Sve češća krilatica globalista koja se citira u javnosti, barem među onom probuđenom, jest „Onaj tko kontrolira hranu kontrolira cijeli svijet“, no što je s glavnim izvorom života i najzastupljenijim obnovljivim resursom na Zemlji – vodom?
Hrvatska enciklopedija definira vodu kao „vodikov oksid, H2O, najvažniji kemijski spoj na Zemlji bez kojega život u postojećem obliku nije moguć. Voda je bitan sastojak živih organizama, zauzima više od dvije trećine Zemljine površine. Pod utjecajem Sunčeva zračenja površinska voda neprekidno se isparuje u atmosferu, gdje se kondenzira i u obliku oborina (kiša, snijeg, tuča, rosa, inje, magla) vraća na Zemlju.“
Slično, u nešto proširenom tekstu, vodu definira i glasovita Britannica. Proširi li se istraživanje o općoj teoriji vode na rječnike renomiranih svjetskih obrazovnih ustanova poput Oxforda i Cambidgea svima je svojstveno da se nigdje ne spominje čovjek i njegovo pravo na čistu, pitku i što je najvažnije besplatnu vodu. U kontekstu čovjeka voda se jedino definira kao tekućina koja okružuje plod djeteta u maternici.
Postavlja se pitanje je li to slučajno ili namjerno u današnje vrijeme kada se o vodi sve više govori kao predmetu slobodnog tržišta podložnog komercijalizaciji?
Od svojih prapočetaka, čak i prije stvaranja civilizacija ljudi su se prema vodi odnosili sa štovanjem znajući da je izvor sveg života i prava svetost. Prva Božja kreacija, simbol života i čišćenja, voda se kod svih civilizacija prije Biblije u religiji, epovima i mitovima spominje kao praelement iz kojeg se razvio život. Prema Knjizi stvaranja Bog stvara svijet iz ništavnosti i vode. Voda se spominje na brojnim mjestima u Bibliji, a samo u evanđeljima čak 37 puta.
Naši preci znali su moć vode, kako onu stvarajuću tako i onu razarajuću. Naselja su se gradila u blizini izvora ili su se osmišljavali posebni sustavi koji su u gradove dovodili pitku vodu za svakodnevni život. Još i danas postoje brojni ostaci akvadukata i zdenaca iz drevnih, posebno rimskih, vremena. U krškim regijama poput onog u Dalmaciji i danas se pronalaze gustirne u koje se skupljala svaka dragocjena kap, bila ona iz zemlje ili s neba. Kako i cijela Hrvatska tako i čitava regija, a najviše ona kraška područja, obiluju i danas brojnim čistim izvorima pitke vode, tirkiznim potocima i rijekama što se slijevaju niz padine planina i sebi svojstvenim zvukom izvorne božanske frekvencije spajaju jedni s drugima u nizinama te na svom kraju blagoslivljaju slane vode beskrajnih morskih pučina tvoreći životnu mrežu plavog krvotoka.
Sve ih je manje, ali i danas su na cijeni „čarobnjaci“ rašljari koji znaju uz pomoć drvenih rašlji prepoznati i pronaći podzemni tok vode i mjesto na kojem je najbolje iskopati bunar kako bi i ljudi, blago, ptice i biljke imale svoju božju tekuću manu.
Do relativno nedavno, prije modernizacije i javnih vodovoda bunari, gustirne i izvori ljudima su bili kruna njihovog životnog prostora. Nemali je broj mjesta gdje se i kilometrima donosila voda s rijeka i izvora u drvenim bačvama ili glinenim posudama kako bi je bilo u kući. Za tu rabotu brinule su mahom žene kojima je ponegdje magarac znao olakšati preuzevši teški teret s njihovih na svoja leđa, posebno u Lici i Dalmaciji te planinskim krajevima. Prikaz tih vremena današnjim ljudima dostupan je u slikama, muzejskim predmetima te usmenoj i video prezentaciji o vodi u sklopu NP Krka kod Šibenika.
Naši preci poznavali su i iscjeliteljsku moć vode, možda ne poput današnjih wellness stručnjaka, ali instiktivno bi se kupali u toplim mineralnim izvorima ili pili takvu vodu bogatu mineralima što je preteča modernih toplica.
Voda s mineralnih izvora do nedavno se punila u staklene boce i distribuirala na šire tržište. Od 70-tih godina prošlog stoljeća staklenu ambalažu sve više zamjenjuje ona plastična, a ironija je i u činjenici da u isto to vrijeme Ujedinjeni narodi sve više raspravljaju o vodi, donose akte i agende koje „preporukama“ u svoje zakonske regulative unose pojedine države članice.
I dok smo u posljednjih nešto više od pedesetak godina zdravo za gotovo prirodnu staklenu ambalažu zamijenili po zdravlje štetnom plastikom, bez razmišljanja posežemo i za napitcima, posebno vodom u njima. Danas nema ureda, industrijskog pogona pa čak ni kioska koji ne nudi vodu u plastičnoj ambalaži. Čak su se osmislili i dobri marketinški potezi kako bi se ljude programiralo da umjesto pijenja vode s izvora, bunara i u krajnjoj liniji iz javnog vodovoda zamijene pijenjem takve „plastificirane“. Jedan takav je i Monde Selection, međunarodni institut za kvalitetu osnovan 1961. godine u Bruxellesu koji između ostalog dodjeljuje, kako ga mediji nazivaju „oscar za vodu“. Tako i hrvatski mediji pišu hvalospjeve o prirodnoj izvorskoj vodi Jana koja u posljednje vrijeme sve više s trona svrgava desetljećima preferiranu marku vode u svijetu Evian osvajanjem ove „prestižne“ nagrade.
Ponekad osvane kakav članak ili reportaža u medijima na temu štetnosti plastične ambalaže na ljudsko zdravlje jer spojevi u njoj uzročnici su raka, autoimunih bolesti , a osim toga loše utječu i na reproduktivni sustav narušavanjem hormona. Na našu žalost, danas više nema djelića svijeta kao ni proizvoda koji u pola stoljeća nismo uspjeli kontaminirati mikroplastikom.
Neke marke vode iz industrijske proizvodnje pak ne podliježu više ni osnovnim kemijskim prirodnim procesima jer se na niskim temperaturama čak ne smrzavaju. Pita li se onda većina čovječanstva što to sve pijemo kao vodu? Sigurno ne, jer da ima zdravog propitkivanja kod većine tada nam se kroz zakonske akte ne bi nametale globalističke agende niti bi ljudi iz multinacionalnih kompanija privatizirali pravo na vodu. Ne tako davno, prije koju godinu predsjednik uprave najveće svjetske kompanije koja trguje vodom – Nestle, Peter Brabec, uz zagovor genetski modificirane hrane izjavio je: „Svijetu je potrebno privatiziranje snabdjevanja stanovništva pitkom vodom jer voda je hrana kao i svaka druga.“
S druge strane filantrop i veliki stručnjak za procjepljivanje svjetske populacije Bill Gates u svojim javnim nastupima sve više ističe kako ćemo uskoro piti pročišćenu kanalizacijsku i otpadnu industrijsku vodu. Da, u pravu je mr. Billy kada spominje ovakvu mogućnost. Tehnologija je toliko uznapredovala da se elektrolizom vode može postići stupanj čiste pitke vode iz otpadnih voda, a postoje i inovacije kako od takvih voda osim vode za piće dodatnom mineralizacijom dobiti i ljekovitu vodu pa i bio gorivo kao i vodik neophodan u industriji. Danas su velika ulaganja u procese elektrolize vode. Samo EU je u studenom 2022. godine imala aktualnih 795 projekata za dobivanje tzv. zelenog vodika po dokumentu CGHE2023.
Razumljivo je da bi se pročišćene otpadne vode mogle koristiti u zatvorenom industrijskom krugu, no čovjek bi za svoju potrebu pijenja vode i kupanja u njoj trebao težiti čistoj izvorskoj vodi s pravim nabojem božanske frekvencije, vibracije i energije, žive vode, a ne one iz mrtvog ciklusa.
Voda živi i pamti. To je pokazalo istraživanje dr. Masara Emota, japanskog znanstvenika koji je dokazao kako pojedine vibracije i riječi utječu na čistoću kristala vode. Što se prema vodi ljepše odnosimo i što smo joj zahvalniji kristali vode su čišći. Suprotni učinak rezultira i suprotnim efektom. Ovo istraživanje, iako staro preko dva desetljeća, posljednje dvije godine počeli su osporavati članci iza kojih stoje oni koji se nazivaju „fact checkerima“ tj. istraživačima činjenica, a da u pobijanju vjerodostojnosti višedesetljetnih znanstvenih istraživanja nemaju nikakve dokaze.
Sunce također ima vrlo veliki utjecaj na kvalitetu i čistoću vode. Istraživanja pokazuju kako se voda izložena minimalno sat vremena suncu u staklenoj boci nebesko plave boje pročisti i napuni energijom te postaje prava živa voda pogodna za zdravlje. Ovaj fenomen nazvan je „solarna voda“. To uopće ne treba čuditi jer spoj plave boje i sunca direktan je dar od Stvoritelja.
Hrvatska i regija na vodnoj karti svijeta
Začetak spomenutih rasprava pri UN-u o dostupnosti vode za svakog Zemljanina početkom 70-tih godina prošlog stoljeća rezultirao je 1993. godine proglašavanjem 22. ožujka Svjetskim danom voda.
Tog dana održavaju se brojni stručni i politički skupovi gdje se raspravlja o problematici dostupnosti, čistoći i zdravstvenoj ispravnosti vode u svijetu. Djeca vrtićke i školske dobi uče o vodi, a s druge strane žalosna je činjenica što ni jedan obrazovni kurikulum u svijetu pa čak ni onaj vjeronaučni ne pristupa vodi s pozicije izvornosti. Vjerojatno se temelj toga krije u činjenici da bi ljudi tada drugačije spoznali vodu kao nešto od esencijalnog i biološkog egzistencijalnog značaja, a ne samo kao gospodarsko i tehnološko dobro.
Rezolucija 64/292 Glavne skupštine UN-a s kraja srpnja 2010. godine jasno prepoznaje vodu kao osnovno ljudsko pravo te navodi da su dostatna količina čiste pitke vode i sanitarije bitni u ostvarivanju svih ostalih ljudskih prava.
Govori se i o vodi kao robi na tržištu čijom cijenom manipuliraju isključivo elite. Europa, posebno njen središnji i jugoistočni dio, pa samim tim i naša regija obiluje izvorima čiste pitke vode.
Hrvatska, od međimurskih i zagorskih bregova, Ivanščice i Kalnika na sjeveru, Papuka, žumberačkog gorja do ličkog velebitskog, dinarskog i dalmatinskog krša obiluje nebrojenim prirodnim izvorima i vodnim bogatstvima koji tisućljećima napajaju žedna grla.
U hrvatskom zakonodavstvu postoji nekoliko zakona o vodi. Zakon o vodama navodi da voda nije komercijalni proizvod poput drugih proizvoda već opće dobro na koje svi imaju pravo kroz nasljeđe koje treba čuvati i štititi. Zakon o vodi za ljudsku potrošnju govori o zdravstvenoj ispravnosti vode dok članak 2 stavka 4 Ustava Republike Hrvatske propisuje da Hrvatski sabor ili narod neposredno odlučuje o očuvanju prirodnog i kulturnog bogatstva i korištenju njime.
Koliko smo „zaštićeni“ na papiru toliko praksa pokazuje drugu sliku hrvatskih vodnih bogatstava. Isti oni koji donose pravne akte dodjeljuju i višestoljetne koncesije stranim multinacionalnim kompanijama za crpljenje naših hrvatskih izvora. Nije tajna da je marka vode i istoimeni izvor Sveti Rok pod koncesijom dodijeljenoj investitorima iz Saudijske Arabije. Marka Bistra pak se crpila podno padina Ivanščice temeljenoj na koncesiji dodijeljenoj najpoznatijoj svjetskoj multinacionalnoj kompaniji na području industrije pića.
Takvi usisivači prirodnih bogatstava s nekom dalekom prekooceanskom adresom ne mare za nasljeđe tamo nekog malog starosjedilačkog naroda. Njima je samo bitna brojka i to napose u dolarima. Kod spomenutog slučaja Bistra još prije dvadesetak godina stanovnici Gotalovca i okolice primijetili su promjene u okolišu te sve veće presušivanje potoka i drugih okolnih izvora. Kada je šteta za okoliš već načinjena kompanija je tek 2012. godine najavila prekid crpljenja izvora uz obrazloženje tržišne isplativosti punionice od svega 20 posto.
Danas su svi postojeći izvori hrvatskih vodnih marki od Lipika, Svete Jane (Jana), Svetog Roka i Cetine pod koncesijom i u portfelju stranaca.
Narušena ravnoteža u vodnom bogatstvu Hrvatske koja se krije od ljudi ali se o njoj potiho šuška u javnosti jest i područje Banije i Moslavine. Iz provjerenih izvora, ljudi s terena, imena kojih iz sigurnosnih razloga ne mogu imenovati među ovim redcima, potvrđuju činjenice opadanja razine podzemnih voda u spomenutim dijelovima Hrvatske. Posebno nakon velikih potresa bunari su zažućeni i puni mulja te voda više niti je za upotrebu kako za ljude tako ni za stoku. Laboratorijske analize bunarskih i voda iz hidrofora kućanstava po naredbi s vrha lažiraju se kao zdravstveno ispravne. Stanovništvo, ovih sve više raseljenih krajeva, za sve veći nestanak podzemnih voda ne krive samo nedaće potresa već i učestale fraktacije koje provode također strane kompanije u traganju za naftom i zemnim plinom s potvrdom i pod pečatom hrvatskih institucija. Kako bi imali kakav takav pristup vodi sve veći broj građana odlučuje se za priključivanje na javnu opskrbnu vodovodnu mrežu.
Ista takva javna mreža koja možda zadovoljava kriterije zdravstvene ispravnosti u kakvoći dugoročnog utjecaja za ljudsko zdravlje je diskutabilna, a o tome se u javnosti ništa ne govori niti se ljude educira. Oni svjesni problema prema priči stanovnika vodom za piće opskrbljuju se na postojećim prirodnim izvorima ispred kojih se znaju stvoriti i redovi, a viđaju se i automobili sa zagrebačkim registarskim oznakama.
Voda iz javne opskrbne mreže je doslovno kemijska juha. Klor je poznata kemikalija koja se stavlja u vodu iz javne vodovodne mreže. Novija istraživanja povezuju klor iz vode s pojavom astme kod djece. Istraživanja su doduše više obuhvatila djecu koja su češće izložena kloriranoj bazenskoj vodi i time udišu štetne kemikalije. U doticaju sa znojem, sapunom ili šamponom klor dovodi do kemijske reakcije u kojoj nastaje grupa trihalometana, kancerogenih kemijskih spojeva. Negativne posljedice klora mogu se prepoznati i golim okom u obliku crvenila, osipa i nadražene, suhe i ispucale kože, crvenila očiju te promjena u boji obojene kose.
Neke zemlje poput SAD-a osim klora u vodu dodaju i fluor koji je također štetan po zdravlje, a najznačajnija karakteristika mu je što uništava epifizu, jednu od glavnih žlijezda za jačanje ljudskog prirodnog imuniteta.
U sklopu jednog manjeg nezavisnog stručnog skupa u rujnu prošle godine u Kostreni napravljena je analiza više uzoraka izvorskih i javnih gradskih voda iz nekoliko hrvatskih područja. Svojstveno svakoj analizi izvorskih voda je manji žućkasti ili smeđi talog koji je posljedica sitnih čestica pijeska i tla područja pojedinog izvora. U svim uzorcima vode iz javne mreže pokazalo pak se kakvu vodu zaista koristimo svakodnevno. Osim crnih taloga što je rezultat nakupina teških metala, plastike i ostalih supstanci iz vodovodnih cijevi pojavljuje se i masni talog na površini. Tu činjenicu kao i onu da čistoća vode rezultira i kvalitetom zdravlja jako dobro zna i sve veći broj tvrtki u svijetu koje na tržištu nude kućne filtere od onih jeftinijih na bazi aktivnog ugljena do onih skupih s tehnologijom osmoze. Dakle zdravlje današnjeg čovjeka nije uvjetovano samo činjenicom kako se hrani već i kakvu vodu pije.
Da kvaliteta i čistoća vode imaju veliku važnost za zdravlje očituje se i u činjenici nekih epidemija kroz povijest. Čista izvorska voda koja je prošla prirodni proces filtracije kroz razne slojeve tla teško da može biti kontaminirana poput one iz okruženja okoliša za koji se ne mari pa u njega dospijevaju svakojake tvari ili vode iz javnog vodovoda koja dugoročnim pijenjem u organizmu taloži nepoželjne kemikalije i metale. Ono najvažnije, voda iz javnog vodovoda je energetski i nutritivno mrtva voda za razliku od žive izvorske vode.
Osam čaša vode ili izračun po formuli?!
O vodi i njenoj povezanosti sa zdravljem izdaje se sve više knjiga. Zajedničko svim autorima je činjenica o važnosti čistoće vode i hidratacije organizma. Propagandu poznatu u široj javnosti o pijenju osam čaša vode dnevno danas treba zanemariti. Novim istraživanjima došlo se do zaključka kako općenito ljudi piju premalo vode, a posebno populacija treće životne dobi te se zbog tog manjka i javljaju zdravstveni problemi. Pod spomenutih osam čaša podrazumijeva se čista voda te ne uključuje sokove, čaj ili neke druge tekućine. Nova formula za izračun količine vode koju bi svaki pojedinac trebao popiti na dan glasi broj kilograma pomnožiti s 0,33 i dobije se količina ponaosob s time da je obavezno na tašte ujutro popiti 6,4 dl vode, a ostatak rasporediti tokom dana u gutljajima. Tako danas nutricionisti preporučuju kulturu ispijanja vode u svrhu zdravlja pojedinca, a sve utemeljeno na znanstvenim istraživanjima. Kako je svatko od nas unikat za sebe tako i taj unikat ima različitu potrebu za vodom, a sve ovisi o osobnoj težini.
Odnos čovjeka prema vodi vrlo je važna, ako ne i najvažnija stavka u životu svakog pojedinca. O vodi se puno zna, ali se i puno skriva. Na nama je hoćemo li tragati za istinom i izvorom ili slijepo nasjedati na propagandu multinacionalnih kompanija putem nevidljivih alfa valova s TV ekrana, priče filantropa i globalističkih elita dozvoljavajući tobože izabranim političkim elitama odlučivanje o upravljanju prirodnim bogatstvima u ime cijelog naroda.
U svijetu postoji samo jedan jedini primjer kvalitetnog upravljanja i zaštiti vode kao nacionalnog dobra i to odmah u susjedstvu. Republika Slovenija je jedina zemlja u svijetu koja je prepoznala sve veću problematiku utjecaja elita na odlučivanje o vodi kao komercijalnoj robi podložnoj određivanju tržišne cijene. Stoga su Slovenci ustavom zaštitili pravo na pitku vodu, proglasili svoje izvore javnim dobrima kojima upravlja država preko lokalnih samoupravnih jedinica. Osnovna namjera ovakvog pristupa je održiva opskrba stanovništva i gospodarstva pitkom vodom koja kao takva ne može biti predmet slobodnog tržišta.
Možemo li i mi poduzeti sličan korak poput naših susjeda ili ćemo slijepo vjerovati slovima zakonskih akata dok nam s druge strane tuđinske korporacije dobivaju koncesije na izvore i prodaju nam vodu s naših izvora u plastičnim bocama na policama trgovina, također u većinskom stranom vlasništvu, te šutke pristajati na svaki namet i manipulaciju? Odgovor je u svima pojedinačno, tebi, meni, nama i djelovanju!
Razmislite uz citat Leonarda da Vincija:
„Voda je pokretačka snaga cijele prirode“.