„Ništa živ čovjek ne može izgubiti što mu jedno proljeće ne bi moglo povratiti, niti može čovjek biti trajno nesretan dok Bog daje da se duša liječi zaboravom i zemlja obnavlja proljećem.“ napisao je jugoslavenski književnik i nobelovac Ivo Andrić.

Ovaj inspirativni citat moju dušu u današnjem planinarenju i  „photo sessionu“ planinarskom stazom do Japetića  nadahnuo je da odluta i uđe u neki drugi, bolji svijet, svijet operete. Svi zvukovi i mirisi proljeća, ples granja u visokim, još uvijek razgolicanim, krošnjama bukvi, ruža vjetrova što suho lišće povija po tlu pa i mljackanje blata pod cipelama na stazi rekli su mi da ovo Majka Priroda piše novu proljetnu, parfemsku operetu.

Možda su Vivaldi, Chopin i drugi proslavljeni skladatelji vječne note svoje vizije proljeća satkali u crtovlje svojih kajdanki što se i danas listaju u glazbenim školama i na brojnim koncertima, ali samo Priroda iz godine u godinu može napisati pravu operetu i to onu parfemsku jer još ni jedan nos (majstor parfumer) nije nadmašio Prirodu.

Zašto opereta? Vrlo jednostavno, zato što je satkana od pjesme, plesa i govornog dijaloga, a baš to sve čulo se i vidjelo u dubini samoborskog gorja. Parfemska? Da. Kao i u svakom parfemu tu su gornje, srednje i donje note. U visini visokih krošanja nošena je hladna zimska svježina na odlasku u koju su utkane note bukve, jele, bora i breze. Srednje note sačinjavaju neodoljivi mirisi netom procvjetalih vrba, drijena i kleka, a u one donje note utkano je proljetno cvijeće i suho lišće koje će vrijedni crvići s prvim toplim proljetnim zrakama sunca početi pretvarati u šumsko crno zlato, humus.

Ples procvjetalih šafrana, zvončića i visibaba nadopunjuju šumarice, jaglaci, ljubičice, pasji zub, dvolisni procjepak dok završni dodir ovoj proljetnoj bočici parfema daje jak miris srijemuša poznatijeg kao medvjeđi luk i na nekim mjestima piljevina friško ispiljenog drveća.

Oni nečujni zvukovi znani samo duši odveli su me do stare bukve, a tu su svoje složno vijećanje imale vile, patuljci, šumski duhovi pa i coprnice/vještice, bića samo duši vidljiva, kako bi donijele rezoluciju koju će putem svojih krilatih glasnika i njihovog cvrkuta prenijeti stanovnicima šume što se skrivaju u šupljinama i pod korom debala, u svojim jazbinama ili nevidljivo se pritajivši u šikari. To će sjenice, slavuji, svračci, fazani, kukavice pjevom i krikom prenijeti sadržaj rezolucije ježevima, srnama, jelenima, mravima i drugim kukcima, jazavcima, zečevima, lisicama i svim drugim stanovnicima šume.

A što kaže rezolucija? Jednoglasno donesena govori da ono dvonogo biće koje misli da je najinteligentnije na ovoj Zemlji i iznad svih i svega treba krajnju poduku. Da baš to biće zalazi na njihov teritorij ostavlja boce piva i sokova, papirnate maramice, plastične vrećice, zadire nos u prirodni poredak svojom prljavom rukom, da nemirno dvonogo mladunče što štapom tuče i trga tek procvale biljke igrajući se junaka pred očima svojih šutljivih roditeljima ne čini štetu samo sebi već svemu oko sebe misleći da je vlasnik svega, a ne samo prolazno biće sa svojim rokom trajanja.

Trebali bi napokon shvatiti da je Priroda velika, a čovjek samo njen mali fragment. Zadnji je čas.