„Poklade su i ludi su dani pa mi mama u kolo ne brani!“, stihovima pjesme iz Slavonije krećemo u obilazak Lijepe naše kako bismo otkrili bogatstvo različitosti hrvatskih običaja uoči korizmenog razdoblja.
Simbolika je to koja svoje korijene ima u davnim predkršćanskim vremenima čime se tjera zlo i priziva rodna godina. Karnevalski običaji protkani su elementima magijskih, religijskih, mitoloških i kritičkih sastavnica koje predstavljaju ciklično poimanje vremena. Najpoznatiji svjetski karnevalski festivali su onaj u Veneciji koji seže još u srednji vijek, u njemačkom Kölnu te preko „bare“ u Rio de Jaineru i američkom New Orleansu. Na listu spomenutih sve više se upisuju i oni naši u Rijeci i Samoboru.
Pokladni običaji razlikuju se od regije do regije kako u tradiciji tako i u trajanju. Najdulji karneval u Hrvatskoj je onaj u Crikvenici. U tom gradiću već prve subote nakon blagdana Sveta tri kralja počinje karnevalsko ludilo, a njega onda slijede oni u cijeloj kvarnerskoj regiji kao i na Lastovu i dijelovima Dalmacije gdje poklade prema strogo zadanom protokolu počinju na blagdan sv. Antuna 17. siječnja.
Riječ poklade izvedena je od staroslavenskog glagola klasti, kladem, a jedno od tumačenja je i značenje „vaditi jelo iz tanjura“. Fašnik pak dolazi kao izvedenica njemačkih riječi fasten tj. postiti i felsen – biti plodan.
U antičkom Rimu od 17. do 24. prosinca slavila se svetkovina u čast boga Saturna pod nazivom „carrus (currus) navalis“ što u doslovnom prijevodu znači brod na kotačima. Bilo je to obilježavanje završetka poljoprivrednih radova, ljudi bi se maskirali, a izrađivali bi doslovno brodove na kotačima i tako se kretali kroz mjesto. Ovi „brodovi“ održali su se do danas u gotovo svim karnevalskim povorkama jer od njih i potječe sam pojam riječi karneval. Kasnije preuzet iz latinskog u talijanski jezik naziv za posljednju bezmesnu nedjelju uskrsnog posta „dominica carnis privii“ odnosno carnaelevare – maknuti meso, kao carnival (karneval) osvojio je cijeli svijet.
Veliko bogatstvo različitosti karnevalskih običaja diljem Hrvatske počiva na staroslavenskim mitovima i legendama u kojima pronalazimo elemente spomenute starorimske svetkovine u koje su pod kasnijim utjecajem kršćanstva utkane religijske, etnološke i kulinarske niti.
Od sjevera do juga Hrvatske i pokladna trpeza se razlikuje. Tako u kontinentalnom dijelu Hrvatske imamo običaj kuhanja jela od sušenog mesa kojem kao prilog ide većinom kiselo zelje, grah ili žganci. U Slavoniji je poznata masnica s orasima, u Gorskom kotaru na stolu se nađu povatice od dizanog tijesta punjene sirom, jabukom ili orasima, na Kvarneru presnac, specijalitet od starog kruha, jaja, grožđica i cimeta te kroštule. Kroštule uz fritule su nezaobilazne i u Dalmaciji gdje u nekim dijelovima nalazimo cukarone kao na Korčuli, škanjete na Braču te u Dubrovniku poznatu rožatu.
Legenda o krafni
Krafne su možda najpoznatija slastica koja se vezuje uz pokladno razdoblje. Legenda kaže da su nastale iz ljubavi. Nekada davno na jednom dvoru bila je mlada kuharica zaljubljena u naočitog konjušara. Jednog dana začula je njegov glas ispod kuhinjskog prozora te pohitala da ga vidi, a kako je on ne bi prepoznao preko glave pokrila se krpom i tako zamišljeno gledala u zgodnog momka neko vrijeme. Na stolu kuhinje bile su pripremljene pogačice za pečenje i pohano meso za prženje. U djevojčinim mislima i očima ostao je samo njen konjušar sve do trenutka kada joj sanjarenje nije prekinuo prekoran doziv glavne kuharice. Trgnuvši se, skočila je brzo, onako prekrivena krpom preko glave u vruću mast umjesto mesa ubacila pogačicu koja se napuhnula i porumenila poput lica zaljubljene djevojke. Kada se pogačica ohladila kušajući je njenim okusima više nikada nisu mogli odoljeti u dvorskoj kuhinji i šire.
Stvarna priča pak smještava krafnu u 1756. godinu kada je ovu slasticu osmislio jedan berlinski slastičar po povratku služenja vojske kao ađutant u Pruskoj za vrijeme vladavine Fridricha Velikog. On je osmislio dizano tijesto u obliku kugle prženo na vrućem ulju ili masti jer ga je taj kolač podsjećao na topovske kugle. Prvotni naziv krafni bio je Berlinska kugla. Pod nazivom Berliner dolazi u Beč i stječe veliku popularnost u Habsburškoj monarhiji. Kako su naši krajevi bili dio tog velikog carstva preko Beča slastica se udomaćila i u Hrvatskoj, a sve do danas osnovnu recepturu nadopunjuje kreativnost svakog pojedinog slastičara pa je nalazimo s aromom limuna, ruma, vanilije ili punjene raznim voćnim, čokoladnim ili kremastim punjenjem.
Zvonkost poklada u hrvatskoj tradiciji
O pokladnim običajima Lijepe naše ne samo što bi se mogle pisati knjige, što je još 1997. godine napravio Ivan Lozica te objavio knjigu „Hrvatski karnevali“, već bi njihova raznolikost mogla poprimiti i enciklopedijski žanr ne samo nacionalnog već i planetarnog karaktera.
Gotovo svako mjesto ima neke svoje pokladne običaje, a razlikuju se od Rađevaca na istoku do Savudrije na zapadu te Mure na sjeveru do Prevlake na jugu.
Bogatstvo je održano i u zvonkosti dijalekatskih i lokalnih varijanti naziva za neku pokladnu simboliku. Tako se, ovisno o kraju, pokladnu ophodnju naziva baukači, buše, čaplje, gugači i babe, za masku se kazuje buša, larfa, lafra, lampa, krabulja, krika, bakurine predstavljaju maškare i karneval, bauk je pokladno odijelo, Fašnik, Krnjeval, Krnjo pak je glavni lik pokladnog razdoblja. Maškarada je izraz za pokladnu povorku ili priredbu, a maškare su maskirani sudionici pokladnih običaja te ih se još naziva maškori, maškuri i mačkare.
Najpoznatiji karnevalski festivali u Hrvatskoj su onaj u Rijeci i Samoboru i to možda zahvaljujući najviše masovnoj medijskoj popraćenosti i velikim financijskim ulaganjima u svrhu turističke promocije istih.
RJEČKI KARNEVAL:
Tradicija poklada u Rijeci dugačka je šest stoljeća o čemu svjedoči pisani dokument koji se čuva u Državnom arhivu tog grada. Višestoljetna tradicija izgubljena je na lenti vremena. Festivalski oblik karnevala u gradu na Rječini star je oko stotinu godina. Održava se s prekidima, a obnovljen je 1982. godine od kada zauzima sve veće mjesto na ljestvici poznatih svjetskih karnevala. Zaštitni likovi karnevala u Rijeci su Kraljica karnevala i Meštar kojima se u doba poklada predaju ključevi grada. Vrhunac svečanosti je velika međunarodna povorka ulicama rijeke na pokladnu nedjelju koja se nerijetko prenosi uživo i putem televizijskih kanala.
Samoborski fašnik svoje prve pisane tragove bilježi 1828. godine dokumentom koji se čuva u gradskom muzeju, a radi se o zapisu sa sjednice samoborskog općinskog vijeća gdje se tražila dozvola za iznajmljivanje dvorane u gradskoj vijećnici za održavanje fašničkog bala uz napomenu da je isti održan i godinu ranije. Posebnost samoborskog fašnika leži u tome što je u pokladno vrijeme službena gradska vlast dužna upravljanje gradom predati Princezi Sraki, Princu Fašniku, Sucu i Fiškalu sve do pokladnog utorka kada festival završava. U tu svrhu Samoborci tiskaju i posebno glasilo festivala koje nosi naziv njegovog glavnog lika „Sraka“.
Osim već brendiranih festivala Hrvatska se može pohvaliti i drugim, za sada, manje poznatim pokladnim tradicijskim običajima od Slavonije i Baranje preko međimurskih, velikogoričkih, zagrebačkih i zagorskih fašnika, praznika mesopusta u Buzeštini, Kastavštini, Novom Vinodolskom i drugim dijelovima Kvarnera. Osim nabrojenih tu su i poklade na Olibu i Lastovu, čarojica u Bukovici, mačkare u Radošiću, splitska maskarada, prikaz Robinje s otoka Paga, karneval u Imotskom, korčulanska kumpanija te dubrovački karneval i festa sv. Vlaha.
U Baranji poznate su buše, a zasnovane su na raznim legendama. Najpoznatija je ona o protjerivanju Turaka iz tog kraja kada su Baranjci prerušeni u zla bića s rogovima odjeveni u ovčje krzno uplašili čitavu vojsku otomanskih osvajača koji su se preplašeni pri bijegu utopili u vodi. Buše se dijele u četiri vrste. Strašne s drvenim maskama na kojima su životinjski rogovi rezervirane su samo za muškarce i karakteriziraju spomenutu legendu. Valja za usporedbu reči da se slične maske pojavljuju i u Mohaču u susjednoj Mađarskoj pa možda i vrijedi poveznicu tražiti u istinitosti tvrdnje s obzirom da su se na tom području često odvijale bitke protiv Turaka od kojih je najpoznatija ona na Mohačkom polju 1526. godine. Lijepe buše zadužene su za veselje i zabavu, a svojstveno im je kao i velikim bušama da se muškarci oblače u žene, a žene u muškarce i tako obilaze mjesta uveseljavajući puk. Male buše su pak djeca koja se prerušavaju u odrasle ljude i na taj način daju svoj doprinos baranjskim pokladnim običajima.
BARANJSKE BUŠE:
U najsjevernijem i najmanjem hrvatskom kraju – Međimurju bogati su pokladni običaji, na žalost široj javnosti vrlo malo poznati. Međimurci imaju svoje posebne maske koje se izrađuju od vrbinog drva. Postoje one zoomorfne i prikazuju likove životinja, nose se na štapu, onaj tko ih nosi prekriven je bijelom plahtom i klepeće donjom čeljusti maske o gornju. Ove maske potiču iz sela Podrturen i Peklenica i nazivaju se čaplje. Druga vrsta maski su lafre ili larfe, antropomorfnog su oblika, stavljaju se na lice i izražavaju ljudski oblik. Lampe su treći oblik maski međimurskog kraja, spoj antropomorfnih i zoomorfnih elemenata s gubicom, rogovima i često strašnim zubima čija donja čeljust se također može pomicati stvarajući klepetav zvuk koji simbolizira tjeranje zlih duhova i zime. Ove maske su svojstvene selu Turčišće u kojem je još do prije koje desetljeće bilo majstora koji su ih izrađivali no taj obrt je gotovo izumro pa se primjerci ovakvih maski mogu još naći u kućnim arhivama ili pak kao izložbeni eksponat u Muzeju Međimurja u Čakovcu. Međimurje ima i pikača svojstvenog za mjesto Selnica, a radi se o liku koji u ruci drži čičak, na glavi ima pletenu slamnatu košnicu za pčele dok je onaj tko nosi cijelu masku „odjeven“ u slamu pa se u takvoj maski bude i teško kretati.
Neizostavni likovi Međimurskog fašnika su Cigan i Ciganica koji su dio povorke, a lik ciganke u malom koritu nosi bebu. U jednom trenutku oni nestanu iz ophodnje mjestom i ponovno se pojavljuju prilikom spaljivanja Fašnika. Na pokladnu (fašenjsku) nedjelju u mjestu Donji Pustakovec već više od 70 godina s kraćim prekidima održala se tradicija Fašenjske priredbe kada se u mjesnom Domu kulture uprizoruju satirični i šaljivi skečevi utemeljeni na mjesnim, ali i širim društveno političkim zgodama ili vicevima pa dvoranom odzvanja zvuk smijeha. Drnda je ime zaštitnog lika ovog mjesnog običaja, a nastala je kao neuspjeli pokušaj lokalnog stolara da napravi kip Djevice Marije pa su tom „umjetničkom“ djelu tadašnji mještani dodijelili spomenuto ime i krenuli stvarati još jedan u nizu međimurskih pokladnih običaja.
U međimurskim pokladnim povorkama nekada su se našli i likovi deve, a bile su i posebne povorke koje su simbolizirale svatove sa svim likovima tradicionalne međimurske svadbe, obično u travestiji, od mladenaca, kumova pa do podsnehalje i djevera koji pjevaju:
„Tu za repu, tu za ljen (lan),
Tu za masno zelje.
Fašnjek se je oženil,
Pepelnicu zaručil.
Pepelnica zaručnica,
Fašnjek mladoženja.“
Osim po Riječkom karnevalu Kvarner, posebno grobnički i kastavski kraj, poznat je i po zvončarima. Zvončari se razlikuju od mjesta do mjesta, a najpoznatiji su oni s Grobnika za koje je poput baranjskih buša također vezana legenda o protjerivanju neprijatelja iz tog kraja. Za vrijeme Grobničke bitke 1242. godine, kada su Tatari pokušali osvojiti taj kraj i prodrijeti dalje u Europu, mještani su se dosjetili da se obuku u životinjske kože, a oko pasa zavežu praporce. Legenda kaže da se neprijatelj uplašio takvih bića te netragom pobjegao, a iz toga su nastali zvončari za koje je potrebna velika snaga jer i danas u pokladno vrijeme obilaze mjesta obučeni većinom u ovčje krzno s teškim zvonima oko pasa koje prilikom skakanja zvone i tjeraju sve nedaće. Na Grobniku nose teške maske na glavi dok zvončari nekih drugih dijelova nose šešire sa šarenim trakama ili cvjetovima.
HALUBAJSKI ZVONČARI:
Naš najudaljeniji naseljeni otok u Jadranu – Lastovo nije poznat samo po specifičnim dimnjacima tzv. fumarima, borovoj šumi, netaknutim prirodnim ljepotama i zapuštenim vojnim objektima već i po stoljetnom pokladnom običaju. Prema strogo uređenom protokolu od 17. siječnja kada se održava prva plesna večer tzv. balo do pokladnog utorka s kojim završava karnevalsko veselje na Lastovu se odvijaju događanja prema utvrđenim pravilima. Tako se primjerice lira tj. lijerica na ovom otočju svira samo u vrijeme poklada i to od blagdana Kandarole 2. veljače, a karakteristična pjesma je „Podiglo se malo četovanje“. Halekanje je jedan od pokladnih običaja kada se nekoliko članova lastovskog pokladnog društva okuplja na mjestu pod kostanju te uzvikuju karakterističan uzvik kojem se ne zna značenje – „Uvo!“. Na Lastovu postoje i dvije posebne povorke, pokladari u kojem sudjeluju muškarci i lijepe maškare rezervirane za žene, a za simboliku plodnosti u godini, svake godine, s istog mjesta kopa se i prlina, zemlja za Pokladove čizme.
LASTOVSKI POKLAD:
Usporedimo li s velikim zemljama naša mala Hrvatska i u pokladnoj tradiciji zaista nadmašuje svaku veliku svjetsku silu. Bogatstvo različitosti i posebnosti koje, kada bi opisivali svaki detalj, stvarno iziskuju oblik ukoričen u knjizi ili višesatni dokumentarni serijal u novinskom članku stanu samo kao sažetak sažetaka nenadmašivih narodnih običaja.
Kako je i započeto, valja završiti stihovima pjesme Velikih buša:
„Poklade su milo janje moje,
Barem da su u godini troje.
Poklade su da se veselimo,
A korizma da se žalostimo.“
lijepo i poučno!