Bio je veliki kritičar antibiotika, cijepljenja, liječenja kemijskim lijekovima i nekim novitetima u vidu terapija, a osmislio je svoj medicinski sustav koji svakoj osobi omogućava da bude zdrava bez lijekova, operacija i većih financijskih izdataka.

Riječ je o doktoru medicinskih znanosti Ivanu Pavloviču Neumivakinu, profesoru kozmičke medicine, laureatu više znanstvenih nagrada, članu čak devet Akademija znanosti, autoru preko 200 vlastitih znanstvenih radova, 85 vlastitih medicinskih patenata i oko 100 knjiga od kojih valja istaknuti naslove kao što su „Medicina zdravlja svemirskog liječnika“, „Čovjek i zakoni njegovog življenja“, „Putovi izbavljenja od bolesti“ te „Dugovječnost – je li čovjek besmrtan?“.

Profesor Neumivakin rođen je u Biskeku (Kirgistan) 1928. godine, a nakon što je iza sebe ostavio brojna potvrđena i djelujuća znanstvena istraživanja ovaj svijet je napustio u svojoj 90-toj godini 2018. godine. Vodi se kao pionir osnivanja bolnice na nekom svemirskom brodu te kozmičke medicinske klinike u selu Borovica u oblasti Kirov. Kako je sam ispričao u jednom od svojih brojnih intervjua za ruske medije, prijelomni trenutak u životu dr. Pavloviča Neumivakina i promjena na gledište konvencionalnih načina liječenja te medicinu kao takvu, bila je njegova teška bolest koju nisu mogli dijagnosticirati kada je imao 52. godine. Kolege su ga tada bili „otpisali“ jer imao je aritmiju, visoki tlak iznad svih dopuštenih gornjih granica, početak gangrene na nozi, jaki tromboflebitis (upalni proces koji začepljuje vene na nogama) pa nije bio operabilan, a i nije mogao hodati. Nakon što je tražio otpust iz bolnice i premještaj u vojno odmaralište na Crnom moru svoje zdravlje preuzeo je u vlastite ruke. Kako sam govori u intervjuu, bez ičije pomoći, samo uz pomoć konopa i drva na obali, doslovno puzeći do zaleđenog mora prepustio se liječenju ledenom vodom te je nakon mjesec i pol dana vlastite terapije doživio preporod. U tom periodu okrenuo je standardnu medicinu u drugom smjeru, „Počeo sam učiti narodnu medicinu kako bih otkrio putove odakle dolazi bolest.“, kazao je Neumivakin.

Ivana Pavloviča Neumivakina možemo svrstati među one medicinare sa znanstvenom titulom koji svoj rad ne temelje samo na službenoj medicinskoj literaturi već su krenuli u vlastito istraživanje i stvaranje metoda koje su jeftine i dostupne svakome, a ne baziraju se samo na liječenju posljedica već traže uzrok nastanka bolesti.

Kao glavni uzrok nastanka bolesti, o čemu se danas i sve više govori, profesor Pavlovič Neumivakin okrivljuje toksine i visoku kiselost organizma, lošu i neuravnoteženu prehranu te nedostatak tjelovježbe kao i nezdrave životne navike modernog doba, od pušenja, pretjeranog boravka na radnom mjestu što uzrokuje pomanjkanje boravka u prirodi, ali  i ispijanja kave i čaja.

„Pitali su me za svinjsku gripu. Odgovorio sam da to nekome treba i da ta gripa ne postoji. Sve vrijeme vas zaglupljuju samo zato što netko želi zaraditi na cjepivima.“, izjavio je profesor u jednom od svojih intervjua.

Tvrdio je da antibiotici sami po sebi izazivaju bolesti koje nitko u svijetu ne može izliječiti zbog čega su i zabranjeni za izdavanje bez recepata dok razne lijekove naziva otrovnim tvarima jer samo ublažavaju posljedice te zakiseljuju organizam i pospješuju transformaciju iz zdrave u bolesnu osobu. Na svojim predavanjima osvještavao je ljude o novitetima koje čovjeku nisu potrebne, a nameću mu se kao nešto što čuva njegovo zdravlje. Tako je za sve popularnije ozonatore koji navodno čiste zrak u prostoru kazao kako nas po tom pitanju naprosto čine budalama jer ozona ima u prirodi koliko srce želi, a posebno kada čovjek ode u šumu nakon nevremena, tvrdio je da je to prava ozonoterapija i k tome besplatna.  „Zašto da trošite ogromne novce na taj njihov ozon? A ja vam kažem i ovo je ozon (pokazujući bočicu hidrogena), ali moćno je nazivati nešto ozonoterapija.“, kazao je Pavlovič Neumivakin.

Neumivakinove osnovne metode liječenja

Osnovne metode liječenja za svakoga koje je svojim istraživačkim radom razvio dr. Pavlovič Neumivakin utemeljene su na ispravnom doziranju i upotrebi 3%-tnog hidrogen peroksida i sode bikarbone, zatim pravilnom unosu hrane i čišćenju postom, pravilnom disanju i tjelovježbi, posebno čučnjevima te možda i najznačajnijoj stavki – unosu čiste vode u dnevnoj količini od minimalno 1,5 litre zimi te 2 litre u ljetnom periodu.

Pijenje čaja, kave, alkohola, sokova i kompota Neumivakin nije smatrao dobrim jer je energetska struktura vode u takvim tekućinama narušena i kao takva nije pogodna za opće zdravlje. Mlijeko je također smatrao neprikladnim za zdravlje odraslog čovjeka.

Za hipertenziju tvrdio je kako je to izlječiva bolest za koju nikako nije potreba doživotna terapija kemijskim lijekovima, a s tim stavom je pristupao svojim pacijentima koji su dolazili na kliničko liječenje u Kirov.

„Mi pacijenta koji nam dođe učimo temelje onoga što treba znati i što je najvažnije što bi trebao učiniti. Skuplje je svoje zdravlje prebaciti na druge. Vi ste gospodar svog tijela. Dano nam je na privremeno korištenje za života na Zemlji. I molim Vas brinite o svom „stroju“ na isti način kao što brinete o svom automobilu.“, govorio je dr. Pavlovič Neumivakin.

Pristup izlječenju bilo koje bolesti, pa čak i raka, po dr. Neumivakinu leži u postu u trajanju od najmanje 21 dan i to isključivo pod stručnim nadzorom jer u tom se periodu ne jede ništa i pije se samo čista voda. Najteže bude za pacijente razdoblje između trećeg i petog do sedmog dana posta, a čovjek u tom periodu izgubi od 5 do 10 kilograma jer iz organizma izbaci otrovne nakupine.

Ovakav pristup prevencije i liječenja  nije nikako preporučljiv za kućne uvjete bez nadzora, a savjetuje se za svakoga, pa i za zdravu osobu iznad 20-te, 30-te i 40-te godine života barem jednom u godinu dana. Za teža oboljenja poput raka ili kroničnih bolesti preporuka je čišćenje vodenim postom do tri puta godišnje.

Prema statistikama klinike u Kirovu uspješnost izlječenja kreće se u iznosima višim od 80 i 90 posto. Rezultat ovakvog pristupa terapiji je odbacivanje svih kemijskih medikamenata i postizanje zdravlja zahvaljujući čišćenju organizma i uspostavi acidobazne ravnoteže u svim stanicama.

Kako bi primijenili ovaj vid pristupa zdravlju u kućnim uvjetima i uspostavili ravnotežu u organizmu Neumivakin savjetuje post u trajanju od 24 do 36 sati svaki tjedan. U to vrijeme pije se samo čista voda i ništa se ne jede.

Ključ postizanja zdravlja primjenom posta leži u činjenici zdravlja probavnog trakta. Kroz svoja istraživanja razvio je i pristup pravilnoj ishrani na dnevnoj razini. Hranu je potrebno dobro sažvakati, gotovo do tečnosti te, kako je govorio, piti, a ne gutati. Na taj način se postiže spajanje hrane sa slinom i hrana poprima temperaturu tijela što je vrlo važan regulator probavnog procesa. „Usta su proizvodna linija u vašoj tvornici koja prerađuje hranu do molekularne razine.“, govorio je prof. Pavlovič Neumivakin.

Najvećom greškom u ljudskoj prehrani pogubnom za zdravlje smatrao je istovremenu kombinaciju proteina i ugljikohidrata. Tako nije zdravim smatrao kombinirati meso s krumpirom, kruhom, jajima i žitaricama za koje pak smatra da tijelu daju najviše energije i ne opterećuju organizam. Isto tako preporučuje se konzumiranje što više biljne hrane.

Razmak između obroka trebao bi biti minimalno od 3 do 5 sati, a za vrijeme obroka kao ni nakon obroka ne preporučuje uopće ispijanje bilo kakve tekućine, čak i vode jer se time utječe na razinu želučane kiseline te samim tim i loše probavljanje hrane.

Kako je govorio, najbolje je popiti čašu čiste vode 10 do 15 minuta prije obroka. Ovisno o vrsti pojedene hrane poslije obroka nije poželjno piti ništa sat vremena nakon laganije hrane poput kaše ili nekog biljnog jela dok nakon mesnog obroka nije poželjno unositi tekućinu minimalno dva sata.

Meso pak Neumivakin ne preporučuje konzumirati jer tvrdi da stvara trulež u organizmu i da predstavlja mrtvu hranu kao takvu, a što je najgore zahtjeva dugi probavni proces u trajanju do 72 sata pa samim tim utječe na pojačano zakiseljenost organizma i bujanje toksina u tijelu.

Štetnost pijenja čaja pri čemu misli na biljku čajevac, a ne uvarke od ljekovitog bilja, i kave vidi u činjenici da tanini u čaju i kofein u kavi loše utječu na kvalitetan rad epifize koja luči melatonin i obavlja funkciju centralne žlijezde u ljudskom organizmu čiji rad utječe na kvalitetu rada svih ostalih žlijezda u tijelu. „Kada pijete kavu tada melatonin prestaje raditi i time loše utječete na sve životne procese u tijelu čime dolazi do debljanja i nesanice.“, tvrdio je Neumivakin.

Hidrogen kao prevencija i lijek

Iako mnogi današnji liječnici hidrogen peroksid diskreditiraju kao lijek za oralnu upotrebu smatrajući da isušuje i nagriza sluznicu te se brzo rastvara mnogi koji su primijenili tehniku liječenja i preventive hidrogenom po metodi akademika Neumivakina tvrde suprotno.

Ivan Pavlovič Neumivakin zagovarao je liječenje mnogih bolesti pravilnom uporabom i doziranjem 3%-tnog hidrogena kojeg u tijelu proizvodi naša jetra kako bi jačala cjelokupan imunološki sustav. Danas jetra sve teže obavlja svoju funkciju zbog lošeg načina života pa joj je potrebna pomoć kako bi organizam opskrbila kvalitetnom dozom atomskog kisika. Hidrogen je jeftin i pristupačan lijek za svakoga osim oboljele od vrlo rijetke bolesti – hemofilije.

Za respiratorne probleme poput raznih vrsta gripa i prehlada došao je do zaključka da se dva puta dnevno, ujutro i na večer, špricanjem u nosnice rastvora od dvije čajne žličice (cca 20 kapi) na decilitar vode obavlja dezinfekcija respiratornog i cjelokupnog okolnog sustava pa samim tim i čišćenje moždanih žila te se time ubijaju svi patogeni organizmi poput virusa, gljivica i bakterija i sprečava bolest.

Isto tako za pravilan rad probavnog sustava i liječenje tumora i raka, jer utvrdio je da hidrogen suzbija rast tumorskih stanica, preporučuje liječenje na način da se krene s jednom kapi na 30 do 50 ml vode tri puta dnevno i svakodnevno se povećava doza za jednu kap dok se ne dođe do doze od 10 kapi. Tako se do četrnaestog dana uzima 10 kapi pa se napravi pauza od tjedan dana nakon koje se ponovo krene s istim postupkom i tako dva mjeseca, za teža oboljenja do tri mjeseca.

Hidrogenom se dezinficira i voda za piće te se na taj način uništavaju sve nečistoće u njoj. Ukoliko želite biti sigurni da pijete čistu vodu po preporuci profesora najbolje je na večer napuniti bocu vode te na litru vode dodati dvije čajne žličice hidrogena i ostaviti poklopljeno. Kroz noć će se napraviti talog na dnu i time ukloniti nečistoće, a čista voda spremna je za piće.

Zagovornik liječenja sodom bikarbonom nije samo dr. Neumivakin. Gotovo da nema osobe koja nije čula za talijanskog liječnika Simoncinija i njegovu metodu liječenja raka sodom bikarbonom zbog čeka je bio čak i disciplinski gonjen. Ivan Pavlovič Neumivakin pak preporučuje preventivno uzimanje sode bikarbone svakome i to postepenim doziranjem ujutro na tašte s časom vode. Prvo se krene uzimanje praha sode na vrh čajne žličice te se doza povećava na pola do jedne čajne žličice. Na taj način se uspostavlja lužnatost organizma i balans u svim organima. Osim toga zagovornik je i pranja zubiju i usne šupljine sodom.

Od spomenutih metoda koje je patentirao dr. Ivan Pavlovič Neumivakin ne smije se izostaviti i važnost tjelovježbe kao i pravilnog disanja sa zadržavanjem daha. Pravilno disanje s ciklusima zadržavanja daha stvara u tijelu pravilan balans ugljičnog dioksida i kisika koji je neophodan za zdravo funkcioniranje svake stanice. Osim šetnji, posebno kod seniorske populacije, Neumivakin zagovara bit čučnjeva, a njegovu tehniku koja omogućava pravilan rad srca i krvožilnog sustava te pluća i mišića možete pogledati ovdje. Za početak savjetuje se napraviti 30 do 40 čučnjeva dnevno, a kada se tijelo privikne na vježbu poželjno je napraviti minimalno 100 čučnjeva dnevno.

Svaki trud dubljeg proučavanja rada i djela dr. Pavloviča Neumivakina uz primjenu osmišljenog sistema u svakodnevnom životu osigurava bezbolnu i zdravu dugovječnost. Valja napomenuti da je literatura na žalost dostupna u najvećoj mjeri samo na ruskom jeziku uz pokoju knjigu prevedenu na češki dok na drugim jezicima tu i tamo iskoči koji blog ili video klip najvećim dijelom preveden čirilićno na srpski jezik.

Neumivakin je na bolesti gledao samo kao na abnormalno funkcioniranje biokemijskih procesa u organizmu koje je lako pobijediti te je smatrao da je čovjek samo bioenergetski sistem u stanju samoregulacije i samoozdravljenja.

Ne treba smetnuti s uma da je tvrdio kako je ljudsko tijelo čak deset puta jače od bilo kojeg negativnog vanjskog utjecaja. Opće zdravlje je moguća misija za koju je potrebno samo malo truda, usvajanja novih znanja i discipline u primjeni.

Japan, ta daleka zemlja na istoku na čiju bi se staru tradiciju i kulturu jednostavnosti i života u skladu s prirodom trebale ugledati sve zapadne zemlje u današnjem užurbanom svijetu, posebno u velikim gradovima, također sve više okreće neki drugačiji list u knjizi života. Ipak, postoje vrlo male i jednostavne stvari u japanskoj tradiciji koje bismo svi mogli preslikati i koristiti svakodnevno za uspješniji i zdraviji život.

Ovu zemlju izlazećeg sunca karakteriziraju brojne posebnosti. Osim prekrasne prirode, haiku poezije, origamija, bonsai drvaca, ikebana, trešnjinog cvijeta, savršenstva imitacije prirodnog sklada u dizajnu japanskih vrtova, vrhunca svjetske tehnologije te discipline pojedinca, Japance karakteriziraju i posebni rituali koji dokazano poboljšavaju kvalitetu života.

Brojni su manji ili veći rituali i vrline, čak i s posebnim nazivima, stoga u nastavku slijedi zbir onih koje može svatko uz malo truda uključiti u svoju svakodnevicu:

1. RANO USTAJANJE I RANO LIJEGANJE

Sve se više i u zapadnoj hemisferi priča o dobrobiti i važnosti ranog odlaska na počinak, ali samim tim i ranog ustajanja. Britansko japanski pisac i prevoditelj koji je u drugoj polovici 19. stoljeća radio kao učitelj engleskog jezika u Japanu, Patric Lafcadio Hearn pisao je o svom prvom, začuđujućem, susretu s ranim ustajanjem: „Prije zore probudio me neki čudan zvuk vani. Ustao sam, prišao prozoru i vidio seljane kako čavrljaju i guguću pripremajući se za klanjanje izlazećem suncu.“.

Naime u japanskoj kulturi postojao je odgoj od malih nogu za naviku ranog ustajanja koju danas na žalost prakticira vrlo mali broj ljudi zbog društvenih promjena i novih, više zapadnjačkih, životnih navika. Japanci imaju vrlo dugu tradiciju navike ranog ustajanja kako bi štovali i klanjali se suncu riječima „Hvala što nas uvijek čuvaš!“. Stoga ni ne čudi da je simbol sunca utkan i u nacionalnu zastavu.

Bilo kako bilo možda još nije kasno da i mlađe generacije Japanaca ponovo prigrle duhovnu tradiciju svojih predaka s obzirom da se i na Zapadu sve više priča o pogodnostima ranog ustajanja s prvim zrakama sunca te ranog odlaska na počinak, najkasnije u 22 sata, jer ipak , kako potvrđuju znanstvena istraživanja, naše tijelo je za svoje savršeno funkcioniranje prirodno kreirano baš na taj način.

2. RADIO TAISO JUTARNJA TJELOVJEŽBA I DOBRO DRŽANJE

Nikome danas nije strano da i sasvim mala svakodnevna tjelovježba poboljšava zdravlje i čini dan čudesnijim. I dok se kod nas priča o važnosti polusatnog hodanja, trčanju, aerobiku, zumbi, teretanama, u Japanu također ima svega toga kao i na našim prostorima, ali Japanci već gotovo čitavo stoljeće imaju jedinstvenu tehniku grupnog vježbanja laganim pokretima uz glazbu i glasovno navođenje nazvanu Radio Taiso. Ovaj način, u pravilu, nekoliko minutnog  vježbanja uveden je u Japanu 1926. godine s pojavom prvih radijskih frekvencija, a koristio se kao grupno jutarnje vježbanje u školama i tvrtkama. Tradicija se održala do danas samo što je modernizirana te se osim na radiju zvukovi za Radio Taiso mogu gledati na televiziji pa čak i čuti na javnom prostoru poput željezničkih stanica samo su glazba i pokreti nešto moderniji i prilagođeniji novim, mlađim, generacijama.

Japancima je važno i dobro držanje, dobra postava. Iako danas sve više mlađih generacija ima bolest cijelog svijeta kao što je pogrbljenost uzrokovana korištenjem osobnih računala i pametnih telefona nekada je za dobru postavu muškaraca i žena u Japanu brinuo kimono. Naime široki pojas kao dio kimona koji se veže oko struka zaslužan je za dobro držanje Japanaca. Kako pametna tehnologija, izostanak nošenja tradicionalne odjeće i moderan način života uzimaju danak tako ni u Japanu ne zaostaju za problemima koji prate nove generacije u cijelom svijetu. Ipak u Japanu je i dalje zadržano vjerovanje da ispravno držanje tijela odaje dojam ispravnosti razmišljanja istog pojedinca te da je osoba „na svom mjestu“.

3. JAPANSKA HRANA I PIĆE

Sushi i sake su svakako najpoznatiji japanski kulinarski brendovi u svijetu, no nije strana ni činjenica da japanski vid ishrane koji se temelji na svježim namirnicama i usklađeno pripremljenim te planiranim obrocima u kojima je precizno određen omjer proteina, ugljikohidrata i bjelančevina dijelove Japana poput otoka Okinawe svrstava u sam vrh najdugovječnijih ljudi na Zemlji. Osim ribe, svježeg povrća i voća zdravlju i dugovječnosti sigurno pridonose i stoljetne tradicionalne čajne ceremonije, a posebno pripremanje matcha čaja kojim Japanci zamjenjuju jutarnji ritual kave. Ne čudi ovakav popis namirnica kada je riječ o onima koje su pune antiupalnih, antikancerogenih i antioksidativnih svojstava. Morske alge i riba sigurno su razlog dovoljnog unosa joda u organizam i simbol nacije s najmanjom stopom problema povezanih s bolestima štitnjače u svijetu.

4. ČISTOĆA ŽIVOTNOG PROSTORA, TOALETA I OKOLIŠA PUNI NOVČANIK

Da, i u Japanu se može naći smeće u prirodi jer ima nemarnih ljudi, ali zato se u ovoj dalekoj zemlji još od ranih školskih dana djecu podučava važnosti čistoće osobnog životnog prostora i okoliša. Školski sustav u Japanu učenike od najmlađe dobi „trenira“ na čistoću pa tako učenici svakodnevno sudjeluju u čišćenju učionica, školskih prostorija, ali i održavanju prostora oko školske zgrade. Savršeno stjecanje discipline za cijeli život, zar ne?!

Čistoća prostora važan je dio i prema danas sve popularnijoj kineskoj Fheng Shui praksi življenja. Iako spomenuta filozofija dolazi iz Kine u Japanu vjeruju da čisti toalet čini život uspješnijim. Tu filozofiju su Japanci toliko uzdigli na višu razinu da imaju i posebnog boga za toalet koji povezuju s ekonomskim prosperitetom, zdravljem i plodnošću. Nazvali su ga Ususama Myoo i tipičan je za šintoizam iako božanstvo toaleta poznaju i druge stare kulture poput Starog Rima. U Japanu vjeruju da često čišćenje toaleta (wc-a) pročišćuje um i na taj način donosi sreću, posebno kada je u pitanju novac. Osim toga vjeruju da na taj način osoba postaje više svjesna nečistoća, smeća i stvari na podu oko sebe pa će više početi organizirati svoj životni prostor koji će postajati sve čišći i organiziraniji.

Takvo uvjerenje i naviku prakticirali su neki od najuspješnijih ljudi u Japanu kao što su osnivač Honde, Soichiro Honda, japanski redatelj, glumac i komičar Takeshi Kitano kao i osnivač japanske kompanije za čišćenje Yellow Hat, Hidesaburo Kagiyama koji je sam čistio toalete u svojoj tvrtki, a napisao je i knjigu s naslovom „Upravljanje čišćenjem toaleta – Ometajuća menadžerska strategija“ („Toilet cleaning management – disruptive management strategy“). Svi oni smatraju da ovakva radnja čini osobu skromnijom. Što bi na to rekli zapadnjaci u čijoj se kulturi čišćenje toaleta smatra ponižavajućim i podcjenjujućim?! Izgleda da su „tete čistačice“ u Japanu puno više cjenjenije nego li u drugim dijelovima svijeta. Ako je vjerovati Kagiyami mnogi menedžeri na Zapadu mogli bi se dobro preispitati o svom načinu vođenja i valjanosti svega naučenog u svojim menedžerskim školama. Hidesaburo Kagiyama kaže: „Vidio sam tisuće ljudi koji čiste toalete. Svi oni postaju skromniji kada čiste toalete i svoju skromnost odražava na njihov odnos prema poslu.“ Poučno. Zar ne?

Postoji i istraživanje na temu odnosa čistog životnog prostora i toaleta te prihoda domaćinstava koje je provela kompanija Lion Corporation prema kojem se pokazalo da kućanstva s čistim toaletom imaju u prosjeku 7.000 dolara veće prihode na godišnjoj razini od onih koja ne drže toliko do čistoće. Isto istraživanje je pokazalo da su pojedinci koji žive u čistom životnom okruženju više društveniji i uspješniji u poslu.

5. MINIMALIZAM I ORGANIZIRANOST PROSTORA

Japanski minimalizam koji odaje skromnost naroda Zemlje izlazećeg sunca naširoko je poznat i malo tko ostane ravnodušan. Ovakav način životne filozofije ima uporište u tradiciji i malim stvarima. Već ranije opisana je važnost čistog prostora koju prati i važnost da prilikom samog ulaska u životni prostor i izuvanja cipela njih uredno posložiš što se djecu uči od malih nogu. Doduše ovakva praksa ne izostaje i kod nas u Europi. Japanci vole organiziranost pa imaju pravilo „jedna stvar u kuću, druga iz nje“ što bi značilo da gomilanje stvari nije potrebno. Većina njih voli prakticirati rješavanje nepotrebnih i starih stvari pa ono što više ne koriste minimalno dva mjeseca ili im nije potrebno poklanjanju, daruju ili bace bilo da je riječ o knjigama, odjeći ili tehničkim uređajima. Velika razlika od nas Europljana koji se držimo mentaliteta „neka se nađe ako zatreba“ pa nepotrebno gomilamo stvari, nije li? Japanci vjeruju da s ovakvim stavom rješavanja viška stvari štede jer u svakom trenutku znaju što imaju u svom domu i što im je zaista potrebno. Ukoliko ne moraju u Japanu ne kupuju nove stvari već se drže i tradicije popravljanja stvari i vizije ljepote u nesavršenom. Primjerice ako razbiju tanjur, šalicu, vazu ili neki slični predmet oni će se primiti svoje stare tehnike zvane kintsugi pa će krhotine takvih predmeta sastaviti spajajući ih srebrnim ili zlatnim spojevima rezultati čega mogu biti zadivljujući. Iako su bogata zemlja gdje u velikim gradovima ne izostaje najnovijih tehnoloških dostignuća za koju je potrebna velika količina energije Japanci vode računa o uštedi energije pa u svojim kućanstvima disciplinski vode brigu o grijanju i sijalicama.

6. PLANINARENJE I TOPLE KUPKE

Iako je arhipelaška država u Japanu planina ne nedostaje, a svjetski poznata planina je svakako Fugaku široj javnosti poznatiji kao Fuji koji se nalazi na otoku Honshu. Japanci imaju veliku naviku boravka u prirodi i planinarenja jer smatraju da im to omogućuje dobro zdravlje jer jača stopala i noge te produžava život. Nije čudno u Japanu sresti planinare i treće životne dobi.

Japan ima i dugu tradiciju toplih kupki. Ova činjenica ne treba uopće čuditi jer su čak i japanski makakiji oni koji vole tople izvore vode ujedno i najsjevernija majmunska vrsta na planeti. U Japanu ima više od 27.000 termalnih izvora stoga ni ne čudi činjenica da gotovo nema sela u kojem ne postoji svojevrsna javna kupelj. Japanci su u svijetu proslavili i ofuro, tradicionalnu duboku drvenu kadu koja služi za dugo uranjanje u toplu kupku prije koje je obavezno tuširanje ili pranje. Prakticiranje toplih kupki kod Japanaca, koji imaju uvjete za tako nešto, je gotovo svakodnevno jer su svjesni činjenice da na taj način iz tijela izvlače toksine, opuštaju napetost u mišićima nakon napornog radnog dana i jačaju svoj imunitet.

7. ZAHVALNOST I POŠTOVANJE PREMA DRUGIMA

Prakticiranje zahvalnosti za različite stvari kod Japanaca ima i različite izraze koje je na druge jezike teško jednoznačno prevesti. Zahvaljivanjem tako pokazuju svoju brigu o svom duhu, tijelu ali i o drugima. Voze li se vlakom nakon korištenja sjedala Japanci će sjedalo vratiti u početni položaj kako bi osoblju olakšali kasnije čišćenje prostora vlaka ili će prije odlaska iz restorana stolac na kojem su sjedili uvući natrag pod stol čime ovim malim gestama izražavaju poštovanje prema drugima, ali i stvaraju sliku dobrog mišljenja drugih o njima samima.

Za zahvalnost postoje mnogo izraza. Jedan od njih koji se može čuti i u japanskim animiranim filmovima je ITADAKIMASU, riječ koju izgovaraju prije jela što bi u doslovnom prijevodu bilo „hvala za obrok“. Međutim ovaj izraz ima dublje značenje. Jedno od njih je zahvalnost prema svima koji su omogućili da jelo bude realizirano pri čemu se zahvaljuje baš svakome tko je omogućio da jelo završi na stolu, onima koji su namirnice proizveli, dobavili, kuharima koji su ih pripremili i onima koji su jelo poslužili, doslovno svima koji su sudjelovali u procesu koji bismo mi nazvali „od polja do stola“. Drugo dublje značenje spomenutog izraza je zahvalnost za život jer u japanskoj kulturi postoji vjerovanje da je sve što nas okružuje živo i ima svoju energiju, kako običan kamen, tako i svaka namirnica bila ona biljnog ili životinjskog podrijetla. Na taj način izražava se zahvalnost za svaki sastojak u jelu, zahvalnost za sve što će se pojesti jer uvjereni su Japanci da će se život onoga što će pojesti promijeniti za njihovu osobnu životnu dobrobit.

WARE TADA TARUWO SHIRU je jedan drugi izraz za zahvalnost, teško je jednoznačno prevodiv, a dolazi kao izraz iz Zen filozofije (ware – ja, tada – jednostavno, taruwo – što je dovoljno, shiru – znam/znati). Dakle, ovaj izraz mogao bi se označiti kao izraz zahvalnosti života u trenutku, zahvalnosti za sve ono što trenutno imamo i spoznaje zadovoljstva koje donosi mir u osobni život, moć pozitivnih misli umjesto konstantne težnje zapisane u ljudskoj prirodi za nečim što u danom trenutku nemamo što nas čini nesretnima i nezadovoljnima. Ukratko ovo je moćan izraz zahvalnosti za trenutak bivanja i imanja te pogleda na takvo stanje sa zahvalnošću i većim cijenjenjem postojećeg stanja. Ova filozofija nije strana ni u drugim kulturama, no Japanci su majstori u imenovanju, a na cjelokupnom ljudskom rodu je da ovu vrstu zahvalnosti što više prigrli i prakticira unatoč programiranom kodu ljudske prirode i težnji za suprotnim.

Još jedan hvale vrijedan izraz zahvalnosti koji je svojstven samo za ljude u Japanu je OKAGESAMA. On označava zahvalnost za dobar osjećaj svima i svemu što nas okružuje. Najjednostavnije rečeno kada bi netko pitao drugog pri susretu u Japanu „Kako si/ste?“, ovaj bi odgovorio „Okagesama de“ čime kazuje da je dobro, ali ne onako kako bismo mi to ovdje protumačili. Japanci s ovakvim odgovorom daju do znanja da su dobro zahvaljujući osobi koja je pitanje postavila, drugima okolo pa čak i onima nepoznatima te koji trenutno nisu prisutni ali su u mislima, ali i okruženju u kojem se osobe nalaze. Na neki način ova fraza označava zahvalnost mnogim drugim ljudima čiju potporu osoba ima i koja, prema vjerovanju, pojedinca čini vrlo skromnim samo zato što je upotrebljava kao takvu.

 

Svaka kultura svijeta je posebna no japanska doista fascinira svojom jednostavnošću, povezanošću s prirodom i disciplinom. Teško je sabrati sve specifične izraze ovog posebnog jezika na jednu listu. Zaista ne bi bilo loše početi s prakticiranjem nekih vještina japanske tradicije koje su naizgled male i nevažne u današnjem materijalističkom svijetu, a život ipak čine ljepšim i bogatijim. Prvenstveno moć zahvalnosti i pozitivnih fraza kao i svakodnevna tjelovježba i usklađena prehrana sigurno su one koje bi svi ljudi trebali unijeti u vlastiti život. Možda bi svijet postao drugačije, bolje mjesto.