, takozvani detinjci kada bi stariji očekivali darivanje voća od djece kao otkupninu, materice kada su darivati morale žene te očići kada su druge voćem darivali muškarci. Ovaj običaj još ponegdje susrećemo u Zagori, Sinjskoj krajini i Bačkoj, ali sve više odumire.

Kod naših starih na dan svetog Tome, 21. prosinca, običavalo se napraviti posljednje pripreme pred Božić. Čistila se kuća, prala se krevetnina, pekla bi se božićna peciva i kruhovi te bi se pripremala drva za ogrjev.

Najpoznatiji ukras u kući u novije vrijeme tokom adventa je adventski vijenac. Poput gotovo svih simbola modernog obilježavanja Božića i adventski vijenac je u našu kulturu stigao iz njemačkih protestantskih krajeva. Prvi adventski vijenac pojavio se u domu za siročad u Hamburgu 1838. godine. Želeći uljepšati dane uoči Božića evangelistički pastor Johann Hindrich Wichern odlučio je napraviti veliki drveni vijenac i na njemu poslagati svijeće, njih ukupno 24, 19 manjih za svaki dan osim nedjelje i 4 velike i jedna božićna bijela u sredini. Ovaj ritual se djeci jako svidio te je odlučeno da će postati njihova tradicija. Tri desetljeća kasnije vijenac su počeli ukrašavati zimzelenim grančicama i proširio se svim njemačkim zemljama, a kasnije Europom i cijelim kršćanskim svijetom. Korijene adventskog vijenca nalazimo još u antici kada su vijenci simbolizirali trijumf nad neprijateljem, a kako su okrugli simboliziraju vječnost jer nemaju ni početka ni kraja. Adventski vijenac predstavlja borbu protiv tame i grijeha, a s vremenom od svih svijeća danas su zadržane samo četiri, za svaku nedjelju došašća po jedna. Iako danas nalazimo razno razne kreacije i boje originalni adventski vijenci imaju tri ljubičaste i jednu ružičastu svijeću. Ljubičasta boja predstavlja kraljevsku boju te simbolizira pokajanje i post. Svijeće u ovoj boji pale se prve, druge i četvrte nedjelje dok se ružičasta zapali treće nedjelje došašća i predstavlja radost. Prva svijeća predstavlja proroke koji su navijestili Kristovo rođenje i simbolizira spasenje, druga je svijeća pastira i simbol ljubavi, a četvrta kao anđeoska svijeća simbolizira mir. Običaj unošenja adventskog vijenca u hrvatski božićni folklor novog je datuma i u većoj mjeri javlja se tek 90-tih godina prošlog stoljeća.

Starije generacije uoči Božića prisjetiti će se jednog starog običaja, slanje božićnih i novogodišnjih čestitki. Danas kada je ovu tradiciju diljem svijeta zamijenila elektronička čestitka u obliku grafičke obrade ili čak gifova i animiranih poruka putem mobilnih aplikacija ne tako davno bio je običaj ručnog ispisivanja čestitki krasopisom i slanja poštom. Veselilo bi do prije kojih dvadesetak, tridesetak godina u poštanskom sandučiću svakodnevno iščekivati pismo s dobrim željama i čestitkama na kojima su se osim jaslica za sreću našli i dimnjačari, lude gljive, djetelina s četiri lista, bubamare, praščići, Djed Mraz, anđeli i zimski motivi.

Prvom božićnom čestitkom smatra se ona iz Londona 1834. godine kada je sir Henry Cole, budući osnivač i prvi ravnatelj Victoria i Albert muzeja, dao ilustratoru Johnu Callcotta Harsleyu nacrtati sebe kako nazdravlja sa svojom obitelji. Na ilustraciji je na engleskom jeziku pisalo „Sretan Božić i Nova godina“,a Cole ju je dao tiskati u tisuće primjeraka i poslati na adrese svih svojih prijatelja i poznanika. Kako se u Britaniji običavalo slati pisma prijateljima i rodbini za Božić već sljedeće godine Coleova novotarija je prihvaćena kod aristokracije i viših društvenih slojeva, a ubrzo je postala tradicija u čitavom svijetu te je došla i do naših krajeva. U Hrvatskoj su ilustracije za božićne čestitke radili brojni poznati i nepoznati autori od kojih se ističe ime Andrije Maurovića. U grafičkoj zbirci Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuva se oko pet stotina jedinstvenih božićnih i novogodišnjih čestitki s hrvatskim potpisom. Osim slanja i primanja dobrih želja čestitke su nekoć bile i sastavna božićna dekoracija svakog doma. Tradicija božićnih poštanskih maraka mlađa je od čestitki, a prvom takvom markom na svijetu smatra se ona kanadska s natpisom „XMAS 1898“ (Božić 1898) s kraja 19. stoljeća.

BADNJAK

Najčarobniji dan božićnog razdoblja sigurno je Badnjak. U kući i oko nje obavljaju se posljednje pripreme za proslavu Božića praćeni različitosti i brojnošću narodnih običaja. Običaji naših starih razlikuju se od regije do regije, a škrinja seoskih običaja pršti bogatstvom za razliku od one gradske.

U cijelom kršćanskom svijetu zajedničko svim običajima je želja za blagostanjem, napretkom, zdravljem i dobrim urodom. Rođendan Isusa Krista događaj je koji slavi Boga na visini, a ljudima na Zemlji priželjkuje dobru volju i mir.

Slaveni su na Badnjak imali običaj u kuću unositi tri velika panja koja bi kao simbol Svetog Trojstva držali uz ognjište te poseban panj, badnjak, koji bi stavljali na ognjište ili pak oslanjali na kuću. Dok je danas uobičajeno kititi četinjače kao božićno drvce valja se prisjetiti da kićenje drvca u prosincu seže u pred kršćansko vrijeme posebno kod Germana i Rimljana, a stari Slaveni su imali običaj unositi i kititi grane hrasta što se do danas zadržalo u pravoslavlju.

U hrvatskoj katoličkoj tradiciji, posebno na kontinentu, do polovice 19. stoljeća bilo je uobičajeno plesti zeleni vijenac od bršljana, imele, četinjača i ostalog zimskog zelenila te ga ukrasiti crvenim trakama i objesiti za strop kuće. S tog vijenca visjeli bi orasi, suho voće te mirisne crvene i zlaćane jabuke čije sorte poput božićnice i ovčjeg nosa danas nalazimo jako rijetko.

Dok nam se pod plaštem sve veće komercijalizacije nameće kićenje božićnog drvca, u narodu poznatijem kao bor, već krajem listopada, pa izlozi trgovina pršte umjetnim glamurom i radošću, treba znati da smo taj običaj postupno preuzeli pod germanskim utjecajem tek prije kojih 150 godina. Tada u gradske sredine običaj kićenja jelki za Badnjak donose plemenitaši i bogati industrijalci, a s vremenom ga je počelo preuzimati i seosko stanovništvo. Ukrasi na boru također su otkrivali statusni simbol. Bogatiji su si mogli priuštiti staklene kuglice, anđele, srebrne i zlatne trake te druge skupe ukrase dok se na selu ukrašavalo jabukama, suhim voćem, girlandama i ukrasima od krep papira, zvijezdama i pahuljicama od slame, licitarima te orasima i lješnjacima obojenima u srebrnu ili zlatnu boju. Nekada nezaobilazni ukras na boru bilo u gradu ili na selu bili su i salon bomboni u šarenim papirima.

Pokloni umotani u šarene papire pod drvcem također su običaj gradske sredine dok se na selu njegovao stari običaj unošenja slame u kuću do, u još ne tako davno vrijeme prije kojih 20 i 30 godina.

Legenda kaže da je za prvo božićno drvce zaslužan reformator Martin Luther početkom 16. stoljeća kada je svijećama okitio jelku jer ga je to podsjećalo na zimsko zvjezdano nebo. Službeni pak zapisi govore o tradiciji kada su obrtnički cehovi njemačkih područja kitili drvca za svoju djecu. U glavnom latvijskom gradu, Rigi, danas stoji natpis na osam jezika o mjestu prvog božićnog drvca iz 1510. godine. Proteklo je dosta vremena dok božićna jelka nije osvojila svijet. Kićenje drvca u vrijeme zimskog suncostaja poganski je običaj Njemačke i europskog sjevera jer su u drevna vremena vjerovali  da u drveću stanuju bogovi. Tek s Bečkim kongresom 1815. godine zahvaljujući aristokraciji koja je od rujna 1814. do lipnja 1815. U Beču krojila tadašnju sudbinu Europe ovaj njemački običaj prenijet je kontinentom u urbane sredine pa i do Rusije.

Prijelomni trenutak za božićna drvca bila je tradicija u obitelji britanske kraljice Viktorije. Zahvaljujući princu Albertu koji je običaj kićenja jelke donio iz Saske u Englesku, te su se drvca osim u Buchingemskoj palači počela kititi u vojarnama, bolnicama i javnim ustanovama, emigracijskim valom Britanaca prenijet je u Ameriku, a sve ostalo je povijest. U Njemačkoj su se još u 19. stoljeću zbog bojazni od deforestacije od guščjih pera obojenih u zeleno izrađivala i prva umjetna božićna drvca.

Preko aristokracije običaj kićenja božićnog drvca za Badnjak u drugoj polovici 19. stoljeća proširio se i na području Hrvatske. Prvenstveno su običaj preuzele gradske sredine, a postepeno je ušao i u seoske domove i zamijenio zeleni vijenac sa stropa. Neizostavan detalj na boru sigurno su svijeće koje imaju dvostruku simboliku. Svijeće, koje su danas zamijenile lampice, znak su svjetla koje je svijetu donijelo Isusovo rođenje i simbol buđenja prirode. Prve električne lampice pojavile su se 1920-tih godina.

Danas se u Americi proizvede oko 360 milijuna božićnih drvaca, Europi oko 60 milijuna, a u Hrvatskoj svega 500.000.

Često se u filmovima s božićnom tematikom priča o imeli. Ona predstavlja jedan od simbola sreće koji je preuzet iz germanske mitologije te se vješa na dovratnik kao mjesto gdje se vole ljubiti zaljubljeni parovi kako bi dozvali sretnu zajedničku budućnost. Imela se vješala i u štali jer se vjerovalo da tjera zle duhove i čuva stoku. U nekim hrvatskim krajevima stari običaji su nalagali da se na Badnjak za stoku ispeku posebne pogače i kruh, posebno u Slavoniji i Dalmaciji, kojima bi se na Božić nahranila i time se postiglo blagostanje, zdravlje i plodnost u idućoj godini.

Jaslice

Uz Svetu Obitelj neizostavni simbol jaslica su vol i magarac. Običaj postavljanja jaslica osmislio je sv. Franjo Asiški kada je u Grecciu u Italiji 1223. godine postavio prve jaslice kao uprizorenje Kristova rođenja. Za širenje jaslica po Europi najzaslužniji su franjevci, a kroz stoljeća poprimale su različite oblike, izrađivale se od drveta, gline i drugih prirodnih materijala, dobivale razne mehanizme za pokretanje, a sa Svete obitelji, vola i magarca proširivale su se s čitavim prizorom pastira, tri kralja, narodnih običaja i krajobrazom. Jaslice su bile sastavni dio crkvene dekoracije pa je tako među mladima u Hrvatskom zagorju bio običaj hodočašćenja do većih crkava kako bi se vidjele jaslice. Najstarije danas sačuvane jaslice u Hrvatskoj su one drvene u franjevačkom samostanu na otočiću Košljunu u blizini otoka Krka iz 17. stoljeća. Tek tokom 19. stoljeća jaslice kao božićna dekoracija polako počinju prelaziti iz crkava u domove te su se do danas održale kao neizostavni dekor ispod božićnog drvca ili pak u nekom kutku u kući.

„Orašaromanija“

U samo nekoliko posljednjih godina kada je Zagrebački advent bio u znaku orašara Hrvatsku je zahvatila „orašaromanija“ kojoj do danas nema kraja pa osim prekrasnih zvukova baleta P. I. Čajkovskog u kazalištu, figurice orašara iskaču s polica svih supermarketa te su postali nezaobilazan božićni dekor u mnogim hrvatskim domovima i ukras brojnih adventskih štandova.

Ima onih koji negoduju oko orašara jer nisu hrvatska tradicija, te kako te lutkice nemaju veze s Božićem, no nije tako. Orašare se prije moglo sretati na adventskim sajmovima u Njemačkoj i Austriji jer i oni su, doduše dosta kasno, kao i velika većina današnjih simbola Božića do nas došli iz germanskih, pretežno protestantskih, krajeva.

Kako je u srednjem vijeku prehrana bila sezonska te su u jesen i zimi glavni desert bile grickalice u vidu oraha i lješnjaka njima je trebalo na neki način skidati ljusku. U tu svrhu u 13. stoljeću izrađivale su se metalne spravice za stiskanje ljuske kako bi se došlo do ploda oraha i lješnjaka i s vremenom su ih nazvali „Nussknacker“ tj. orašar. Odmakom vremena spravice su počele dobivati i oblik vjeverica, ptica, lisica i drugih šumskih životinja. Spravice su takvima ostale sve do 17. stoljeća kada je Christian Steinbach počeo tradiciju ručno rađenih drvenih orašara u obliku figurica vojnika. Steinbachovi potomci i danas vode ovu višestoljetnu obiteljsku tvrtku.

Sve do kraja II. svjetskog rata orašari su ostali samo dio njemačkog folklora u kojem se vjeruje da su donositelji sreće u obitelji i zaštitnici doma. Za svojevrsnu popularnost orašara zaslužan je i istoimeni balet Čajkovskog zasnovan na bajci najpoznatijeg predstavnika njemačke romantičarske novelistike Ernsta Theodora Amadeusa Hoffmanna „Orašar i kralj miševa“. Čajkovski nije polučio veći uspjeh s baletom nakon premijere 18. prosinca 1892. u Sankt Petersburgu. Balet doživljava svoj uspon i slavu tek nakon premijere u New Yorku 1954. godine u produkciji rusko američkog koreografa Georgea Balancinea. U to isto doba kada se diljem Njemačke otvaraju američke vojne baze vojnici kući u Ameriku kao suvenir nose i figurice orašara gdje doživljavaju veliku slavu. Ne treba ni nagađati kako su zaslugom američke marketinške industrije orašari iz njemačkog srednjovjekovnog folklora osvojili svijet u vrijeme Božića u samo sedam desetljeća.

Slama

U staroj hrvatskoj narodnoj tradiciji stoljećima je slama bila najvažniji simbol i dekor Božića te se unosila u kuću. Moderan način života ovaj običaj je potpuno istisnuo te slamica u kući, valjanje i spavanje u njoj nakon polnoćke ostaje samo u sjećanju i pričama starijih generacija.

Slama bi se stavljala ispod stola, a u obliku križa s dodacima sjemenki i zrnja poput pšenice, heljde, kukuruza s pokojim novčićem i novčanicom i na stol te bi se sve prekrilo bijelim stolnjakom i tako blagovalo za stolom sve do pred kraj prosinca. Slama se u kuću unosila na razne načine. U Podravini i Međimurju običaj je bio unositi je u plahti. Taj zadatak obavljao je obično najstariji član kućanstva, djed ili otac. Nakon što bi se okitilo drvce, prostorija bi se zamračila, a osvjetljavala bi je samo jedna skromna svijeća. Tada bi se začulo kucanje na vrata i došao bi gazda s plahtom punom slame u kojoj su bili i darovi Malog Isusa za najmlađe članove kućanstva. Nakon molitve slama bi se posložila po sobi, a prije toga mališani bi svoje ručice gurali unutra kako bi našli dar za sebe. Bile su to nekada skromni pokloni poput kakvog voća, karameliziranih sjemenki bundeve ili orašastih plodova i slični slatkiši koje su s rastom standarda zamijenile čokolade, bomboni, čips, smoki i drugi industrijski proizvodi. Na Baniji običaj unošenja slame u kuću bio je u košari. Poslije molitve i rasprostiranja slamice obično bi se pristupalo posnoj badnjoj večeri na kojem bi se našli široki rezanci s makom ili orasima, kompot od suhih šljiva, trešanja, jabuka i drugog voća svojstvenog za određeno podneblje te riblja jela, na kontinentu od riječnih, a na obali morskih riba ili bakalara. Nakon večere pričale bi se priče, molilo i čekalo vrijeme za odlazak na polnoćku, a po povratku s polnoćke obično se blagovalo prvo božićno svečano mesno jelo. Najmlađi bi pak nerijetko usnuli ispod stola i proveli božićnu noć spavajući na slamici. Slama bi u kući tako ostala do blagdana Nevine dječice 28. prosinca kada se iznosila iz kuće i stavljala na voćke i u vrt kako bi prizvala dobru ljetinu u sljedećoj sezoni.

Polnoćka 

Najsvečanija misa božićnih blagdana svakako je polnoćka. Iz hrvatskih crkava ori se pjesma „Na tom mladom ljetu“, a i djeci i odraslima oči bi najčešće skretale pogled do kutka crkve u kojem su bile uređene jaslice. Slava je to Bogu na visini i mir ljudima dobre volje na Zemlji.

Tokom Badnje večeri muškarci su imali svoj običaj pucanja iz mužara i karabita, a u nekim krajevima pucalo se iz kubura. Običaj zadire u poganska vremena kada se bukom nastojalo otjerati zlo i zimu te je znak slavlja rađanja novog svijetla koje je u kršćanstvu utjelovljeno rođenjem Malog Isusa. Znatiželjni dječaci pratili bi starije i gledali kako se pripremaju za pucnjavu. Karabit bi se stavio u staru limenku koja je na stražnjoj strani imala rupu za potpaljivanje. Stavio bi se poklopac i zapalilo, a onda je gromoglasno opalilo i poklopac se za novu rundu tražio uokolo mjesta grunuća. Što je limenka bila veća to je zvuk bio prodorniji. Moderna pirotehnika poput petardi i vatrometa novijeg je datuma. U naše krajeve pristizala je s osamdesetim godinama prošlog stoljeća kada je rodbina na privremenom radu u inozemstvu za blagdane dolazila kući i donosila sa sobom zapadnjačke „novotarije“. Ta zatupljujuća buka izvan crkve često je znala ometati i bogoslužje jer su se neki morali pokazati što su to donijeli sa sobom.

Danas se pirotehnika uzima zdravo za gotovo jer je dostupna svakome, a nesvjesni prodavači koji je prodaju i maloljetnicima samo radi zarade često su karika u lancu krivaca za nesretne ozljede kod dječaka. Zato vodite brigu što vam djeca kupuju bez vašeg znanja ovih dana, upozoravajte ih na moguće posljedice i čuvajte im zdravlje.

Naši stari prenijeli su nam i priče kako u ponoć na Božić svatko tko dođe u štalu može pričati sa životinjama i razumjeti sve što pričaju. Kako se priča poklapa s terminom polnoćke očito su takvo nešto mogli iskusiti samo oni koji su „markirali“ s misnog slavlja jer, provjereno, dođete li u štalu poslije polnoćke životinjski svijet je uspavan i tih.

U vrijeme polnoćke na redu je bilo i razotkrivanje vještica. To su mogli samo znatiželjni momci koji bi od svete Lucije do Badnjaka izrađivali tronožac. Gotovo u svim hrvatskim krajevima predaja je ista. Svaki onaj koji bi izradio stolić bez metalnih dijelova s tri nožice trebao je u vrijeme prikazanja za trajanja polnoćke stati na tronožac i vidio bi tko su vještice u crkvi. One bi bile leđima okrenute oltaru, a ako bi primijetile da su razotkrivene počele bi progoniti mladiće. Momci, kako bi se zaštitili, oko sebe moraju nacrtati krug ili nositi kožuh te ga baciti pred vještice u trenutku bijega. Čim bi vještice dosegle kožuh počele bi ga trgati, a mladić bi dobio vremena za bijeg. U Međimurju je za bijeg od vještica bila dovoljna samo šaka pšenice ili neke druge žitarice koju bi mladići bacili iza sebe. Vještice bi krenule skupljati zrno po zrno, a dečki bi nestali iz njihovog vidokruga.

Božić

Na dan Božića obitelj bi ostajala doma i ne bi se odlazilo nigdje od kuće. Bez obzira na status običaj je nalagao da blagdanski stol bude svečan. Svaka regija ima sebi svojstvene specijalitete uvjetovane podnebljem. Kako je na Badnjak posni dan u Slavoniji se do večere držalo strogog posta, a večera bi bila skromna dok se za božićni doručak jede hladnetina, kulen, sir, razni suhi kolači, orahnjače i makovnjače, a za ručak bi obično bila juha te pečena junetina ili piletina. U Međimurju se za božićni ručak obično jela patka s heljdom ili mlincima dok se za Novu godinu spremala svinjetina, odojak, puretina ili guska. Ovaj običaj da se za Božić jede meso životinja koje čeprkaju ili plivajući zabacuju noge unatrag, a za Novu godinu onih koje nasrću ili ruju unaprijed povezan je sa simbolikom boljitka i unapređenja. Međimurci vjeruju da ako bi pojeli patku ili piletinu na Novu godinu onda bi i cijela godina bila unazađena. U ostatku središnje Hrvatske običaj je da na božićnom stolu mora biti odojak koji je danas zamijenila purica. Puricu s mlincima na blagdanskom stolu u urbanoj zagrebačkoj sredini pod utjecajem uzgoja zagorskih purana u obližnjem Hrvatskom zagorju njeguju već više od stotinu godinu.

Liku su nekada u božićno vrijeme znali zatrpati visoki snježni zapusi pa su neka sela bila odsječena od svijeta. No mudri Ličani osigurali bi sebe za zimu pa iako su im druženja bila ograničena samo na susjedna sela na stolu bi se zahvaljujući trgovinskoj razmjeni našlo i morske ribe poput bakalara, a tradicija je nalagala božićnu pečenu janjetinu s krumpirovim polama. U Istri i na Kvarneru za Badnjak je bila uobičajena riblja juha, maneštra bez mesa, bakalar ili pečena riba, a za božićni desert ispekao bi se biskupski kruh sa suhim voćem. Ovaj utjecaj božićnog slatkog kruha u različitim varijantama stvoren je pod utjecajem njemačkog „Christstollena“, a jednu takvu inačicu nalazimo i u Prelogu gdje su posljednjih godina iz zaborava izbavili Priločki klecimprot osnova kojeg je tijesto za kruh sa suhim voćem svojstvenim međimurskom podneblju koje se namakalo u rakiji ili rumu poput suhih šljiva, grožđica i suhih tepkih hruški (krušaka).

Dalmaciju kao pomorski kraj krase pak specijaliteti nastali pod mediteranskim utjecajem i podnebljem. Tako se bakalar u Istri i Dalmaciji, iako nije riba Jadrana i Mediterana, uobičajio na blagdanskom stolu pod utjecajem trgovinskih razmjena s Portugalom, Španjolskom, Italijom i sjevernom Europom. U Šibeniku pod talijanskim utjecajem iz Bolonje i danas su luganini nezaobilazan blagdsnski specijalitet. Splićani vole uživati u pašticadi, a zasladiti se suhim voćem i manduletama dok pak na Visu pripremaju posebno dobru slasticu od suhih smokava i sjemenki komorača, viški hib.

Dan poslije Božića slavi se mučenik sveti Stjepan poznat i kao Stipanje ili Štefanje. Na svetog Stjepana osim što je važno ići čestitati imendan svima koji nose ime ovog sveca ide se i u čestitanje Božića rodbini, kumovima i prijateljima. U istarskom selu Trstenik nekada je bio običaj okupljanja svih okolnih sela iz kojih bi se dolazilo na konjima ili magarcima. Na Braču pak bi na sv. Stjepana bile organizirane igre mladih. Dan je to kada se kreće i s blagoslovom kuća koji ima svoj raspored i traje, ovisno o veličini župe, po dnevnom rasporedu sve do Bogojavljenja tj. blagdana Sveta tri kralja 6. siječnja. Župnici su nekada za blagoslov imali propisanu tarifu, kod siromašnijih ona je bila u obliku suhih svinjskih nogica, a kod imućnijih nekog boljeg suhomesnatog komada. Danas nema više propisanih tarifa za naknadu župniku, a ove će godine po prvi put dobrovoljne priloge u ukinutoj hrvatskoj valuti zamijeniti ona europska.

Na Bogojavljanje u katoličkom svijetu završava božićno razdoblje te se i skidaju dekoracije. Većina tog dana raskiti i svoje božićno drvce, a onima koji se božićnog duha ne mogu tako lako odreći drvce im krasi dom sve do blagdana Svijećnice 2. veljače.

U krajevima uz obalu širenje dobrih želja i čestitanje Božića putem ophodnji domova uobičajeno je u noćima Badnjaka i Stare godine. Tada mladići, često noseći jaslice u rukama, ophode mjesto pjevajući kolende. Ovaj običaj najviše se zadržao u Dubrovniku i okolici do današnjih dana. O kolendanju se puno priča i u medijima te se na taj način od zaborava štiti običaj koji je prvi put zapisan davne 1272. godine u  Statutu Dubrovačke Republike.

Do prije tridesetak godina još vrlo živ običaj, a danas sve više u odumiranju bilo je i bajanje u Međimurju. Dječaci bi na dan svetog Stjepana obilazili mjesto, kumove i rodbinu s čestitarskom recitacijom. Ukućani bi ih željno iščekivali, a kao nagradu u prošlosti bi dobili kakvu slasticu, kasnije koji dinar ili kunu.

U nadi da vam se ova priča svidjela i doprinijela da se zamislite i aktivirate u očuvanju božićnih običaja naših predaka od zaborava za kraj neka vam je svima čestit Božić uz stihove bajanja (čestitarenja) s hrvatskog sjevera.

Prvotno se prekriživši „U ime Oca i Sina i Duha svetoga“ dječaci bi kleknuli i izrecitirali:

Na tom mladom ljetu,

zdravi  veseli,

tusti  debeli,

kak jani jeleni.

Rodilo vam polje žitom,

dvor živinom.

Dej vam Bog:

puriće, račiće, teliće, čmeliće,

konjiće, voliće, štale žrebci, pojate s telci.

Črno hajdinu, drobnu mladinu,

Belu robninu, zloto i srebro.

Hiže skinčiti i to z dečki,

koji ne miljuju puške, sablje gori zdići

i za domovinu i kršćonsku veru krv prelejati.

Koj visoko sedi, široko gledi

i belu ljeljuju v roki derži.

Zdušno zveličenje, a nej več

mira Božjega

Amen.

Srećen Božić!

(Iz rječnika međimurskog govornog područja: jani – jedni; dvor – dvorište, račiči – pačići, čmeliči – pčelice, pojata – dio štale u kojoj se skladištilo sijeno, hajdina – heljda, drobno – sitno, mladina – sitna mlada perad, robnina – odjeća, hiža – kuća, skinčiti – ukrasiti, zdići – dignuti, prelejati – preliti, sedi – sjedi, gledi – gleda, ljeljuja – ljiljan (simbolizira Aleluju)).