„Priroda je mudrost koja dolazi iz srži, iz unutrašnjosti, nešto što je svima nama urođeno,  no ponekad smo previše uvjetovani da bismo je prepoznali ili joj vjerovali.“ napisao je u svojoj knjizi nizozemski atletičar i začetnik metode aktiviranja svog potencijala Wim Hof.

Kako se bliži proljeće i priroda se polako budi pa sve više izviruju vjesnici proljeća, a životni sokovi grmlja i drveća unutar grana potiču na pupanje red je osvrnuti se i na bioraznolikost o kojoj se malo priča, a još manje zna, onu s livada.

Istina, posljednjih godina postalo je pomodno u vrtnim centrima kupovati sjemenke divljeg cvijeća koje se onda sije u vrtovima. Za ovu 2022. godinu kažu da je trend u vrtu onaj prirodni vrt čemu bi svakako trebali težiti jer smo se od njega odmaknuli i to pretjerano. Zadnjih desetljeća trend u okućnicama je što više betona, kamena i obični travnjak na kojem će svakih sedam do deset dana zabrujati motorna kosilica. Tim postupcima otjerali smo iz svojih vrtova ježeve i insekte koji su uvelike korisni i u simbiozi suživota jer sve je na ovoj planeti povezano, samo su se ljudi udaljili od starih znanja i zaboravili na znanost naših predaka jer nije sve u onoj današnjoj, laboratorijskoj.

Zagrebemo li, i ne tako davno u prošlost, možda kojih tridesetak godina mogli smo vidjeti povrtnjake naših baka i prabaka u kojem je u simbiozi raslo cvijeće, u polje se kulture na oranicama išlo okopavati ručno, motikom, a onda je lažni komoditet ljudskog roda sve više počeo koristiti kemiju i strojeve čime smo narušili biosustav stvaran milijardama godina. Umjesto da smo razvili taj sustav uz pomoć moderne znanosti mi smo stvorili kontraefekt pa je danas u trećem desetljeću novog milenija potrebno ponovo učiti znanja naših predaka, a i to čini samo šačica entuzijasta dok ostali ni ne brinu brigu nad izlogom savršeno posložene hrane u trgovačkim centrima i sve se više odmiču od prirode i njenih zakona ne odvajajući oči od ekrana mobitela.

Isti takvi ljudi koji su svoj život predali modernoj tehnologiji i odmakli se od prirode ne znaju da je na jednom hektaru površine obrađivane po principu permakulture moguće uzgojiti 17 tona različite hrane. Umjesto da se okrenemo takvom načinu poljoprivrede ljudski rod sječe stoljetne šume, pretvara ih u nepregledne oranice na kojima po principu monokulture sije genetski modificirano sjeme čijom dugotrajnom konzumacijom mijenjamo ljudsku strukturu DNK i samim time utječemo na razvoj teških bolesti što potvrđuje sve više znanstvenih studija, primjerice ona iz Izraela gdje je i stvorena GMO rajčica pa su je u ovo novije vrijeme zabranili za daljnju ljudsku uporabu. Stoku, koja je nekoć pašom održavala pašnjake – livade zatvorili smo u zatvorene prostore bez sunčevih zraka ili zelenih travki, hranimo ih umjetnim smjesama, s sve u ime njegovog veličanstva – profita.

Hoćemo li prekasno shvatiti da smo duboko zastranili od iskonskog i da je krajnje vrijeme da se ponovo okrenemo tradicijskom načinu uzgoja hrane, onom tisućljetnom i prirodnom?!

Naime divlje cvijeće nije samo prijatelj insekata, za koje smo počeli graditi tzv. hotele jer sve više uništavamo njihova prirodna staništa, već i naš prijatelj. Trebamo sačuvati ono što smo naslijedili. Biznis sjemena divljeg cvijeća doživljava sve veću ekspanziju, ali možemo ga opravdavati do razine te mjere dokle vrste koje nisu autohtone za naše područje sijemo samo u okviru naših okućnica dok izvan toga čuvamo autohtone vrste iako će i tu priroda učiniti svoje pa putem vjetra i životinja raznijeti sjemenke izvan ograničenog prostora vrta.

Ne može u Europi prevladavati američka prerija ili japanski cvjetni tepih dok nam naše vrste sve više nestaju. Prema statističkim podacima površine livada u Velikoj Britaniji samo u prošlom stoljeću smanjene su za 97% dok najnovija istraživanja pokazuju da se sve više smanjuju i u ostalim dijelovima Europe. Primjerice podaci za Republiku Hrvatsku pokazuju da je 2016. godine pod površinama za krmne kulture, dakle pašnjaci i livade, bilo 116 tisuća hektara, da bi danas ta brojka u svega 5 godina pala na 103 tisuće hektara. Činjenica je što su površine livada u Hrvatskoj kao nekretnine sve više tražene i postaju čak i skuplje od oranica no nitko ne navodi razlog tome osim nagađanja da će biti iskorištene kao građevinsko zemljište ili površine za nasad voćnjaka što je još, za razliku od prve opcije, i prihvatljivo jer voćka ima jako dobar suživot s livadom i njenim stanovnicima.

Livada kao takva definira se kao stanište na kojem obitavaju trave i ostale nedrvenaste i zeljaste biljke. Tip travnjaka nastaje prirodnim ili umjetnim putem kada se raskrči šuma, a za razliku od pašnjaka kojeg održava ispaša stoke što je sve rjeđi primjer, livade se održavaju košnjom jednom do dva puta godišnje. Stručni naziv za prvi otkos je sijeno dok onaj drugi nazivamo otava, a oba su u službi za ishranu stoke. Problem livada danas leži u činjenici da je onih prirodnih sve manje jer površine na kojima nema ispaše ili jednogodišnje košnje preuzima prvo grmlje, a zatim sve više i šuma čime i nestaje flora tipična za takvo područje pa i milijuni (mikro)organizama koji su povezani jedni s drugim. Isto tako sve veći problem leži i u činjenici da umjetno stvarane livade, kada se najvećim djelom oranice pretvaraju u travnatu površinu, jest vrsta travnate kulture koja se sije na takvu površinu pa veliki udio na takvim površinama kod nas preuzimaju strane sorte poput talijanskog ili engleskog ljulja ili strane sorte rdobrada koje su više od autohtonih i samim time preuzimaju primat nad autohtonim travnatim vrstama naših livada.

Naše svete livade najljepše su u kasno proljeće i rano ljeto, od lipnja do kolovoza kada bujaju životom i šarenilom. Predivnim zvukovi insekata koji tihim lepetom krila leptira, brujanjem pčela, bumbara i bubamara, cvrkutom poljskih cvrčaka, skokom skakavaca i koračanjem vojske mrava što ih nadopunjuju ševin pjev i krik fazana i prepelice koje umiruju tihi šapat srne malom lanetu i zečevo skakutanje kao i nečujno šuštanje miša, krtičino čeprkanja i gmizanje guštera i zmije stvaraju pravu livadnu simfoniju koju može skladati samo Majka Priroda.

Na vrhuncu svoje slave livada puni police prirodne Božje ljekarne pravim eliksirima zdravlja i mladosti dok vrijedne pčelice proizvode med. Vrsni znalci koji poštuju prirodu znaju da pored stotinu biljaka na livadi mogu ubrati meduniku, broćiku (Gallum verum), stolisnik, maslačak, cikoriju, gospinu travu, majčinu dušicu, kartuzijanski karanfil, sapuniku, uskolisni ili širokolisni trputac, uskolisnu mlječiku, iglicu ili livadni geranium, obični matovilac i druge ljekovite biljke pa ih u obliku čaja, tinkture ili ljekovitog ulja spremiti u svoju kućnu apoteku i zaštititi se od bolesti.

 Ne pruža livada samo lijek tu to doba, u osvit zime mrazovica razveseli svojim cvijetom, a u proljeće sjemenkama što ih nadaleko poznaje čak i farmaceutska industrija kao i svo prije spomenuto bilje.

Zbog svega toga današnjeg čovjeka bi trebalo i te kako educirati da se prema livadama prestane odnositi neprijateljski, samo s vizijom veće količine krmiva jer mora znati da takvim postupkom možda dobiva na količini sijena za svoju stoku, ali izostat će sve ljekovite biljke jer gnojidbom koju čovjek vrši na livadi putem gnojnica iz septičkih jami farmi ne zna da time ubija gljivični sustav u tlu o kojem ovisi bilje livada koje prezire gnojidbu. Takav postupak dovodi do izumiranja raznolikosti biljaka od kojih je velika većina ljekovitih pa ni sijeno neće više biti kvalitetno. Prevladat će samo nekorisna vlakna trave i maslačak koji jedini podnosi takav tretman.

Zato shvatimo i dozvolimo da samo priroda bude frizer naših livada uz pomoć naših ruku i alata. Educirajmo se i prestanimo samo trčati za kvantitetom jer ako je tisućljećima bit ležala u ljekovitosti krmiva s naših livada onda to tako i mora ostati. Prestanimo se igrati Boga i Majke Prirode, zvono za uzbuno odavno već zvoni!

Kopajući po računalu naišao sam na jedan od svojih starih tekstova, priči za koju sam još prije kojih osam, devet godina tvrdio da će biti ona s predznakom “bilo jednom u Hrvatskoj”. Sjetih se da je minuli Advent u Zagrebu bio posvećen baš igračkama i da su mnoga mjesta krasile baš te igračke o kojima je tema nastavnog starog članka. Unatoč tome što su tradicijske drvene igračke krasile Zagreb u božićno vrijeme njihovu pojavnost u javnosti preuzela je kineska plastika koja ono prirodno i tradicionalno gura sve više u podzemlje povijesti i pokojeg muzejskoj izloška. Zašto je tome tako vrijedi da se svi skupa zapitamo i je li baš to vrijedno nestajanja i sve manje pojavnosti čak na zagrebačkom Dolcu gdje je nekoć bilo i nekoliko štandova s drvenarijom koju su krasile i igračke, a danas je i u to adventsko vrijeme ostao samo jedan. Moram spomenuti kako sam fotografije iz vremena nastanka članka izgubio iz memorijske kartice na računalu pa fotografije koje donosim nastale su brzinski u hodu Zagrebom putem mobitela.

POSLJEDNJA ČUVARICA DJEČJE MAŠTE

Bilo jednom u Hrvatskoj, hoće li možda to biti naslov neke buduće priče s temom o hrvatskim tradicijskim obrtima? Mogli bi se uistinu svi zapitati.

Jedan od takvih, koji polako odumire je izrada drvenih dječjih igračaka. Ta iznimna vještina razvijena je u 19.stoljeću u selima Hrvatskog zagorja: Laz, Stubica i Tugonica koja okružuju marijansko svetište Mariju Bistricu.

Podignemo li zastor ne tako davne prošlosti ukazat će nam se prizor kada su drvene igračke carevale na sajmovima i proštenjima, baš kao i popularni licitari. Nekada neizostavni dio djetinjstva, danas je samo rijetki podsjetnik na vrijeme naših djedova i baka. Modernizacija je čini se i tu uzela danak. Pridodamo li i nezainteresiranost mlađih generacija, ta vrijedna rukotvorina  danas zauzima tek pokoje prodajno mjesto na nekom sajmu, tek kutak bakine vitrine.  

No vratimo se još malo u prošlost. U zagorskim su selima prije par stotina godina od ručne izrade drvenih igračaka živjela mnoga domaćinstva, a umijeće unikatnih tvorevina prenosilo se s generacije na generaciju. Današnja je slika –  tmuran prizor. U njenom okviru ipak postoje oni ljudi koji održavaju tu tradiciju, no samo na životu, jer to je više za zadovoljstvo duše i sjećanja na prošla, bolja vremena, nego za korist. Čuvarica drvenog blaga, Marija Kunić iz Laza o obiteljskoj radinosti govori sa sjetom. Podsjeća je na radosti djetinjstva,  pokojnog oca, nedavno preminulog supruga.

Ipak,  njena priča o drvenim igračkama koju nam je ispričala, nije sretna i zaigrana, već puna dvojbi i strepnje o održanju tradicije koja koja je na pragu nestanka.

Više od stoljeća, obitelj Marije Čukelj, danas Kunić, bavi se drvenim igračkama. Još se Marijin pradjed bavio tim poslom. Ona ga je preuzela sa suprugom Dragutinom Kunićem, naučivši od svoga oca sve vrijedno znanje izrade djeci tako potrebnih oblika. Prve igračke koje su se izrađivale bile su razne vrste svirala. Nastavilo se s izradom dječjih kolica, konjića, namještaja, leptira. Za njihovu izradu i danas, kao što je to činio njen pradjed, koristi bukovo drvo, a katkad vrbu i javor. Tim se poslom bavila cijela obitelj, muškarci su izrađivali drvene igračke, a žene su ih oslikavale. Danas sve radi sama.

 „Što šarenije to su igračke djeci privlačnije. U početku se bojilo vodenim bojama ili tintom, a kasnije, s razvojem industrije, postepeno se prelazilo na upotrebu ekoloških lakova. Svaka obitelj ima svoje motive oslikavanja i svaka igračka je unikat sam za sebe jer ju je nemoguće ponoviti. Pretežno se upotrebljavaju crvena, plava i žuta boja, a geometrijski i cvjetni motivi inspirirani su prirodom i narodnom tradicijom. U našoj obitelji polazišni motiv su četiri srca spojena u oblik cvijeta, a simboliziraju vjeru, ufanje, ljubav i strpljenje“, opisala nam je vrijednosti ovog zanata gospođa Marija.

Nekoć se proizvodilo i do stotinu i dvadeset različitih vrsta igračaka, danas ih je preostalo pedesetak, a budućnost opstanka ovisi o svima nama i svijesti prepoznavanja tradicije naših djedova i baka. Čini se pak kako je Marija posljednja čuvarica te tradicije. Iako ima nasljednjike, sinovi su radije otišli svatko svojim, isplatljivijim putem. Kažu, nema kruha u drvenim igračkama.

 Na pitanje kakva je zainteresiranost današnje javnosti za drvene igračke gđa. Marija nam odgovara: „Mladost nije zainteresirana za ovakve igračke i draže su im one modernije iz Kine.  Najviše se za naše proizvode, koje ne možete raditi na veliko poput onih industrijskih, interesiraju bakice koje prepoznaju vrijednost drvenih igračaka. Među mladima ipak postoji izuzetaka koje ova tradicija ipak privlači, ali je to jako mali broj. Nekada smo u suradnji sa školama održavali i radionice za djecu, ali je sve stalo zbog pomanjkanja novaca od strane nadležnih tijela.“

I kao da su se baš svi odrekli domaćeg proizvoda, na ruku im ne ide ni sustav. Prekupci koji nemaju apsolutno nikakvog doticaja s njihovom izradom, dobivaju županijske i državne poticaje i nagrade za izvorne tradicijske suvenire. To je velik problem, ukazala nam je na nemoguće stanje gospođa Kunić. S druge pak strane, za proizvođače nema subvencija ni za izradu, a ni kada je riječ o izložbeno – prodajnom prostoru na sajmovima. Cijene takvog prostora kreću se od 2 500 do 6 000 kuna što predstavlja gubitak za proizvođače. Prodajom si ne uspiju pokriti ni osnovne troškove jer svojih ruku djela, unikatnih, prodaju za male novce. Onu robu koji im kupe prekupci, ne plaćaju mjesecima…

Kako kaže ona stara, „nije sve u novcu“, pa problemima usprkos, volje za prenošenjem znanja i očuvanja te proizvodne tradicije za buduće naraštaje ne nedostaje. Marija Kunić, nedaćama usprkos i dalje je zainteresirana pomoći pri obnovi i pokretanju radionica o načinu oslikavanja drvenih igračaka.

Drveni konjići, autići, svirala, klepetajući leptiri, vlakići i tramvaji, dječji drveni namještaj kojeg se ne bi postidjela ni najmodernije opremljena kućica za lutke, zalaganjem kulturnih djelatnika Republike Hrvatske 2009. godine upisani su na listu nematerijalne kulturne baštine UNESCO-a. Hvale vrijedan projekt Turističke zajednice i općine Marija Bistrica pokrenut u skladu s financijskim mogućnostima je i budući muzej drvenih igračaka.

No, bi li se moglo udruženim snagama izniknutim iz granica lokalne zajednice kako bi se hrvatske tradicijske drvene igračke održale živućima ne samo kao muzejski izlošci već i prodajni artikli u suvenirnicama od Mure do Jadrana, od Baranje do Istre kao autohtoni hrvatski suvenir s oznakom „unikat“ i krasiti vitrine diljem svijeta budeći sjećanja na posjet nebrušenom zeleno – plavom biseru, Hrvatskoj?