Ove godine čista srijeda ili Pepelnica i početak Korizme poklopila se s nametnutim praznikom Valentinova ili Dana zaljubljenih.

Dok Pepelnica predstavlja dan pokore, razmišljanja, posta i nemrsta te početak korizmenog razdoblja znamo li uopće što predstavlja Valentinovo i gdje leže njegovi korijeni?

Hrvatski krajevi pa i cijela regija nigdje u svojim običajima ne bilježe proslavu Valentinova kao takvog. Nalazimo samo neke priče i običaje u kajkavskim krajevima, a poglavito u Međimurju. Kajkavci za 14. veljače kažu da je to dan kada se žene ptice, u izvornom obliku „ftičeki se ženiju“. U Međimurju se bilježi jedan običaj koji se danas više ne prakticira, barem ne u većoj mjeri, a to je pečenje posebnih slatkih kolača od dizanog tijesta u obliku ptičica. Djeca bi uvečer uoči Valentinova u prozoru ostavljala brašno, kvasac, šećer, jaja i druge sastojke potrebne za kolače, a ujutro kada bi se probudili odrasli bi ih slali u dvorište da pronađu ptičice tj. kolače u obliku ptičica. Neki dijelovi Međimurja imali su običaj da šalju djecu bosu u dvorište obećavajući im crvene čizmice, a kada bi se vratili u kuću bez čizmica, slično kao i za Nikolinje, stariji bi im pokazali na njihove crvene nožice. Drugi hrvatski krajevi nemaju običaja za Valentinovo osim središnje Istre gdje žene, štujući sveca, tog dana ne bi prele vjerujući u zaštitu sv. Valentina od svih nedaća.

Odakle u Međimurju običaj bosog hodanja, za koje se sve više dokazuje da poboljšava cirkulaciju, razinu i kakvoću crvenih krvnih zrnaca te pogoduje ukupnom zdravlju teško je reći. Kako je u tom krugu,od Istre,preko Save i Drave, slovenskog i austrijskog dijela Štajerske te mađarskog Balatona nekada obitavalo keltsko pleme Boii možda korijene običaja valja tražiti u tom periodu o kojem gotovo nema pisanih tragova. Sličan običaj postoji i u Sloveniji te se isto vjeruje da se taj dan ptice zaprose, a kako bi svjedočili ovoj veseloj prigodi potrebno je hodati bos kroz polja koja su nerijetko još uvijek i zaleđena. Slovenci sv. Valentina smatraju zaštitnikom proljeća, a kako se biljke počinju obnavljati to je i prvi radni dan nove poljoprivredne sezone. Osim naših kajkavaca i Slovenaca priča o vjenčavanju ptica raširena je i na britanskom otočju u Walesu, Škotskoj i Engleskoj te dijelovima Europe s keltskim korijenima.

U svijetu je raširena priča o sv. Valentinu iz Ternija, mučeniku, koji je oglušivši se na zapovijedi cara Klaudija II. Gotičkog da se vojnici ne smiju ženiti kako bi služili carstvu u čestim ratnim pohodima, potajno vjenčavao zaljubljene parove. Zbog toga je bio zatvoren i mučenički pogubljen 14. veljače. Legenda kaže da se u zatvoru bio zaljubio u lijepu carevu kćer te joj je noć uoči smaknuća poslao ljubavno pismo s potpisom „od tvog Valentina“.

Ipak romantične legende su jedno dok je realnost sasvim nešto drugo. Prema enciklopediji „Acta Sanctorum“ od 68 svezaka iz 17. stoljeća spominju se tri Valentina kojima je identična mučenička smrt na isti datum, 14. veljače i svima u 3. stoljeću. Jedan od njih bio je svećenik u Rimu, drugi spomenuti biskup iz Ternija, a treći mučenik koji je boravio u Africi.

Valentinovo je nametnuti blagdan kako od samog početka u 5. stoljeću tako i danas. Očita je današnja komercijalizacija Valentinova kao dana zaljubljenih kada parovi jedno drugom moraju pokloniti neki parfem, bombonjeru, nakit, crvene ruže koje su simbol starorimske božice ljubavi Venere ili potrošiti pola plaće na skupe večere u restoranima uz obveznu prethodnu rezervaciju. Taj suludi komercijalni anglosaksonski namet i metastazirajući običaj u našem podneblju postoji tek od sredine 90-tih godina prošlog stoljeća. Promidžebene poruke i akcije iskaču s letaka trgovačkih centara, televizora, weba, radija i programiraju ljudski um jer onaj tko ne slijedi priču ne zadovoljava kriterije društva. Sladunjavi holivudski filmovi s neiskrenom glumom promoviraju lažnu ljubav,a na radiju se vrte šund glazbeni brojevi posvećeni Valentinovu dok se između redaka može čitati samo jedna riječ – novac, novac, novac.

Komercijalno ludilo Valentinova pokrenuto je u 16. stoljeću kada u anglosaksonskom svijetu zaljubljeni jedni drugima počinju slati ručno oslikane čestitke ukrašene čipkom bazirane na priči o francuskom plemiću Charlesu d’ Orleansu koji je svojoj supruzi za vrijeme zatočeništva u londonskom Toweru 1415. godine slao ljubavna pisma. U 19. stoljeću počinje komercijalna proizvodnja, prvo ručno izrađenih, a krajem stoljeća i tiskanih valentinovskih čestitki za što je zaslužna poduzetna Amerikanka Ester Howland. Prve čokoladne bombonjere pak se pripisuju godini 1800. i Richardu Catburyu. Prije toga u Engleskoj Valentinovo je proglasio službenim praznikom kralj Henrik VIII. poznat po svojih šest žena od kojih su neke svoju ljubav prema kralju platile glavom jer nisu zadovoljile njegove kriterije.

Sotonizam u praksi ili antičko praznovjerje o plodnosti?

Valentinovo se danas smatra danom zaljubljenih, no ako je ljubav dar od Boga ne bi li svaki dan u godini trebao biti dan ljubavi i zaljubljenih?!

Malo tko je upoznat s izvorom ovog dana. Prema ondašnjem kalendaru u antičkom Rimu slavio se početak proljeća pa neki povjesničari 14. veljače tumače i kao prvi dan proljeća. Bilo je to vrijeme između 13. i 15. veljače kada se u Rimu slavila svetkovina Luperkalija za koje neki smatraju da korijene ima u još starijoj svetkovini Februama od čega i potječe ime za veljaču – februar. Svrha festivala bila je očistiti i zaštititi grad od zlih duhova te donijeti u njega zdravlje i plodnost.

Za Luperkalije vežu se dvije izvorne priče, a štuju starorimskog boga Luperkusa za kojeg ni sami svećenici nisu znali tko je pa i kome se klanjaju pa ga poistovjećuju s bogom plodnosti, pastira, stada, šume, polja, divljine i prirode općenito – Faunusom (Faunom), rimskom inačicom starogrčkog boga Pana.

Pan je antičko falusno božanstvo, polu čovjek, polu jarac. Prikazuje ga se s kozjim nogama i papcima, rogovima i bradom te često s uzdignutim falusom. Roditelji su mu Hermes i lijepa nimfa Driopa. Kako je svojim izgledom od samog rođenja izazivao strah kako kod svoje majke tako i kod ljudi od njegovog imena skovan je i pojam za paniku. Prema mitologiji imao je i buran ljubavni život, kada se zaljubio u nimfu Pitiju ona se od straha pretvorila u omoriku, a Siringa u trsku. Panovu ljubav jedino su prihvatili boginja punog mjeseca Selena i sin boga Hermesa Dafnis, njegov polubrat kojeg je Pan naučio svirati frulu. Kako je Pan jedino smrtno grčko božanstvo čuvar plodnosti i simbol potencije i seksualnosti brzo je prihvaćen u narodu pa o njemu postoji i najviše zapisa. Širenjem kršćanstva karakteristike i izgled Pana, a posebno od sabora u Nikeji 325. godine zaslugom teologa Euzebija pripisane su i do danas ostale u liku đavola te ga se smatra protivnikom Isusa jer su oboje bili pastiri i ni jedan od njih nije bio potpuno božansko biće.  S obzirom na simbolizam seksualne želje kao kreativne i istodobno  razarajuće Crkva ga prikazuje kao primjer duboke moralne pokvarenosti.

Prva priča Luperkalija vezuje se uz legendu o vukovima koji su pastirima oko Rima napadali stada i klali ovce pa prizivaju Luperkusa kako bi im pomogao u gubicima što je on učinio i otjerao vukove. Od tada ga štuju sa žrtvom u krvi. Druga, realna, pak kazuje da se u vrijeme festivala odavala ritualna počast Kapitolskoj vučici ispred pećine Luperkala, mjestu gdje je podojila Romula i Rema.

Koja god priča bila osnova svetkovine Luperkalija, čije zvukove možete poslušati ovdje,  svojstveno im je da se svode na zavjet plodnosti, ali u isto vrijeme promiču elemente bluda i krvi. Posebnim ceremonijama svećenici zvani Luperci klali bi koze i pse, pili i polijevali se njihovom krvlju, a kožu oderanu sa životinja obukli bi na sebe te se tako kretali oko rimskog Palatina i njihovim dijelovima, najčešće repom, tukli žene koje se nisu uzmicale toj ceremoniji jer ih je trebala učiniti plodnijima. Nakon rituala klanja životinja svećenici bi mrljajući krvavi nož o glave dječaka brisali krv što je bio takozvani ritual glumljenja smijeha krvavih dječaka. Samo za muškarce iz visokog društva bilo je rezervirano trčati gol ulicama Rima namazan uljem.  Valja spomenuti da je i sam čin krunidbe Julija Cezara lovorovim vijencem izvršen od strane Marka Antonija održan baš u vrijeme festivala Luperkalija. Čitavo luperkalijsko trodnevlje nerijetko je završavalo seksualnim orgijama, a u tu svrhu bi se iz teglice izvlačila imena i zajedno spajali sasvim nepoznati ljudi, ceremonija poznata kao spajanje svingera. Stoga ne čudi da je papa Gelasius I., kako bi stao na kraj ovom ludom festivalu krvi i bluda, krajem 5. stoljeća središnji dan, 14. veljače, proglasio danom zaljubljenih i započeo neku novu, ljepšu, tradiciju. Katolička crkva je službeno blagdan sv. Valentina izbacila iz Općeg rimskog kalendara tek nedavno, 1969. godine.

Srce kao simbol ljubavi

Danas, u digitalno doba, kada nam je simbol srca postao svakodnevna praksa za iskazivanje emocija kako u dopisivanju porukama tako i iskazivanju osjećaja na objave po društvenim mrežama malo je onih koji znaju izvorno značenje ovog simbola.

Simbol srca kakav koristimo uopće nema veze s ljudskom anatomijom jer je više svojstveno reptilima poput zmija, žaba, guštera i kornjača. Anatomija ljudskog srca pak je prvi put opisana zahvaljujući grčkom liječniku i filozofu Galenu iz Pergama koji je obavljajući autopsije na mrtvim tijelima ljudi srce opisao kao nalik češeru ili listu lovorike. Takav opis zadržao se sve do širenja kršćanstva kada Crkva zabranjuje autopsije pa se s vremenom gube i stara znanja o anatomiji ljudskog tijela skoro sve do 13. stoljeća.

Najstariji pronađeni artefakt sa simbolom srca kakvog i danas poznajemo datira u vrijeme 3000. godina prije Krista. Na grnčariji stare Grčke i Rima simbol se upotrebljavao kao pojednostavljeni simbol za smokvin i list vinove loze te nema nikakve poveznice s ljubavlju i ljudskim srcem.

U starogrčkoj koloniji Cireni, s prostora današnje Libije, ovaj simbol koristio se za list biljke Silphium koja se u antičkoj Grčkoj koristila za parfeme, kao afrodizijak te u medicinske svrhe, između ostalog i kontracepciju, a pojavljuje se i na kovanicama ondašnjeg novca.

Kada se simbol srca počeo upotrebljavati kao simbol iskazivanja ljubavi teško je utvrditi. U umjetnosti simbol se počinje upotrebljavati u 13. stoljeću, a po prvi put koristi ga talijanski slikar Giotto di Bondone kao simboliku ljudskog srca i ljubavi. Pod njegovim utjecajem ovaj simbol pojavljuje se na brojim umjetničkim djelima u 14. i 15. stoljeću, a posebno se ustalio kao prikaz ljudskog srca s konotacijom ljubavi u 19. stoljeću kada se sve više  počinje koristiti i u marketinške svrhe.

Osim kao simbolike ljubavi simbolu srca, marketinškom kampanjom grada New Yorka u turističke svrhe, sedamdesetih godina prošlog stoljeća nadodana je i konotacija „voljeti“. Osim toga od 1986. godine kada je na tržište plasirana video igra „The Legend of Zelda“ simbol srca počinje simbolizirati zdravlje i život.

Pod krinkom globalizacije nametnuto nam je nešto što nije ostavština naših predaka. Prije nego se upustimo u proslave tuđinskih nameta valjalo bi se informirati i razmisliti hoće li se svetkovati energija krvi i bluda te hraniti neko rogato i biće s papcima ili će se ljubav širiti svakog dana u godini, prava iskrena ljubav iz srca.

Valja spoznati riječi Davida Wilkinsona „Ljubav nije samo nešto što osjećate već i nešto što činite.“ te završiti citatom škotskog pisca, biologa i evangeliste Henryja Drummonda: „Ondje gdje je ljubav, ondje je Bog.“