„Naš Bog napisao je obećanje uskrsnuća, ne samo u knjigama, već i u svakom listu u proljeće.” – Martin Luther

Uskrs kao najveći kršćanski blagdan nije samo spomen na uskrsnuće sina Božjega Isusa Krista već predstavlja i nadu u novi životni ciklus, rađanje, plodnost, obilje ali i proljeće kojim se taj kotač ponovo zavrti.

Prije pojave kršćanstva sve stare civilizacije slavile su dolazak proljeća, a svima je bilo svojstveno u tu svrhu ukrašavanje jaja tj. pisanica. Jaje simbolizira novi život, obilje i rađanje. Dokazi tok tvrdnji su arheološki nalazi glinenih jaja u grobovima svih civilizacija, od starih Germana, Slavena, Kelta, Avara, Skandinavaca pa i Egipćana. Svima je osim proslave proljeća svojstven i zagovor plodnosti.

U Mezopotamiji slavljenje proljeća i pisanice povezane su s kultom božice plodnosti Astarte, kod anglosaksonaca Eastre odakle potječe i engleski naziv za Uskrs – Easter, dok su Sumerani  štovali kult božice Ištar. Stari Egipćani u proljeće su izrađivali i darivali si pisanice jer su vjerovali da je sav život nastao iz jajeta, a slično vjerovanje prožima se i u filozofiji zoroastrista još prije 2500 godina te se na starim reljefima nalaze prikazi kako narod donosi pisanice kralju na dar. Stari Slaveni štovali su božicu proljeća Vesnu i plodnosti Mokoš.

Sama riječ uskrs potječe iz staroslavenskog jezika, a označava ono što raste i razvija se. Neki jezikoslovci izraz vazam/vuzem povezuju sa značenjem riječi uzeti. Stari narodi slavili su proljeće u različito vrijeme, a smatrali su to razdoblje i početkom nove godine pa tako su Kelti novom godinom smatrali 1. travnja. Kako bi lakše širila Isusov nauk Crkva je prihvatila običaje starih naroda te zahvaljujući tome većina simbolike i danas živi kroz kršćansku tradiciju. Na prvom crkvenom saboru u Niceji 325. godine odlučeno je da se Uskrs slavi iste nedjelje u godini.

U 6. stoljeću papa Grgur I. Veliki donio je odluku da misionari moraju uklopiti običaje starih naroda u svrhu lakšeg pokrštavanja. Danas je blagdan Uskrsa pomičan i zasnovan je na lunarnom kalendaru pa kod katolika i reformatora pada između 22. ožujka i 25. travnja dok ga pravoslavci obilježavaju između 4. travnja i 8. svibnja.

Ideja našeg vremena sa Svjetskog crkvenog kongresa 1997. godine da se ove razlike konačno prebrode te da Uskrs za sve bude na isti nadnevak s odlukom da se s tom praksom počne od 2001. godine još uvijek nije zaživje

Uskrs u Hrvata

U narodnoj tradiciji Hrvatske nema pretjerane razlike u osnovama proslave Uskrsa, ipak postoje i lokalne varijante u narodnim običajima. Svim krajevima je svojstveno da se detaljno očisti kuća uoči Uskrsa. Na spomendan Isusove posljednje večere, Veliki četvrtak, do poslijepodne je potrebno završiti sve radove u polju s kojima se prekida kroz uskrsne dane. U nekim dijelovima čak se ni stoka ne izvodi na pašu, a kako se zavezuju crkvena zvona i pristupa tišini do večeri Velike subote tako se skidaju i zvona s vratova ovaca, krava i koza. Na otoku Hvaru poznata je Hvarska procesija čiji prvi zapisi datiraju u sredinu 17. stoljeća. Procesijom „Za križem“ koja počinje na Veliki četvrtak u 22 sata, obilazi se šest župa,  Jelsa, Pitve, Vrisnik, Svirče, Vrbanj i Vrbosku. U osam sati trajanja procesije obiđe se punih 22 kilometara po otoku.

Na Veliki petak, dan spomena Isusove muke i smrti, posni je dan. Tako se posni jelovnik razlikuje između onog kontinentalnog i onog uz obalu. Svima je svojstveno da se ne jede meso i mesne prerađevine, post je obvezan za sve zdrave osobe u dobi od 18 do 60 godina, i dok se na kontinentu na stolu nađe riječna riba, uz obalu je ona morska. Budu tu još i prilozi poput graha, štrukli ili deserti kao što su kompot i suho voće.

Neki običaji Velikog petka naših predaka danas su samo tiha uspomena zapisana u nekim etnološkim knjigama. Na ovaj mirni i tihi dan nije se smjelo bučiti, čak su zabranjeni i zvukovi udaraca čekića, a u nekim krajevima pazilo se da se što manje hoda po goloj zemlji jer je Isus u njoj. Još do prije stoljeće unazad u Kaštelima, svih sedam,  se držala tiha procesija za križem kao simbolom muke i trpljenja te znakom spasenja i otkupljenja za kojim su se nosile upaljene svijeće, a u Kaštel Starom procesiju su pratile i ribarske brodice na kojima su bili upaljeni fenjeri.

Čitavu Dalmaciju i danas krasi jedan uskrsni običaj – Žudije tj. čuvari Kristova groba. Tradicija je nastala u Metkoviću 1857. godine po uzoru na talijanski Loreto odakle ga je u svoj rodni kraj donio mladi sjemeništarac Ante Gluščević. Nije trebalo dugo da se običaj proširi po cijeloj Dalmaciji. Održao se do danas uz manje represije kada ga neka mjesta ukidaju tokom komunističke ere te ponovo obnavljaju nakon osamostaljenja Hrvatske.

Velika subota dan je mira i tišine. Pripremaju se uskrsni kolači i kuha šunka te se boje pisanice. U crkvama, iako nema euharistijskog slavlja, posjećuje se posebno uređen Kristov grob. U subotu navečer slavi se vazmeno bdijenje.

Vuzmenke

Sjeverozapadni krajevi Hrvatske na večer Velike subote imaju jedinstven običaj paljenja uskrsnih krjesova koje zovu vuzmenke ili vuzmice. Ovaj običaj svojstven je alpskim krajevima od Njemačke, Austrije, Švicarske i Slovenije preko kojih je došao i do spomenutih krajeva. Tako se u Hrvatskom Zagorju, Međimurju i Podravini nekada moglo vidjeti brojne uskrsne krjesove, a danas se običaj više zadržao u zabavne nego li prijašnje ritualne svrhe.

Vuzmenka se obično gradi od granja proljetne rezidbe vinograda i voćnjaka. Grane se stavljaju na hrpu između kolaca ili stupova jer cilj vuzmenki je da budu što više. Nekada su se i susjedi međusobno natjecali čija će biti ljepša i veća, danas se mještani pojedinih sela okupljaju i zajednički pale krijesove uz glazbu i zabavu na, za tu svrhu, prethodno dogovorenom mjestu gdje prije toga tokom rezidbe dovozi i slaže granje.

Ovakvi krjesovi imaju apotropejsku ulogu čija je svrha zaštita od zlih sila. Dogorjelu vatru mladići i djevojke bi ponegdje i preskakali kako bi se očistili od zlih bića i radnji. Nekada bi se preko dogorjele vatre s istom svrhom provela i stoka, a pepeo i ostaci dogorjela drveta od vuzmenki nosili bi se i u polje radi zaštite i osiguravanja bogatog uroda. Osim našeg srednjoeuropskog, alpskog, područja običaj paljenja uskrsnih vatri javlja se i na brežuljcima Škotske.

Škoti imaju i običaj simboličnog šibanja dječaka po guzici kako bi iz njih istjerali loše ponašanje. Slično je i kod naših Bačkih Hrvata gdje su mladići mladim vrbovim šibljem simbolično šibali djevojke sve dok ih one ne bi darivale pisanicom.

Pisanica kao najrašireniji simbol Uskrsa

U uvodnom dijelu ove priče osvrnuli smo se na porijeklo šaranja jaja tj. pisanica. Sama riječ je staroslavenskog porijekla i označava pisanje ili šaranje. Kao simbol donositelja sreće običaj darivanja pisanica počeo se širiti u svim europskim kulturama oko 1000-te godine. Od svojih početaka još u pogansko vrijeme pisanice su bile i odraz nečije dubine džepa. Bogati su ih često ukrašavali zlatnim ili srebrnim listićima dok su se oni tanjeg džepa okretali prirodi pa su jaja bojali biljkama poput luka, koprive i cikle što i danas postaje sve veća tehnika kod onih koji drže do očuvanja okoliša pa izbjegavaju teške industrijske boje dostupne na tržištu. Brojne su tehnike ukrašavanja uskrsnih jaja. Motivi na pisanicama imaju svoju simboliku. Trokut predstavlja Sveto Trojstvo, tri elementa: zrak, vodu i vatru, muškarca, ženu i dijete kao cjelinu. Točke predstavljaju suze Blažene Djevice Marije i zvijezde, spirala simbolizira vječnost, besmrtnost, misterij života i smrti dok su biljni motivi obično stilizirani. Cvijeće simbolizira ljepotu, eleganciju i mudrost, voće prijateljstvo, odanu i Božju ljubav, klas pšenice blagostanje, a hrastova grančica, list i žir simboliziraju snagu, dugovječnost i muževnost. Životinjski motivi na pisanicama su rjeđi, a obično simboliziraju snagu i zdravlje te dug i plodan život.

Legenda govori da je prva boja pisanica bila crvena jer je tom bojom Marija bojila jaja kada je Isus bio dijete, dok druga priča crvenu boju povezuje s Kristovom krvi. Kako god, boje na pisanicama također imaju svoje simbolično značenje. Tako u kombinaciji bijela i crna boja na pisanici simboliziraju žalost i  poštovanje pokojnih, crvena i crna predstavljaju neukost koja proizlazi iz strasti, crvena i bijela označavaju poštovanje dok četiri i više boja na jednoj pisanici simbolizira obiteljsku sreću, mir i ljubav. Plava boja simbolizira nebo, dobro zdravlje i vjernost, zlatna duhovnost i mudrost, crna vječnost, smrt, strah i neznanje, žuta svjetlost, žetvu i mladost, a zelena plodnost, nadu i bogatstvo.

U Hrvatskoj svaki kraj ima svojstvenu tehniku ukrašavanja uskršnjih jaja. U Slavoniji su tako najčešći ukrasi biljnih i geometrijskih ornamenata dok dalmatinske pisanice najčešće krase srca i rozete. Možda nisu toliko poznate široj javnosti pa izazivaju čuđenje no tradicionalne pisanice u Međimurju su crne boje za što se koriste čađa i bobice bazge. Međimurske „črne“ pisanice oslikane su najčešće cvjetnim motivima ili geometrijskim oblicima, a kako i u drugim krajevima tako i u Međimurju znaju se na jajima naći i pisane poruke.

O pisanicama bi se mogle napisati čitave knjige pa ćemo se samo osvrnuti na još neke zanimljivosti vezane za njih. Jedna legenda kaže da je Marija Magdalena donijela pisanice na Isusov grob. Prvi povijesni pisani dokumenti o darivanju pisanica sežu u 1290. godinu kada su se ukrašena jaja darivala na dvoru engleskog kralja Edwarda I. Godine 1878. na travnjaku ispred Bijele kuće u Washingtonu započeta je tradicija utrke i kotrljanja pisanica, a održala se do danas. Kanadski grad Vergeville od 1975. godine diči se titulom ponosnog vlasnika najveće pisanice u svijetu kada su u gradskom parku Kanađani ukrajinskog porijekla podigli spomenik pisanici povodom stote obljetnice kanadske policije. Možda najskuplje pisanice na svijetu su tzv. Fabergeova jaja nazvane po ruskom zlataru Petru Karlu Fabergeu. Jaja su nastala u razdoblju između 1885. i 1917. godine od kojih su mnoga bila u vlasništvu ruske carske obitelji, a danas na aukcijama poznatih svjetskih aukcijskih kuća dosežu vrijednosti od kojih se mnogima zavrti u glavi. Naravno, ne treba to čuditi kada su optočena plemenitim metalima i dragim kamenjem, a sastavljena s posebnom preciznošću i umjetničkim izričajem.

Mnogi uskrsni običaji na naše prostore su došli pod utjecajem drugih naroda. Tako je primjerice iz Njemačke u naše krajeve došao običaj uskršnjeg zeca koji donosi jaja te ih ostavlja skrivena u dvorištu pa djeca na uskrsno jutro u igri tragaju za skrivenim pisanicama. Zec kao simbol Uskrsa preuzet je iz germanske kulture jer predstavlja plodnost s obzirom da je životinja koja se najbrže razmnožava. Nije u cijelom germanskom području zec bio taj koji donosi jaja za Uskrs. U pokrajini Hessen to je bila lisica, Saskoj pijetao, a u Švicarskoj kukavica. Pismenom potvrdom liječnika iz Heidelberga iz 1862. godine trojka je istisnuta iz lokalne tradicije u korist zeca kao njemačkog nacionalnog uskršnjeg simbola kojeg su brzo prihvatili u cijelom svijetu.

Na sam Uskrs svim hrvatskim krajevima svojstven je običaj blagovanja blagoslovljenog jela. Kako gdje, netko od ukućana, najčešće mama ili baka, u crkvu uvečer na Veliku subotu ili na zornicu samog Uskrsa nose košaru s hranom na blagoslov. U košari se nađu nezaobilazne pisanice, kolači od dizanog tijesta, kuhana šunka, mladi luk, sol i sve ostalo potrebno za uskrsni doručak ostaci kojih se nikada ne bi bacali već bi se sačuvali i spalili na kućnom ognjištu kako bi štitili od nedaća ili pak bi se posušili i spremili te mljeli i dali bolesnima tokom godine jer se vjerovalo da ostaci od uskrsnog blagoslova jela ozdravljuju bolesne. Danas možda nešto manje nego ranije sadržaj košare za blagoslov na crkvenom obredu odavao je i imućnost pojedinih obitelji Nerijetko je ovaj običaj bio i natjecateljskog karaktera pa se gledalo na  veličinu košare kao i brzini dolaska s blagoslova kući. Naime vjerovalo se da one žene koje bi prve stigle kući s blagoslova jela donosile su svojoj obitelji napredak i prosperitet.

Jedan izumrli običaj Prigorja i Hrvatskog zagorja su i takozvani raspetnici ili križičari. Na Uskrs, prije podne nakon crkvenog slavlja mjesto bi obilazili s raspelom u pratnji bubnja. Raspetnici bi ulazili u kuće ili bi ispred pričekali da ukućani izađu pred njih, dali im da poljube raspelo, a domaćini bi ih za uzvrat darivali novcem, a ako je kući bilo mladih djevojaka za udaju one bi ih darivale rupcem. Prvi pisani trag ovog običaja datira u 1644. godinu u Pavlinskoj pjesmarici.

Na Uskrs u svim krajevima poznato je i tucanje pisanicama. Pobjedu odnosi onaj čija pisanica nakon svih krugova tucanja ostane čitava. Vjeruje se da onome čije uskršnje jaje ostane cijelo u toj igri naredna godina donosi sreću i blagostanje. Prvi pisani tragovi dječjih igri s pisanicama zabilježeni su u Zagrebu u 14. stoljeću.

Hrvatska ima i bogatu tradiciju uskrsnih pjesama. Neke od njih stare su i po nekoliko stotina godina poput Isus je uskrsnuo, Nek mine majko, Krist iz groba ustade, Gospodin danas uskrsnu i Pjevaj hvale Magdaleno iz 18. stoljeća.

Nema pak crkve i uskrsnog bogoslužja u kojoj se ne ori najljepša od svih i najpoznatija hrvatska uskrsna pjesma: „Kraljice neba raduj se!“.

Sretan Vam i blagoslovljen Uskrs u nadi i vjeri pobjede istine nad lažima i manipulacijama uz Isusove riječi: “Dolazi dan kada će svi koji su u grobovima čuti njegov glas i izići, koji su činili dobro, na uskrsnuće života, a koji su činili zlo, na uskrsnuće propasti”.