„Naš Bog napisao je obećanje uskrsnuća, ne samo u knjigama, već i u svakom listu u proljeće.” – Martin Luther

Uskrs kao najveći kršćanski blagdan nije samo spomen na uskrsnuće sina Božjega Isusa Krista već predstavlja i nadu u novi životni ciklus, rađanje, plodnost, obilje ali i proljeće kojim se taj kotač ponovo zavrti.

Prije pojave kršćanstva sve stare civilizacije slavile su dolazak proljeća, a svima je bilo svojstveno u tu svrhu ukrašavanje jaja tj. pisanica. Jaje simbolizira novi život, obilje i rađanje. Dokazi tok tvrdnji su arheološki nalazi glinenih jaja u grobovima svih civilizacija, od starih Germana, Slavena, Kelta, Avara, Skandinavaca pa i Egipćana. Svima je osim proslave proljeća svojstven i zagovor plodnosti.

U Mezopotamiji slavljenje proljeća i pisanice povezane su s kultom božice plodnosti Astarte, kod anglosaksonaca Eastre odakle potječe i engleski naziv za Uskrs – Easter, dok su Sumerani  štovali kult božice Ištar. Stari Egipćani u proljeće su izrađivali i darivali si pisanice jer su vjerovali da je sav život nastao iz jajeta, a slično vjerovanje prožima se i u filozofiji zoroastrista još prije 2500 godina te se na starim reljefima nalaze prikazi kako narod donosi pisanice kralju na dar. Stari Slaveni štovali su božicu proljeća Vesnu i plodnosti Mokoš.

Sama riječ uskrs potječe iz staroslavenskog jezika, a označava ono što raste i razvija se. Neki jezikoslovci izraz vazam/vuzem povezuju sa značenjem riječi uzeti. Stari narodi slavili su proljeće u različito vrijeme, a smatrali su to razdoblje i početkom nove godine pa tako su Kelti novom godinom smatrali 1. travnja. Kako bi lakše širila Isusov nauk Crkva je prihvatila običaje starih naroda te zahvaljujući tome većina simbolike i danas živi kroz kršćansku tradiciju. Na prvom crkvenom saboru u Niceji 325. godine odlučeno je da se Uskrs slavi iste nedjelje u godini.

U 6. stoljeću papa Grgur I. Veliki donio je odluku da misionari moraju uklopiti običaje starih naroda u svrhu lakšeg pokrštavanja. Danas je blagdan Uskrsa pomičan i zasnovan je na lunarnom kalendaru pa kod katolika i reformatora pada između 22. ožujka i 25. travnja dok ga pravoslavci obilježavaju između 4. travnja i 8. svibnja.

Ideja našeg vremena sa Svjetskog crkvenog kongresa 1997. godine da se ove razlike konačno prebrode te da Uskrs za sve bude na isti nadnevak s odlukom da se s tom praksom počne od 2001. godine još uvijek nije zaživje

Uskrs u Hrvata

U narodnoj tradiciji Hrvatske nema pretjerane razlike u osnovama proslave Uskrsa, ipak postoje i lokalne varijante u narodnim običajima. Svim krajevima je svojstveno da se detaljno očisti kuća uoči Uskrsa. Na spomendan Isusove posljednje večere, Veliki četvrtak, do poslijepodne je potrebno završiti sve radove u polju s kojima se prekida kroz uskrsne dane. U nekim dijelovima čak se ni stoka ne izvodi na pašu, a kako se zavezuju crkvena zvona i pristupa tišini do večeri Velike subote tako se skidaju i zvona s vratova ovaca, krava i koza. Na otoku Hvaru poznata je Hvarska procesija čiji prvi zapisi datiraju u sredinu 17. stoljeća. Procesijom „Za križem“ koja počinje na Veliki četvrtak u 22 sata, obilazi se šest župa,  Jelsa, Pitve, Vrisnik, Svirče, Vrbanj i Vrbosku. U osam sati trajanja procesije obiđe se punih 22 kilometara po otoku.

Na Veliki petak, dan spomena Isusove muke i smrti, posni je dan. Tako se posni jelovnik razlikuje između onog kontinentalnog i onog uz obalu. Svima je svojstveno da se ne jede meso i mesne prerađevine, post je obvezan za sve zdrave osobe u dobi od 18 do 60 godina, i dok se na kontinentu na stolu nađe riječna riba, uz obalu je ona morska. Budu tu još i prilozi poput graha, štrukli ili deserti kao što su kompot i suho voće.

Neki običaji Velikog petka naših predaka danas su samo tiha uspomena zapisana u nekim etnološkim knjigama. Na ovaj mirni i tihi dan nije se smjelo bučiti, čak su zabranjeni i zvukovi udaraca čekića, a u nekim krajevima pazilo se da se što manje hoda po goloj zemlji jer je Isus u njoj. Još do prije stoljeće unazad u Kaštelima, svih sedam,  se držala tiha procesija za križem kao simbolom muke i trpljenja te znakom spasenja i otkupljenja za kojim su se nosile upaljene svijeće, a u Kaštel Starom procesiju su pratile i ribarske brodice na kojima su bili upaljeni fenjeri.

Čitavu Dalmaciju i danas krasi jedan uskrsni običaj – Žudije tj. čuvari Kristova groba. Tradicija je nastala u Metkoviću 1857. godine po uzoru na talijanski Loreto odakle ga je u svoj rodni kraj donio mladi sjemeništarac Ante Gluščević. Nije trebalo dugo da se običaj proširi po cijeloj Dalmaciji. Održao se do danas uz manje represije kada ga neka mjesta ukidaju tokom komunističke ere te ponovo obnavljaju nakon osamostaljenja Hrvatske.

Velika subota dan je mira i tišine. Pripremaju se uskrsni kolači i kuha šunka te se boje pisanice. U crkvama, iako nema euharistijskog slavlja, posjećuje se posebno uređen Kristov grob. U subotu navečer slavi se vazmeno bdijenje.

Vuzmenke

Sjeverozapadni krajevi Hrvatske na večer Velike subote imaju jedinstven običaj paljenja uskrsnih krjesova koje zovu vuzmenke ili vuzmice. Ovaj običaj svojstven je alpskim krajevima od Njemačke, Austrije, Švicarske i Slovenije preko kojih je došao i do spomenutih krajeva. Tako se u Hrvatskom Zagorju, Međimurju i Podravini nekada moglo vidjeti brojne uskrsne krjesove, a danas se običaj više zadržao u zabavne nego li prijašnje ritualne svrhe.

Vuzmenka se obično gradi od granja proljetne rezidbe vinograda i voćnjaka. Grane se stavljaju na hrpu između kolaca ili stupova jer cilj vuzmenki je da budu što više. Nekada su se i susjedi međusobno natjecali čija će biti ljepša i veća, danas se mještani pojedinih sela okupljaju i zajednički pale krijesove uz glazbu i zabavu na, za tu svrhu, prethodno dogovorenom mjestu gdje prije toga tokom rezidbe dovozi i slaže granje.

Ovakvi krjesovi imaju apotropejsku ulogu čija je svrha zaštita od zlih sila. Dogorjelu vatru mladići i djevojke bi ponegdje i preskakali kako bi se očistili od zlih bića i radnji. Nekada bi se preko dogorjele vatre s istom svrhom provela i stoka, a pepeo i ostaci dogorjela drveta od vuzmenki nosili bi se i u polje radi zaštite i osiguravanja bogatog uroda. Osim našeg srednjoeuropskog, alpskog, područja običaj paljenja uskrsnih vatri javlja se i na brežuljcima Škotske.

Škoti imaju i običaj simboličnog šibanja dječaka po guzici kako bi iz njih istjerali loše ponašanje. Slično je i kod naših Bačkih Hrvata gdje su mladići mladim vrbovim šibljem simbolično šibali djevojke sve dok ih one ne bi darivale pisanicom.

Pisanica kao najrašireniji simbol Uskrsa

U uvodnom dijelu ove priče osvrnuli smo se na porijeklo šaranja jaja tj. pisanica. Sama riječ je staroslavenskog porijekla i označava pisanje ili šaranje. Kao simbol donositelja sreće običaj darivanja pisanica počeo se širiti u svim europskim kulturama oko 1000-te godine. Od svojih početaka još u pogansko vrijeme pisanice su bile i odraz nečije dubine džepa. Bogati su ih često ukrašavali zlatnim ili srebrnim listićima dok su se oni tanjeg džepa okretali prirodi pa su jaja bojali biljkama poput luka, koprive i cikle što i danas postaje sve veća tehnika kod onih koji drže do očuvanja okoliša pa izbjegavaju teške industrijske boje dostupne na tržištu. Brojne su tehnike ukrašavanja uskrsnih jaja. Motivi na pisanicama imaju svoju simboliku. Trokut predstavlja Sveto Trojstvo, tri elementa: zrak, vodu i vatru, muškarca, ženu i dijete kao cjelinu. Točke predstavljaju suze Blažene Djevice Marije i zvijezde, spirala simbolizira vječnost, besmrtnost, misterij života i smrti dok su biljni motivi obično stilizirani. Cvijeće simbolizira ljepotu, eleganciju i mudrost, voće prijateljstvo, odanu i Božju ljubav, klas pšenice blagostanje, a hrastova grančica, list i žir simboliziraju snagu, dugovječnost i muževnost. Životinjski motivi na pisanicama su rjeđi, a obično simboliziraju snagu i zdravlje te dug i plodan život.

Legenda govori da je prva boja pisanica bila crvena jer je tom bojom Marija bojila jaja kada je Isus bio dijete, dok druga priča crvenu boju povezuje s Kristovom krvi. Kako god, boje na pisanicama također imaju svoje simbolično značenje. Tako u kombinaciji bijela i crna boja na pisanici simboliziraju žalost i  poštovanje pokojnih, crvena i crna predstavljaju neukost koja proizlazi iz strasti, crvena i bijela označavaju poštovanje dok četiri i više boja na jednoj pisanici simbolizira obiteljsku sreću, mir i ljubav. Plava boja simbolizira nebo, dobro zdravlje i vjernost, zlatna duhovnost i mudrost, crna vječnost, smrt, strah i neznanje, žuta svjetlost, žetvu i mladost, a zelena plodnost, nadu i bogatstvo.

U Hrvatskoj svaki kraj ima svojstvenu tehniku ukrašavanja uskršnjih jaja. U Slavoniji su tako najčešći ukrasi biljnih i geometrijskih ornamenata dok dalmatinske pisanice najčešće krase srca i rozete. Možda nisu toliko poznate široj javnosti pa izazivaju čuđenje no tradicionalne pisanice u Međimurju su crne boje za što se koriste čađa i bobice bazge. Međimurske „črne“ pisanice oslikane su najčešće cvjetnim motivima ili geometrijskim oblicima, a kako i u drugim krajevima tako i u Međimurju znaju se na jajima naći i pisane poruke.

O pisanicama bi se mogle napisati čitave knjige pa ćemo se samo osvrnuti na još neke zanimljivosti vezane za njih. Jedna legenda kaže da je Marija Magdalena donijela pisanice na Isusov grob. Prvi povijesni pisani dokumenti o darivanju pisanica sežu u 1290. godinu kada su se ukrašena jaja darivala na dvoru engleskog kralja Edwarda I. Godine 1878. na travnjaku ispred Bijele kuće u Washingtonu započeta je tradicija utrke i kotrljanja pisanica, a održala se do danas. Kanadski grad Vergeville od 1975. godine diči se titulom ponosnog vlasnika najveće pisanice u svijetu kada su u gradskom parku Kanađani ukrajinskog porijekla podigli spomenik pisanici povodom stote obljetnice kanadske policije. Možda najskuplje pisanice na svijetu su tzv. Fabergeova jaja nazvane po ruskom zlataru Petru Karlu Fabergeu. Jaja su nastala u razdoblju između 1885. i 1917. godine od kojih su mnoga bila u vlasništvu ruske carske obitelji, a danas na aukcijama poznatih svjetskih aukcijskih kuća dosežu vrijednosti od kojih se mnogima zavrti u glavi. Naravno, ne treba to čuditi kada su optočena plemenitim metalima i dragim kamenjem, a sastavljena s posebnom preciznošću i umjetničkim izričajem.

Mnogi uskrsni običaji na naše prostore su došli pod utjecajem drugih naroda. Tako je primjerice iz Njemačke u naše krajeve došao običaj uskršnjeg zeca koji donosi jaja te ih ostavlja skrivena u dvorištu pa djeca na uskrsno jutro u igri tragaju za skrivenim pisanicama. Zec kao simbol Uskrsa preuzet je iz germanske kulture jer predstavlja plodnost s obzirom da je životinja koja se najbrže razmnožava. Nije u cijelom germanskom području zec bio taj koji donosi jaja za Uskrs. U pokrajini Hessen to je bila lisica, Saskoj pijetao, a u Švicarskoj kukavica. Pismenom potvrdom liječnika iz Heidelberga iz 1862. godine trojka je istisnuta iz lokalne tradicije u korist zeca kao njemačkog nacionalnog uskršnjeg simbola kojeg su brzo prihvatili u cijelom svijetu.

Na sam Uskrs svim hrvatskim krajevima svojstven je običaj blagovanja blagoslovljenog jela. Kako gdje, netko od ukućana, najčešće mama ili baka, u crkvu uvečer na Veliku subotu ili na zornicu samog Uskrsa nose košaru s hranom na blagoslov. U košari se nađu nezaobilazne pisanice, kolači od dizanog tijesta, kuhana šunka, mladi luk, sol i sve ostalo potrebno za uskrsni doručak ostaci kojih se nikada ne bi bacali već bi se sačuvali i spalili na kućnom ognjištu kako bi štitili od nedaća ili pak bi se posušili i spremili te mljeli i dali bolesnima tokom godine jer se vjerovalo da ostaci od uskrsnog blagoslova jela ozdravljuju bolesne. Danas možda nešto manje nego ranije sadržaj košare za blagoslov na crkvenom obredu odavao je i imućnost pojedinih obitelji Nerijetko je ovaj običaj bio i natjecateljskog karaktera pa se gledalo na  veličinu košare kao i brzini dolaska s blagoslova kući. Naime vjerovalo se da one žene koje bi prve stigle kući s blagoslova jela donosile su svojoj obitelji napredak i prosperitet.

Jedan izumrli običaj Prigorja i Hrvatskog zagorja su i takozvani raspetnici ili križičari. Na Uskrs, prije podne nakon crkvenog slavlja mjesto bi obilazili s raspelom u pratnji bubnja. Raspetnici bi ulazili u kuće ili bi ispred pričekali da ukućani izađu pred njih, dali im da poljube raspelo, a domaćini bi ih za uzvrat darivali novcem, a ako je kući bilo mladih djevojaka za udaju one bi ih darivale rupcem. Prvi pisani trag ovog običaja datira u 1644. godinu u Pavlinskoj pjesmarici.

Na Uskrs u svim krajevima poznato je i tucanje pisanicama. Pobjedu odnosi onaj čija pisanica nakon svih krugova tucanja ostane čitava. Vjeruje se da onome čije uskršnje jaje ostane cijelo u toj igri naredna godina donosi sreću i blagostanje. Prvi pisani tragovi dječjih igri s pisanicama zabilježeni su u Zagrebu u 14. stoljeću.

Hrvatska ima i bogatu tradiciju uskrsnih pjesama. Neke od njih stare su i po nekoliko stotina godina poput Isus je uskrsnuo, Nek mine majko, Krist iz groba ustade, Gospodin danas uskrsnu i Pjevaj hvale Magdaleno iz 18. stoljeća.

Nema pak crkve i uskrsnog bogoslužja u kojoj se ne ori najljepša od svih i najpoznatija hrvatska uskrsna pjesma: „Kraljice neba raduj se!“.

Sretan Vam i blagoslovljen Uskrs u nadi i vjeri pobjede istine nad lažima i manipulacijama uz Isusove riječi: “Dolazi dan kada će svi koji su u grobovima čuti njegov glas i izići, koji su činili dobro, na uskrsnuće života, a koji su činili zlo, na uskrsnuće propasti”.

Sve češća krilatica globalista koja se citira u javnosti, barem među onom probuđenom, jest „Onaj tko kontrolira hranu kontrolira cijeli svijet“, no što je s glavnim izvorom života i najzastupljenijim obnovljivim resursom na Zemlji – vodom?

Hrvatska enciklopedija definira vodu kao „vodikov oksid, H2O, najvažniji kemijski spoj na Zemlji bez kojega život u postojećem obliku nije moguć. Voda je bitan sastojak živih organizama, zauzima više od dvije trećine Zemljine površine. Pod utjecajem Sunčeva zračenja površinska voda neprekidno se isparuje u atmosferu, gdje se kondenzira i u obliku oborina (kiša, snijeg, tuča, rosa, inje, magla) vraća na Zemlju.“

Slično, u nešto proširenom tekstu, vodu definira i glasovita Britannica. Proširi li se istraživanje o općoj teoriji vode na rječnike renomiranih svjetskih obrazovnih ustanova poput Oxforda i Cambidgea svima je svojstveno da se nigdje ne spominje čovjek i njegovo pravo na čistu, pitku i što je najvažnije besplatnu vodu. U kontekstu čovjeka voda se jedino definira kao tekućina koja okružuje plod djeteta u maternici.

Postavlja se pitanje je li to slučajno ili namjerno u današnje vrijeme kada se o vodi sve više govori kao predmetu slobodnog tržišta podložnog komercijalizaciji?

Od svojih prapočetaka, čak i prije stvaranja civilizacija ljudi su se prema vodi odnosili sa štovanjem znajući da je izvor sveg života i prava svetost. Prva Božja kreacija, simbol života i čišćenja, voda se kod svih civilizacija prije Biblije u religiji, epovima i mitovima spominje kao praelement iz kojeg se razvio život. Prema Knjizi stvaranja Bog stvara svijet iz ništavnosti i vode. Voda se spominje na brojnim mjestima u Bibliji, a samo u evanđeljima čak 37 puta.

Naši preci znali su moć vode, kako onu stvarajuću tako i onu razarajuću. Naselja su se gradila u blizini izvora ili su se osmišljavali posebni sustavi koji su u gradove dovodili pitku vodu za svakodnevni život. Još i danas postoje brojni ostaci akvadukata i zdenaca iz drevnih, posebno rimskih, vremena. U krškim regijama poput onog u Dalmaciji i danas se pronalaze gustirne u koje se skupljala svaka dragocjena kap, bila ona iz zemlje ili s neba. Kako i cijela Hrvatska tako i čitava regija, a najviše ona kraška područja, obiluju i danas brojnim čistim izvorima pitke vode, tirkiznim potocima i rijekama što se slijevaju niz padine planina i sebi svojstvenim zvukom izvorne božanske frekvencije spajaju jedni s drugima u nizinama te na svom kraju blagoslivljaju  slane vode beskrajnih morskih pučina tvoreći životnu mrežu plavog krvotoka.

Sve ih je manje, ali i danas su na cijeni „čarobnjaci“ rašljari koji znaju uz pomoć drvenih rašlji prepoznati i pronaći podzemni tok vode i mjesto na kojem je najbolje iskopati bunar kako bi i ljudi, blago, ptice i biljke imale svoju božju tekuću manu.

Do relativno nedavno, prije modernizacije i javnih vodovoda bunari, gustirne i izvori ljudima su bili kruna njihovog životnog prostora. Nemali je broj mjesta gdje se i kilometrima donosila voda s rijeka i izvora u drvenim bačvama ili glinenim posudama kako bi je bilo u kući. Za tu rabotu brinule su mahom žene kojima je ponegdje magarac znao olakšati preuzevši teški teret s njihovih na svoja leđa, posebno u Lici i Dalmaciji te planinskim krajevima. Prikaz tih vremena današnjim ljudima dostupan je u slikama, muzejskim predmetima te usmenoj i video prezentaciji o vodi u sklopu NP Krka kod Šibenika.

Naši preci poznavali su i iscjeliteljsku moć vode, možda ne poput današnjih wellness stručnjaka, ali instiktivno bi se kupali u toplim mineralnim izvorima ili pili takvu vodu bogatu mineralima što je preteča modernih toplica.

Voda s mineralnih izvora do nedavno se punila u staklene boce i distribuirala na šire tržište. Od 70-tih godina prošlog stoljeća staklenu ambalažu sve više zamjenjuje ona plastična, a ironija je i u činjenici da u isto to vrijeme Ujedinjeni narodi sve više raspravljaju o vodi, donose akte i agende koje „preporukama“ u svoje zakonske regulative unose pojedine države članice.

I dok smo u posljednjih nešto više od pedesetak godina zdravo za gotovo prirodnu staklenu ambalažu zamijenili po zdravlje štetnom plastikom, bez razmišljanja posežemo i za napitcima, posebno vodom u njima. Danas nema ureda, industrijskog pogona pa čak ni kioska koji ne nudi vodu u plastičnoj ambalaži. Čak su se osmislili i dobri marketinški potezi kako bi se ljude programiralo da umjesto pijenja vode s izvora, bunara i u krajnjoj liniji iz javnog vodovoda zamijene pijenjem takve „plastificirane“. Jedan takav je i Monde Selection, međunarodni institut za kvalitetu osnovan 1961. godine u Bruxellesu koji između ostalog dodjeljuje, kako ga mediji nazivaju „oscar za vodu“. Tako i hrvatski mediji pišu hvalospjeve o prirodnoj izvorskoj vodi Jana koja u posljednje vrijeme sve više s trona svrgava desetljećima preferiranu marku vode u svijetu Evian osvajanjem ove „prestižne“ nagrade.

Ponekad osvane kakav članak ili reportaža u medijima na temu štetnosti plastične ambalaže na ljudsko zdravlje jer spojevi u njoj uzročnici su raka, autoimunih bolesti , a osim toga loše utječu i na reproduktivni sustav narušavanjem hormona. Na našu žalost, danas više nema djelića svijeta kao ni proizvoda koji u pola stoljeća nismo uspjeli kontaminirati mikroplastikom.

Neke marke vode iz industrijske proizvodnje pak ne podliježu više ni osnovnim kemijskim prirodnim procesima jer se na niskim temperaturama čak ne smrzavaju. Pita li se onda većina čovječanstva što to sve pijemo kao vodu? Sigurno ne, jer da ima zdravog propitkivanja kod većine tada nam se kroz zakonske akte ne bi nametale globalističke agende niti bi ljudi iz multinacionalnih kompanija privatizirali pravo na vodu. Ne tako davno, prije koju godinu predsjednik uprave najveće svjetske kompanije koja trguje vodom – Nestle, Peter Brabec,  uz zagovor genetski modificirane hrane izjavio je: „Svijetu je potrebno privatiziranje snabdjevanja stanovništva pitkom vodom jer voda je hrana kao i svaka druga.“

S druge strane filantrop i veliki stručnjak za procjepljivanje svjetske populacije Bill Gates u svojim javnim nastupima sve više ističe kako ćemo uskoro piti pročišćenu kanalizacijsku i otpadnu industrijsku vodu.  Da, u pravu je mr. Billy kada spominje ovakvu mogućnost. Tehnologija je toliko uznapredovala da se elektrolizom vode može postići stupanj čiste pitke vode iz otpadnih voda, a postoje i inovacije kako od takvih voda osim vode za piće dodatnom mineralizacijom dobiti i ljekovitu vodu pa i bio gorivo kao i vodik neophodan u industriji. Danas su velika ulaganja u procese elektrolize vode. Samo EU je u studenom 2022. godine imala aktualnih 795 projekata za dobivanje tzv. zelenog vodika po dokumentu CGHE2023.

Razumljivo je da bi se pročišćene otpadne vode mogle koristiti u zatvorenom industrijskom krugu, no čovjek bi za svoju potrebu pijenja vode i kupanja u njoj trebao težiti čistoj izvorskoj vodi s pravim nabojem božanske frekvencije, vibracije i energije, žive vode, a ne one iz mrtvog ciklusa.

Voda živi i pamti. To je pokazalo istraživanje dr. Masara Emota, japanskog znanstvenika koji je dokazao kako pojedine vibracije i riječi utječu na čistoću kristala vode. Što se prema vodi ljepše odnosimo i što smo joj zahvalniji kristali vode su čišći. Suprotni učinak rezultira i suprotnim efektom. Ovo istraživanje, iako staro preko dva desetljeća, posljednje dvije godine počeli su osporavati članci iza kojih stoje oni koji se nazivaju „fact checkerima“ tj. istraživačima činjenica, a da u pobijanju vjerodostojnosti višedesetljetnih znanstvenih istraživanja nemaju nikakve dokaze.

Sunce također ima vrlo veliki utjecaj na kvalitetu i čistoću vode. Istraživanja pokazuju kako se voda izložena minimalno sat vremena suncu u staklenoj boci nebesko plave boje pročisti i napuni energijom te postaje prava živa voda pogodna za zdravlje. Ovaj fenomen nazvan je „solarna voda“. To uopće ne treba čuditi jer spoj plave boje i sunca direktan je dar od Stvoritelja.

Hrvatska i regija na vodnoj karti svijeta

Začetak spomenutih rasprava pri UN-u o dostupnosti vode za svakog Zemljanina početkom 70-tih godina prošlog stoljeća rezultirao je 1993. godine proglašavanjem 22. ožujka Svjetskim danom voda.

Tog dana održavaju se brojni stručni i politički skupovi gdje se raspravlja o problematici dostupnosti, čistoći i zdravstvenoj ispravnosti vode u svijetu. Djeca vrtićke i školske dobi uče o vodi, a s druge strane žalosna je činjenica što ni jedan obrazovni kurikulum u svijetu pa čak ni onaj vjeronaučni ne pristupa vodi s pozicije izvornosti. Vjerojatno se temelj toga krije u činjenici da bi ljudi tada drugačije spoznali vodu kao nešto od esencijalnog i biološkog egzistencijalnog značaja, a ne samo kao gospodarsko i tehnološko dobro.

Rezolucija 64/292 Glavne skupštine UN-a s kraja srpnja 2010. godine jasno prepoznaje vodu kao osnovno ljudsko pravo te navodi da su dostatna količina čiste pitke vode i sanitarije bitni u ostvarivanju svih ostalih ljudskih prava.

Govori se i o vodi kao robi na tržištu čijom cijenom manipuliraju isključivo elite. Europa, posebno njen središnji i jugoistočni dio, pa samim tim i naša regija obiluje izvorima čiste pitke vode.

Hrvatska, od međimurskih i zagorskih bregova, Ivanščice i Kalnika na sjeveru, Papuka, žumberačkog gorja do ličkog velebitskog, dinarskog i dalmatinskog krša obiluje nebrojenim prirodnim izvorima i vodnim bogatstvima koji tisućljećima napajaju žedna grla.

U hrvatskom zakonodavstvu postoji nekoliko zakona o vodi. Zakon o vodama navodi da voda nije komercijalni proizvod poput drugih proizvoda već opće dobro na koje svi imaju pravo kroz nasljeđe koje treba čuvati i štititi. Zakon o vodi za ljudsku potrošnju govori o zdravstvenoj ispravnosti vode dok članak 2 stavka 4 Ustava Republike Hrvatske propisuje da Hrvatski sabor ili narod neposredno odlučuje o očuvanju prirodnog i kulturnog bogatstva i korištenju njime.

Koliko smo „zaštićeni“ na papiru toliko praksa pokazuje drugu sliku hrvatskih vodnih bogatstava. Isti oni koji donose pravne akte dodjeljuju i višestoljetne koncesije stranim multinacionalnim kompanijama za crpljenje naših hrvatskih izvora. Nije tajna da je marka vode i istoimeni izvor Sveti Rok pod koncesijom dodijeljenoj investitorima iz Saudijske Arabije. Marka Bistra pak se crpila podno padina Ivanščice temeljenoj na koncesiji dodijeljenoj najpoznatijoj svjetskoj multinacionalnoj kompaniji na području industrije pića.

Takvi usisivači prirodnih bogatstava s nekom dalekom prekooceanskom adresom ne mare za nasljeđe tamo nekog malog starosjedilačkog naroda. Njima je samo bitna brojka i to napose u dolarima. Kod spomenutog slučaja Bistra još prije dvadesetak godina stanovnici Gotalovca i okolice primijetili su promjene u okolišu te sve veće presušivanje potoka i drugih okolnih izvora. Kada je šteta za okoliš već načinjena kompanija je tek 2012. godine najavila prekid crpljenja izvora uz obrazloženje tržišne isplativosti punionice od svega 20 posto.

Danas su svi postojeći izvori hrvatskih vodnih marki od Lipika, Svete Jane (Jana), Svetog Roka i Cetine pod koncesijom i u portfelju stranaca.

Narušena ravnoteža u vodnom bogatstvu Hrvatske koja se krije od ljudi ali se o njoj potiho šuška u javnosti jest i područje Banije i Moslavine. Iz provjerenih izvora, ljudi s terena, imena kojih iz sigurnosnih razloga ne mogu imenovati među ovim redcima, potvrđuju činjenice opadanja razine podzemnih voda u spomenutim dijelovima Hrvatske. Posebno nakon velikih potresa bunari su zažućeni i puni mulja te voda više niti je za upotrebu kako za ljude tako ni za stoku. Laboratorijske analize bunarskih i voda iz hidrofora kućanstava po naredbi s vrha lažiraju se kao zdravstveno ispravne. Stanovništvo, ovih sve više raseljenih krajeva, za sve veći nestanak podzemnih voda ne krive samo nedaće potresa već i učestale fraktacije koje provode također strane kompanije u traganju za naftom i zemnim plinom s potvrdom i pod pečatom hrvatskih institucija. Kako bi imali kakav takav pristup vodi sve veći broj građana odlučuje se za priključivanje na javnu opskrbnu vodovodnu mrežu.

Ista takva javna mreža koja možda zadovoljava kriterije zdravstvene ispravnosti u kakvoći dugoročnog utjecaja za ljudsko zdravlje je diskutabilna, a o tome se u javnosti ništa ne govori niti se ljude educira. Oni svjesni problema prema priči stanovnika vodom za piće opskrbljuju se na postojećim prirodnim izvorima ispred kojih se znaju stvoriti i redovi, a viđaju se i automobili sa zagrebačkim registarskim oznakama.

Voda iz javne opskrbne mreže je doslovno kemijska juha. Klor je poznata kemikalija koja se stavlja u vodu iz javne vodovodne mreže. Novija istraživanja povezuju klor iz vode s pojavom astme kod djece. Istraživanja su doduše više obuhvatila djecu koja su češće izložena kloriranoj bazenskoj vodi i time udišu štetne kemikalije. U doticaju sa znojem, sapunom ili šamponom klor dovodi do kemijske reakcije u kojoj nastaje grupa trihalometana, kancerogenih kemijskih spojeva. Negativne posljedice klora mogu se prepoznati i golim okom u obliku crvenila, osipa i nadražene, suhe i ispucale kože, crvenila očiju te promjena u boji obojene kose.

Neke zemlje poput SAD-a osim klora u vodu dodaju i fluor koji je također štetan po zdravlje, a najznačajnija karakteristika mu je što uništava epifizu, jednu od glavnih žlijezda za jačanje ljudskog prirodnog imuniteta.

U sklopu jednog manjeg nezavisnog stručnog skupa u rujnu prošle godine u Kostreni napravljena je analiza više uzoraka izvorskih i javnih gradskih voda iz nekoliko hrvatskih područja. Svojstveno svakoj analizi izvorskih voda je manji žućkasti ili smeđi talog koji je posljedica sitnih čestica pijeska i tla područja pojedinog izvora. U svim uzorcima vode iz javne mreže pokazalo pak se kakvu vodu zaista koristimo svakodnevno. Osim crnih taloga što je rezultat nakupina teških metala, plastike i ostalih supstanci iz vodovodnih cijevi pojavljuje se i masni talog na površini. Tu činjenicu kao i onu da čistoća vode rezultira i kvalitetom zdravlja jako dobro zna i sve veći broj tvrtki u svijetu koje na tržištu nude kućne filtere od onih jeftinijih na bazi aktivnog ugljena do onih skupih s tehnologijom osmoze. Dakle zdravlje današnjeg čovjeka nije uvjetovano samo činjenicom kako se hrani već i kakvu vodu pije.

Da kvaliteta i čistoća vode imaju veliku važnost za zdravlje očituje se i u činjenici nekih epidemija kroz povijest. Čista izvorska voda koja je prošla prirodni proces filtracije kroz razne slojeve tla teško da može biti kontaminirana poput one iz okruženja okoliša za koji se ne mari pa u njega dospijevaju svakojake tvari ili vode iz javnog vodovoda koja dugoročnim pijenjem u organizmu taloži nepoželjne kemikalije i metale. Ono najvažnije, voda iz javnog vodovoda je energetski i nutritivno mrtva voda za razliku od žive izvorske vode.

Osam čaša vode ili izračun po formuli?!

O vodi i njenoj povezanosti sa zdravljem izdaje se sve više knjiga. Zajedničko svim autorima je činjenica o važnosti čistoće vode i hidratacije organizma. Propagandu poznatu u široj javnosti o pijenju osam čaša vode dnevno danas treba zanemariti. Novim istraživanjima došlo se do zaključka kako općenito ljudi piju premalo vode, a posebno populacija treće životne dobi te se zbog tog manjka i javljaju zdravstveni problemi. Pod spomenutih osam čaša podrazumijeva se čista voda te ne uključuje sokove, čaj ili neke druge tekućine. Nova formula za izračun količine vode koju bi svaki pojedinac trebao popiti na dan glasi broj kilograma pomnožiti s 0,33 i dobije se količina ponaosob s time da je obavezno na tašte ujutro popiti 6,4 dl vode, a ostatak rasporediti tokom dana u gutljajima. Tako danas nutricionisti preporučuju kulturu ispijanja vode u svrhu zdravlja pojedinca, a sve utemeljeno na znanstvenim istraživanjima. Kako je svatko od nas unikat za sebe tako i taj unikat ima različitu potrebu za vodom, a sve ovisi o osobnoj težini.

Odnos čovjeka prema vodi vrlo je važna, ako ne i najvažnija stavka u životu svakog pojedinca. O vodi se puno zna, ali se i puno skriva. Na nama je hoćemo li tragati za istinom i izvorom ili slijepo nasjedati na propagandu multinacionalnih kompanija putem nevidljivih alfa valova s TV ekrana, priče filantropa i globalističkih elita dozvoljavajući tobože izabranim političkim elitama odlučivanje o upravljanju prirodnim bogatstvima u ime cijelog naroda.

U svijetu postoji samo jedan jedini primjer kvalitetnog upravljanja i zaštiti vode kao nacionalnog dobra i to odmah u susjedstvu. Republika Slovenija je jedina zemlja u svijetu koja je prepoznala sve veću problematiku utjecaja elita na odlučivanje o vodi kao komercijalnoj robi podložnoj određivanju tržišne cijene. Stoga su Slovenci ustavom zaštitili pravo na pitku vodu, proglasili svoje izvore javnim dobrima kojima upravlja država preko lokalnih samoupravnih jedinica. Osnovna namjera ovakvog pristupa je održiva opskrba stanovništva i gospodarstva pitkom vodom koja kao takva ne može biti predmet slobodnog tržišta.

Možemo li i mi poduzeti sličan korak poput naših susjeda ili ćemo slijepo vjerovati slovima zakonskih akata dok nam s druge strane tuđinske korporacije dobivaju koncesije na izvore i prodaju nam vodu s naših izvora u plastičnim bocama na policama trgovina, također u većinskom stranom vlasništvu, te šutke pristajati na svaki namet i manipulaciju? Odgovor je u svima pojedinačno, tebi, meni, nama i djelovanju!

Razmislite uz citat Leonarda da Vincija:

                         „Voda je pokretačka snaga cijele prirode“.