Jednom davno Europu su grlile nepregledne šume hrasta u čijim krošnjama su obitavali vrhovni bogovi, kod Grka Zeus, Slavena Perun, a Germana Donar. U to vrijeme ljudi nisu gradili hramove već su im sami hramovi bile šume, a oltare svetišta postavljali bi u ograđenom gaju ili ispod krošnji stabala. Kako ne bi u šumama stanovali samo vrhovni bogovi ljudi su počeli razgranatim hrastovima pridodavati društvo drugog drveća poput bora, jela, breza i jasena. Drveće su smatrali svetim i cijenili ga. Germani su posebno štovali hrast, Gali su imelu izraslu u njegovim krošnjama smatrali svetošću i rezali bi je samo zlatnim nožem te skupljali u bijele plahte, Nordijcima su jasen i breza bili prava svetinja, a Slaveni trojstvo vide u hrastu, brezi i lipi.

U mnogim starim narodima pa tako i kod Slavena stvoren je kult stabla prema vjerovanju da su svi ljudi potekli od stabla te da se po smrti vraćaju u njega i tako produžuju život. Danas bismo takvo vjerovanje mogli povezati sa sve većim spoznajama povratka duše na Izvor, k Bogu. Stari Slaveni u spomen svojim precima imali su običaj zasaditi drvo iznad grobnog humka. Svetišta pak su gradili u ograđenim gajevima ili pod granatim dubovima što je stara slavenska riječ za hrast. Naši preci štovali su grane i lišće hrasta koje su prinosili bolesnicima za ozdravljenje. Plod hrasta, žir, skupljao se, pržio i kao takav služio za pripremanje „kave“, a brašno se koristilo za prehranu. Pradavni običaj štovanja hrasta nalazimo sačuvan u selu Grablje u Dalmaciji.

Sam hrast bio je posvećen Perunu, jasen Svetvidu ili Svetovidu, a lipa boginji Vidi. Staroslavenska vjerovanja povezivala su skoro svako drvo s nekim božanstvom. Tako bazgu posvećuju bogu žetve Potrimbi dok neki izvori smatraju da je to bila breza kao vrlo važno stablo kod staroslavenskih naroda jer su ga smatrali magičnim i ljekovitim. To staro znanje potvrđeno je i najnovijim istraživanjima koja dokazuju da breza liječi neke bolesti unutarnjih organa. Njezin sok aktivira funkciju bubrega i mjehura dok brezina voda pospješuje rast kose. Rusi i Finci pak često u saunama koriste metlu od brezinih grana s lišćem kako bi se „išibali“ i pospješili cirkulaciju u tijelu.

Lipa je Slavenima bila božanstvo i prinosili su joj žrtve, ogranke lipe uticali su u krovove kuća kako bi lipa čuvala kuću od udara groma, a u lipovim šumama sabirali su med i vosak. Zloduhe i vještice su naši pra preci tjerali tisom što je posebno bilo vjerovanje zadržano do danas kod Južnih Slavena. Za jorgovan su vjerovali da se ispod njega nalaze duhovi, a usahnuće bez povoda bio im je znak nagovještaja suše.

Ime za bukvu Slaveni su preuzeli od Germana (Buche – bukva). Drvo bukve djeluje umirujuće ako se boravi ispod njega, hladni oblozi od listova ublažavaju glavobolju dok komad bukvine kore držan u ustima ublažava želučane probleme. Plodovi bukve nekada su služili za hranu. Prženi su služili kao oraščići, a od brašna se pekao kruh. Vjerovalo se da kuću kod koje raste bukva štiti od svih uroka. U Povratku Filipa Latinovicza Miroslav Krleža spominje njemačku poslovicu „Beim Donnerwetter suche die Buche weiche die Eiche“ – „Za grmljavine traži bukvu, kloni se hrasta“.

Nije baš svako drvo smatrano prijateljem čovjeka. Koliko god i danas cijenili namještaj od orahovine i plod oraha u prehrani, stara vjerovanja kazuju da je orah zlosretno stablo. Tako se vjerovalo da ga nije preporučljivo saditi u blizini kuće jer donosi razdor među ukućane, a kako ispod oraha ne uspijeva nikakvo drugo bilje vjerovalo se da u krošnji drveta obitavaju demoni. Ispod oraha se nije smjelo ni zaspati jer je bilo uvriježeno mišljenje da će se ta osoba razboljeti. Mladići nikada nisu smjeli saditi orah radi vjerovanja da će umrijeti kada drvo dosegne debljinu mladićevog vrata. Unatoč tome realnost što ispod oraha ne uspijeva neka druga kultura leži u kemikaliji hidrojuglon što se nalazi u svim dijelovima oraha. U doticaju s kisikom ona se pretvara u toksični juglon koji sprečava dotok energije potreban za metabolički razvoj biljaka. Bez obzira na spomenutu supstancu čaj lista oraha pogodan je za zdravlje kao i plod jer pomaže kod proljeva, čisti krv, jača organizam, potiče probavu i ima brojne druge blagodati, a stavite li listove na prostirke za svoje pse i mačke njihov miris potjerat će sve buhe.

ŠUME SU VAŽAN IZVOR DUHOVNOG ISKUSTVA

Tvorac – Bog, prve ljude je smjestio u Rajski vrt okružen drvećem i zelenilom usred kojeg je smjestio Drvo života, izvor sveg znanja i svih mudrosti svijeta. Nije slučajno u sve stare spise utkana simbolika povezanosti drveća s Bogom. Šuma pruža mnoga znanja, hranu, zaklon, resurs za gradnju, ali i bojažljivu pokornost malog čovjeka prema njenoj magičnoj moći nad njim. Boravak u šumi predstavlja fizičku i duhovnu pogodnost i blagoslov za ljudsku dušu i tijelo. Svaki put kada čovjek uđe u šumu nauči nešto novo i ona je doslovno otvorena knjiga bez kraja. Danas žalosti činjenica sve brojnijeg nestanka šumskih prostranstava diljem svijeta, što prirodnim uzrocima, a ponajviše nemilosrdnim iscrpljivanjem kao resursa ili namjernim uništavanjem od strane ljudske ruke. Svjesno ili nesvjesno konačno bi trebali shvatiti da nas takav odnos udaljava od Izvora i vodi u nestanak nas samih kao vrste. Frekvencija šume je ona božanska, prirodna od 432 Hz koja puni čovjekove baterije i podiže vibraciju na višu, zdravu razinu. Šuma pruža utočište od svih modernih tehnoloških zračenja.

Otvorivši šumski portal otvaramo vrata u svijet magije i ljudskom oku nevidljivih bića o kojima su naši preci priče prenosili s koljena na koljeno. Nema kraja na ovoj planeti da se sa šumom ne povezuju mitološka bića, a kada se krene u analizu svih takvih priča dođe se do zaključka da je svima svojstveno skoro pa jedinstveno značenje osim razlika u imenima tih istih bića. Prema kazivanju, još u doba naših djedova i baka bio je nemali broj iskustava sa susretima sa šumskim bićima. Takvih iskustava sve je manje zbog ljudske pohlepe i zlobe pa nakon dva velika rata u prošlom stoljeću, posebice nakon onog drugog ta bića povukla su se u svoje skrovište i sve se manje pojavljuju. Je li tome uzrok tehnološki „napredak“ današnje civilizacije ili naše otuđenje od izvornog to samo oni znaju.

Mnogi duhovnjaci reći će za šumu da je to najbolje mjesto za komunikaciju s bićima na višoj duhovnoj sferi od one na kojoj mi obitavamo. Potvde toga su i mnoge fotografije jer takva bića iako golom ljudskom oku možda nevidljiva mogu se „uloviti“ objektivnom kamere.

Naši djedovi i bake viđali bi i prenosili priče i o dobrim i lošim bićima šuma. Tako nalazimo vile, patuljke, šumske dekle, divlje dječake, kečizube, človičce, a vrhovno biće šuma kod Slavena je Lesnik ili Lešak što dolazi iz staroslavenske riječi za šumu – les. Ovaj šumski duh starih Slavena opisan je kao antropomorfno biće, glavom rogate životinje, obučen u krzno, često zamišljen s kopitima, a naklonjen je pastirima jer se smatra zaštitnikom životinja i čuva stoku. Usporedimo li ga s mitologijama drugih naroda riječ je o grčkom bogu pastira, njiva, šuma i stada Panu, starorimskom Faunu odnosno vedskim bogom stoke i čuvaru prirode Pusanu.

Šumska dekla kosmata je žena duge kose koja uvijek traži toplinu pa se zavlači među stoku u torovima ili pastire koji spavaju na sjeniku. Plaha je, bježi čim je se ugleda i nije osvetoljubiva ako joj se učini nešto nažao. Volite li planinariti pa vam se dogodilo da ste znali pasti na stazi možda ste imali susret s Kečizubama. Riječ je o malenim šumskim bićima nalik na čupave loptice koja se skrivaju u grmlju uz gorske staze i očima strijeljaju prolaznike koji tada padnu, a Kečizube se potom kese i kidaju od smijeha.

O vilama naši stari su imali priče kako one imaju svoje obrede u nedjelju za punog mjeseca. Neka svjedočanstva s Banije govore da bi vile noću dolazile u staju i otele konje na kojima su jahale čitavu noć, a ujutro bi ih seljaci nalazili iznemogle, zadihane i prepletenih pletenica na grivama koje su vilama služile kao uzde. Prema predaji bez igdje ikoga u šumi živi i divlji dječak. Žudi za ljudskim društvom i onako nečist dolazi piti vodu samo kako bi mu oni nekim pogrdnim povikom nadjenuli ime. Zlo bradato biće nalik na čovjeka svo zaraslo i prljavo koje visi naglavačke po granama u šumi naši stari nazivali su Človičac.

Dan danas u gustim šumama i špiljama Gorskog kotara ljudi viđaju svjetlosne krugove koje zabilježe i fotoobjektivom, a koji su protumačeni kao orbovi. Neki orbove interpretiraju kao anđele i dobra bića u službi ljudi, a svatko od nas ima ih najmanje tri. Orbovi se mogu sretat i u urbanim sredinama, a za komunikaciju s njima postoje i određene tehnike kojima su vični samo iskusni znalci. Postoje svjedočanstva i o viđanju brzih manjih svjetlosnih kugli koje kako se brzo pojave tako brzo i nestaju, ali njih još nitko nije uspio točno definirati.

Šumska bića ne moraju se pojaviti samo u fizičkom obliku, postoje iskustva komuniciranja posebnog osjećaja da nas prilikom šetnje šumom netko promatra ili pak nam se javi svojstvenim govorom šuštanjem lišća u krošnjama drveća naglim povjetarcem koji isto tako vrlo brzo nestane u mirnom danu bez vjetra.

HODANJE ŠUMOM KAO DUHOVNA PRAKSA ZA OPĆE ZDRAVLJE

Prije samo koju godinu ako bismo sreli nekoga u šumi kako grli drveće smatrali bismo ga čudakom zrelim za odjel psihijatrije. Za takve predrasude nismo mi krivi već odgojno obrazovni sustav koji nas nije podučavao o važnosti i povezanosti ljudi s energijom Zemlje i drveća, zdravstvenim blagodatima boravka u šumi i uzemljivanjem. Iz vlastitog iskustva sjećam se samo da su nas usputno površno učili kako su šume i mjestima bliski gajevi „pluća“ naše ulice – mjesta jer nam daju kisik. O energetskim blagodatima nisu nas učili, ali danas se to sve više mijenja. Ipak čak je i ta domena razmjene energetskog iskustva i znanja dobro unovčena pa postoje „stručnjaci“ koji se oglašavaju na društvenim mrežama, okupljaju zainteresirane pojedince koji dobro plaćaju kako bi ih netko grupno proveo kroz šumu i pomogao im napuniti baterije.   

„U svakoj šetnji prirodom primi se i više nego što se traži.“, riječi su Johna Muira kojeg nazivaju i ocem nacionalnih parkova.

Profesor sistematske teologije i kršćanske etike sa evangelističkog teološkog sjemeništa Gordon Conwell u Massachusettsu dr. John Jefferson Davis kaže da većina drveća proizvodi kemikalije koje ne samo što služe kao zaštita od predatora već kada ih udišemo ima pozitivne fiziološke pogodnosti poput smanjenja stresa i jačanja imunološkog sustava te da neka istraživanja pokazuju da je postoperativni oporavak brži kod pacijenata koji imaju pogled na šumu, vrt, zelenilo i drveće iz svoje bolničke sobe.

Ruski liječnik dr. Ivan Pavlovič Neumivakin u svojim predavanjima često se osvrtao na šumu poslije kiše kao pravu prirodnu ozonoterapiju.  Ako ste se ikada zapitali zašto su vrtlari sretni ljudi činjenica se skriva u „bakteriji sreće“ mycrobacterium vacae koja u naš organizam dospijeva putem udisanja i dodira sa zemljom, ali kako je ima u velikoj količini i u šumi skupljamo je za svoju dobrobit i u takvom okruženju.

Danas se iz Japana sve više proširila praksa poznatih šumskih kupki (forest bathing) izvornog naziva shinrin – yoku. Cilj šumskih kupki je da iza sebe ostavimo brige, sve tehničke naprave u vidu kamera, pametnih satova i mobitela i kada zakoračimo unutar šumskih prostranstava prepustimo svom vlastitom tijelu da nam bude vodič. Time se prepuštamo vlastitim osjetima sluha, vida, dodira i njuha do odredišta bez zadanog cilja vođeni moćima otkrivanja i svjesnosti. Svrha šumskih kupki je da čovjek očisti svoj um i tijelo osjećajući zvukove oko sebe, mirise u zraku, kretanje zraka oko vlastitog tijela te boje i teksture koje ga okružuju. Ključ ove japanske metode je u tome da se čovjek prepusti prirodi putem svojih osjetila kroz oči, nos, ruke, stopala i uši.

KAKO ŠUMA LIJEČI LJUDE?

Znanstvena istraživanja pokazala su da boravak u šumi ima višestruke blagodati za opće ljudsko zdravlje jer povezanost s prirodom rezultira pozitivnim promjenama u stanicama mozga. Tijelo na taj način dobiva upute o podizanju razine imuniteta, umirenju živčanog sustava i sposobnostima iscjeljenja.

Bivša profesorica na Medicinskom fakultetu na Harvardu i medicinska direktorica poznatog Instituta za  medicinu uma i tijela Benson Henry dr. Eva Selhub, koja danas radi kao duhovna savjetnica i trenerica na području energije i intuitivne mudrosti, kaže da djeca posebno trebaju praktičnu povezanost s prirodom kako bi ispravno razvijala emocionalne i sociološke vještine.

Zaključci svih znanstvenih istraživanja potvrđuju da boravak u šumi barem jednom tjedno smanjuje stres, poboljšava oporavak od operacija i bolesti, liječi anksioznost i ljutnju, povećava razinu leukocita čime se organizam bori protiv stanica tumora i raka, smanjuje krvni tlak te poboljšava spavanje. Osim toga utječe na opće kardiovaskularno zdravlje, kognitivne funkcije i kreativnost te luči tjelesne sokove koji imaju ulogu obrane od virusa i alergija.

MOLITVA ŠUME

Prolazniče! Kada pored mene prođeš i poželiš podići svoju ruku na mene, pazi, nemoj me ozlijediti!

Ja sam toplina tvog ognjišta u hladnim zimskim noćima, prijateljski hlad koji štiti od ljetnog sunca, moj ti plod osvježava grlo i gasi žeđ dok putuješ.

Ja sam sljeme tvoje kuće, daska na tvom stolu, postelja na kojoj spavaš i drvo od koga gradiš, tvoja lađa, ja sam držalica tvoje motike, vrata tvog obora, drvo tvoje kolijevke i mrtvačkog sanduka.

Ja sam kruh dobrote i cvijeće ljepote.

Prolazniče, slušaj moju molitvu:

„NE OZLIJEDI ME!“

 

Narativ klimatskih promjena nije nikakva novost. Toliko je kontaminirao sve pore društvenih djelatnosti da su sada svi postali klimatološki stručnjaci bez pokrića pa u svojim izjavama kao papagaji ponavljaju o štetnosti emisije CO2 i utjecaju na klimu. Laik koji malo šire razmišlja zapita se što i kome više može vjerovati?! Baš tom pitanju pridonosi činjenica što je i sama znanstvena zajednica jako podijeljena kada je riječ o suglasnosti u tvrdnji teorije o čovjekovom utjecaju na klimatske promjene.

Možda bi čak i zdravi razum nasjeo na propagandne poruke kada glavni glasnogovornici toga ne bi bili multimilijarderi koji u svojim privatnim mlažnjacima na visinama ispijaju šampanjac sa zlatnim listićima dok krivnju svaljuju na male ljude na Zemlji. Nije tajna da u tu grupu spadaju Leonardo Di Caprio, Al Gore kao i privatna menadžerska organizacija koja se nazvala Svjetski ekonomski forum.

Logika nalaže da se donese zaključak da naša planeta Zemlja mijenja svoj oblik u manjim ili većim intervalima te da na upakirane priče ne treba nasjedati. Bez grizodušja valja prihvatiti činjenicu da organizacije i pojedinci koji ljudski rod okrivljuju za stanje klimatskih promjena ili nisu dovoljno informirani ili lažu i obmanjuju kako bi narušili stanje u krvotoku društvenog djelovanja za korist manjinskih elita.

Geološki dokazi primjerice pokazuju da su današnja područja Njemačke bila pod tropskim šumama, kao i vrući pijesak Sahare. No ne treba ući u vremeplov pa brojčanik namjestiti i vratiti se milenijima unazad. Dovoljno je istražiti samo vrijeme dvije, tri generacije unatrag ili pak najviše oko pola tisućljeća i saznati da su klimatske promjene u vidu porasta ili snižavanja prosječnih temperatura za stupanj do dva sasvim normalna činjenica evolucije naše planete.

Izvori takvih podataka su kronike, vojni memoari ili putopisi koji se kriju u prašnjavim arhivima pa čak i umjetnost u vidu slikarskih remek dijela.

I dok u posljednje vrijeme iz godine u godinu slušamo kako se nalazimo u najtoplijoj godini ikada zabilježenoj moramo se zapitati zašto slušamo laži kada su službena mjerenja temperatura počela tek prije kojih 150 godina.

Naime, neki znanstvenici koji se bave klimom kao temom i njenim promjenama kroz povijest, istraživanjima su došli do zaključka kako su klimatske promjene, poplave i ekstremne oluje sasvim normalna pojava i dolaze u ciklusima. Tako povjesničar s Katoličkog sveučilišta u Zagrebu prof. dr. Krešimir Kužić kaže: “Klimatske promjene” sintagma je koja se obilno eksploatira zadnjih godina, no nečeg takvog bilo je oduvijek. I u jednom i u drugom smjeru, tj. bilo je u povijesti i toplijih i hladnijih razdoblja.“  Kroz svoja istraživanja, oslanjajući se na strane izvore, jer pisanih na našim prostorima gotovo i nema, došao je do podataka da je u ranosrednjovjekovnom razdoblju kneževina na području Hrvatske i ostatka regije temperatura bila za 1 do 1,5 stupnjeva viša nego je to današnja prosječna temperatura.

Kasnije, prije kojih pola tisućljeća, zabilježen je tristogodišnji period oštrih zima na području Europe, ali i cijelog svijeta koji je od 1939. godine ušao u znanstveni i javni termin kao „malo ledeno doba“, a procjenjuje se da je trajao između 1550. i 1880. godine. Sam pojam osmislio je nizozemski geolog Francois Matthes.

Kroz pisane i izvore u umjetnosti znanstvenici su došli do zaključka da je nakon srednjovjekovnog optimuma nastupio višestoljetni period jačih zima. Izvore u tome pronalaze i u nagloj promjeni slikarskih tematika. Najviše se oslanjanju na radove nizozemskog slikara Pietera Bruegela Starijeg i remek djela „Masakr nevinih“ i „Lovci u snijegu“ te Hendricka Averkampa i njegov „Prizor na ledu“.

Žalopojke na oštre zime pišu i plemenitaši. Tako u dnevničkim zapisima francuska princeza Henriette, sestra Louisa XIII., piše kako se smrzava unatoč tome što na sebi ima tri krznene bunde, pokrivena je i sjedi u rukavicama pored vatre u kaminu. Ili je zima bila vrlo oštra ili je princeza bila jako zimogrozna?!

Povijesni zapisi naših krajeva iz 16. stoljeća također svjedoče o zaleđenom moru između Poljica i otoka Brača 1549. godine, smrznutom vinu u bačvama, snijegu i ledu na Krku, zaleđenoj rijeci Muri i bojazni od prodora Osmanlija u rijekama omeđeno Međimurje i dalje prema Beču kada se, inače vrlo brza, rijeka Mura zaledila zimi s 1577. na 1578. godinu. Boraveći u gostima na dvoru Nikole Zrinskog u Čakovcu, 1660. godine, Evlija Čelebi piše o Međimurju kao jednoj studenoj zemlji.

Isto tako kroz povijest nije problem bio samo snijeg u Europi već i razorne oluje kao i razorne poplave u kojima su, prema zapisima, Danska i Nizozemska izgubile i dijelove svojih obala.

Sve te vremenske anomalije dovodile su i do razdoblja gladi jer biljni svijet se isto tako trebao prilagođavati na oscilacije u temperaturama i neravnomjernom vremenskom razdoblju po godišnjim dobima pa za neke kulture nije bilo povoljnih uvjeta za rast i razvoj. To dovodi do zaključka da sve na ovoj planeti ima svoje cikluse kao i čovjek koji sigurno ne snosi krivnju za klimatske promjene.

Ono za što čovjek današnjice treba snositi posljedice je neprirodno upravljanje svim prirodnim resursima i njihovoj nemilosrdnoj eksploataciji kao i činjenici lošeg upravljanja otpadom koji na ovom svijetu stvara jedino ljudski rod.

Propagandno programiranje ljudskog mozga čiji vrhunac smo dosegli u današnje vrijeme nije novost. Ono traje već čitavo stoljeće i pol. Kada realno sagledamo taj način pristupa društvu u cjelini krenuo je u drugoj polovici 19. stoljeća stvaranjem građanskog društva i nacionalnih država, a sve radi bolje kontrole nad nižim društvenim klasama jer ovakav sustav „vrijednosti“ odgovara samo malobrojnoj eliti.

Jesmo li dosegli vrhunac egoizma, idiotizma i fanatizma pa će se stvari početi poboljšavati, sve je na nama. Posljednjih godina s pojavom pametnih telefona, društvenih mreža i popularnih selfija ljudski rod se otuđio od onog iskonskog i božanskog u sebi. Danas je postalo važno stvoriti svoj umjetni svijet savršenstva „posvudušarstva“ i objaviti na desetke fotografija napučenih usnica na jednom mjestu i lijepljenjem emotikona o savršenom osjećaju na nekom razvikanom mjestu, a kada se selfie objavi onda te napućene usne postaju obješeni lik depresivnog i nezadovoljnog čovjeka.

Još od dvadesetih godina prošlog stoljeća ne mogu se točno odlučiti čime će nas zastrašivati. Jedni govore o novom ledenom dobu, drugi o stakleničkim plinovima i zagrijavanju zemlje. Već dvadesetak godina svi mediji pa i oni s naših prostora prenose priču o novom malom ledenom dobu (članak iz 2010. g) i to s preciznošću od čak 97% (članak iz 2015. g) dok s druge strane isti ti propagiraju globalno zagrijavanje i stvaraju totalnu konfuziju. Ovakav način informiranja nije ništa drugo nego nit vodilja razumu prema nepovjerenju u znanost kao novu religiju i sustav koji sve to podržava.

Elite savršeno znaju što i kako moraju plasirati malom nemislećem poslušniku.  Dokaz su i svi ovi mladi tzv. klimatski aktivisti koji prolijevaju boju po remekdjelima svjetskih muzeja ili se lijepe ljepilom za asfalt, a sve kako bi ukazali na tobožnju problematiku klimatskih promjena.

Takve fanatike treba pitati što su im za klimatske promjene u kojima se danas nalazimo skrivili van Gogh, Klimt ili Vermeer?

Naravno svi skupa moramo shvatiti da kao pojedinci imamo i utjecaj i odgovornost prema okolišu u kojem živimo. Svjedoci smo da živimo u vremenu jednog od ciklusa klimatskih promjena. Zato imamo i zadaću utjecati na svoje osvještavanje i obvezu utjecanja na strukture vlasti za koje se pokazalo da su plaćena produžena ruka privatne menadžerske organizacije, koja pak svojim propagandnim pričama o boljitku za čovječanstvo želi provesti totalitarizam nekoliko multinacionalnih korporacija nad čitavom planetom. Samo djelovanjem ćemo učiniti svijet boljim, osloboditi mora plastičnog otpada, hrane otrova te zagađivanje tla i vode kemijskim otrovima.

Bog i priroda sve su nam darovali što nam je potrebno, ali su nam ostavili u zadaću da otkrijemo metode da svijet činimo boljim mjestom. Takvih metoda ima, no na žalost svih nas malih skrivaju se od šire javnosti. Zato je važno kloniti se nametnutog jednoumlja, tražiti i pronaći odgovore i djelovati u skladu s božanskim i prirodnim načelima te se prilagoditi normalnim ciklusima naše planete. Sve drugo vodi do blokade krvožilnog sustava razumnog života na Zemlji i u propast. Preživjeli smo mnoge najavljene kataklizme, preživjet ćemo i ovo trenutno ludilo. Na svakome od nas je koji će put odabrati. Važno je ne nasjesti na onu njihovu „što je laž veća više će njih u nju povjerovati“.

 

Rijetki znaju da prvomajske proslave sežu dublje u povijest. Posebno je taj običaj ukorijenjen u germanskom području i okolnim im zemljama koje su bile pod njihovim utjecajem.

Vozite li se u ovo doba kroz Austriju ili Bavarsku teško je da u središtu mjesta ne primijetite visoko ukrašeno drvo.

Ovakva drva primijetit ćete i u Sloveniji te sjevernim hrvatskim krajevima poput Međimurja gdje se ovaj stari običaj održao do danas, doduše u puno manjoj mjeri nego ranije.

U njemačkom govornom području ovakvo drvo nazivaju maibaum, u engleskom maypole, a običaje nalazimo i u skandinavskim zemljama te zemljama sjevernih slavenskih naroda.

Riječ koja pak je za majsku motku utkana u međimurski folklor je majga.

U susret prvom svibnju mještani bi u šumi tražili tanko i visoko drvo, najčešće johu, ali nalazimo i druge vrste. Takvom drvetu, ako nema svoj zeleni vrh on bi se zavezao i ukrasio šarenim vrpcama koje u Međimurju nazivaju cimeri. Nerijetko se na samom vrhu nađe i zastava, a ponegdje  bi se zavezala i boca s vinom.

U Sloveniji i njemačkim zemljama osim šarenih vrpci nalazimo drva ukrašena i vijencima.

Majga seže još u poganska vremena, a simbolizira granicu između neba i zemlje, stoga se tražilo uvijek što više drvo u ukrašavanju i postavljanju kojeg bi sudjelovali svi mještani. Uz majsku motku bi se plesalo i pjevalo.

Šarene vrpce pak simboliziraju dar božanstvima proljeća i plodnosti kako bi ih se udobrovoljilo. 

 Glavna svrha majgi je slavljenje proljeća, prirode i molitva Bogu za plodonosnu nadolazeću poljodjelsku sezonu.

Kako svibanj u poljoprivredi osim sijanja kultura nije iziskivao veće radove u polju u Međimurju se najviše svadbi održavalo u svibnju. Tako je u tradiciji najsjevernijeg kraja Hrvatske tokom 20. stoljeća utkan i do danas zadržan običaj da se na ulazu u dvorište mladenaca postavljaju dva visoka drva ukrašena šarenim vrpcama između kojih se postavlja ploča s natpisom „Dobro došli dragi gosti“.

Sin naših krajeva, Nikola Tesla, otisnuvši se s ličkog krša u svijet imao je viziju mijenjanja tog svijeta na dobrobit čovječanstva što dokazuje i sama njegova izjava iz 1892. godine: „Nešto je u meni, moguće iluzija, što je česta pojava kod ushićene mladosti, no ako bih bio toliko sretan i ostvario bar dio svojih ideala, učinio bih to u ime cijelog čovječanstva.“

Druga strana medalje je u činjenici da je ovaj veliki um bio skroman čovjek i nije znao nositi se s vremenom u kojem je živio te je ostao izigran od strane kapitalističkih lobija pa čovječanstvo tek danas sve više otkriva pravi smisao Teslinih izuma. Mnogi njegovi suvremenici tek su spomen u nekom školskom udžbeniku i rijetki pamte njihova imena dok se Teslino ime sve više spominje u svakodnevnom javnom prostoru, što njega kao znanstvenika, što njegovih sljedbenika tzv. „Teslijanaca“, što u krugovima medicine, a što i u brendovima modernih filantrokapitalista čiji nesavršeni električni automobili su pokorili svijet. Možda je to i neka vrsta karme svim njegovim suvremenicima što su manje poznati jer su osporavali njegove ideje i izume pa i školskom sustavu u kojem se učilo Teslu samo kroz perspektivu električne energije i nekoliko od njegovih više od 700 izuma.

U naše vrijeme pravog se Teslu sve više otkriva putem knjiga, znanstvenih radova i članaka kao nekog tko je prema tvrdnji nekih današnjih znanstvenika, primjerice Marka Rodina, rođen čak 200 godina prerano. Poznato je da je Nikola Tesla svoje ideje za izume crpio iz prirode. On je taj koji je osim četiri prirodna elementa bio jedan od rijetkih svjestan onog petog elementa – etera iz kojeg je crpio čistu energiju o čemu tek danas javnost počinje malo više saznavati. Glavni krivac što je tehnologija etera izbačena iz službene znanosti je čupavi Albert Einstein koji je tu Teslinu teoriju pobijao još dvadesetih godina prošlog stoljeća uz potporu tadašnje znanstvene i privredne elite.

Danas, posebno kada nam sa svih masovnih medija iskaču naslovi o teškoj i hladnoj zimi za zapadni svijet iz svima nam poznatih razloga, možemo samo zamisliti kako bi taj svijet izgledao da nije bilo Einsteina i njegovih podupiratelja već da su se okrenuli Tesli kao i svi oni kasnije koji su mogli Teslinu ideju o besplatnoj i bežičnoj energiji za čovječanstvo, ne gledajući samo osobne interese, svojim daljnjim radom provesti u djelo.

Priča o Tesli je i priča o geniju i opsesiji brojevima koja je dovela i do nekih drugih otkrića koja danas sve više probijaju debeli sloj leda i u medicini. Posebnu opsesiju Tesla je imao brojem tri (3) pa tako o njemu kruži priča što je pripisuju njegovom opsesivno kompulzivnom poremećaju da je uvijek morao prati ruke i suđe tri puta pa čak i da je prije ulaska u neku zgradu, bilo da se radi o odlasku na neki sastanak ili sam dolazak kući uvijek tu zgradu morao obići tri puta prije nego bi u nju ušao. To je dovelo i do slavnog otkrića tajne same kreacije, samog Svemira i Zemlje. Tesla je kazao: „Ukoliko želite pronaći tajne univerzuma, razmišljajte u pojmovima energija, frekvencija i vibracija.“ Dakle Tesla je bio svjestan da smo svi mi i sve oko nas i energija, frekvencija i vibracija. Ako ne vjerujete da smo energetska bića koja svako za sebe vibrira na nekoj frekvenciji napravite jednostavan kućni pokus. Natočite lavor s vodom, neka isti bude od nekog prirodnog materijala, primjerice metalni, postavite ga na sunčano mjesto uz neki zid gdje će se odraz vode reflektirati na taj isti zid. Pričekajte da se voda na površini smiri te tada polako priđite lavoru, dotaknite ga jednim prstom na rubu ili sa svim prstima, ali neka bude uz rub, u odrazu vode na zidu koja je do tada bila mirna pojavit će se valovi, to je ta vaša vibracija, vaša frekvencija.

Tesla, začetnik kvantne medicine

„Život će ostati jednadžba nesposobna za rješenja, ali sam život sadrži određene poznate faktore.“, jedna je od brojnih mudrih Teslinih izreka. Prvi koji je spoznao povezanost ljudskih stanica s frekvencijama i vibracijama je upravo Tesla pa ga se smatra i začetnikom kvantne medicine koja tu terminologiju dobiva sedamdesetih godina XX. stoljeća kada se više počinje s istraživanjem utjecaja vibracija i frekvencija na čovjekovo zdravlje te kvantna medicina postaje dio integrativne medicine. Kvantna medicina predstavlja mehaničku terapiju, prijenos energije kako bi se organizam iscijelio i održala vitalnost. Tesla je prvi koji je izmislio uređaj u takvu svrhu i prvi koji je primijenio elektromagnetske valove visoke frekvencije za poboljšanje zdravlja. Na Teslinom uređaju čovjek bi stajao nekoliko minuta, puštale bi se određene vibracije što je u ono vrijeme bilo ekvivalentno hodanju od desetak kilometara.

Cijela priča bazirana je na tzv. teoriji stanične oscilacije što znači da se bolesti razvijaju kada stanice u organizmu vibriraju na lošoj frekvenciji iz različitih razloga, što od stresa, načina života, prehrane i sl., a u tom slučaju dijagnostikom problema uključuju se frekvencije koje ponovo u stanicama uspostavljaju red i balans, naravno potpomognute i drugom stranom, a to je i promjena načina dotadašnjeg življenja.

O utjecaju frekvencija na ljudsko zdravlje jako puno zna i vojna medicina no kako je ovo tema za sebe nećemo duljiti već valja samo napomenuti da su te Tesline teorije i te kako razvijane i razvijaju se unutar američkih, ruskih pa i drugih jačih struktura vojnih sila. Ruski akademik Petar Garjajev vodeći se Teslinim izumom u ovo naše vrijeme razvio je suvremeniji uređaj koji koriste liječnici holističke i kvantne medicine za koju sve više tvrde da bi trebala nositi naziv lingvističko valna medicina.

Teslin ključ Svemira

U spomenutoj Teslinoj opsesiji brojkama vrlo važno mjesto imao je već rečen broj 3 kojem se pridružuju šestica i devetka. Da ova tri broja predstavljaju savršenstvo i postojanje Svemira, svega živog i neživog potvrđuju i sve brojnija istraživanja kroz desetljeća, a posebno u naše vrijeme. Tesla je onaj tko je spoznao važnost koda 3 6 9 što je očitovano i u njegovoj izjavi:“Kada biste znali veličanstvenost brojeva 3, 6 i 9 tada biste imali ključ Svemira.“. Time Nikola Tesla nije otkrio ništa novo već je spoznao stara vedska znanja vjekovima skrivana od širih masa. Naime postoje zapisi nekih od njegovih suvremenika kao što je indijski filozof Swami Vivekanda da je Tesla proučavao Vede i  čitao Bhagavat Gitu. Je li to, kao i prakticiranje joge, vegetarijanstva, celibata i discipline dovelo do njegove spoznaje o veličanstvenosti ova tri broja možemo samo nagađati jer ipak postoje brojne teorije o brojevima 3, 6 i 9 zapisane u starim spisima, religiji i znanosti. Neki tvrde da mu je vrata ovog koda otvorio stari indijski Hora sistem.

Spomenuti Mark Rodin smatra da su to brojevi koji predstavljaju vektore iz treće u četvrtu dimenziju tzv. „flow fields“ što u fizici predstavlja teoriju raspodjele gustoće i brzine tekućina u vremenu i prostoru. Vortex matematika koja predstavlja sustav brojeva koji objašnjava bit forme kao sfere s vrtlogom također je bazirana na Teslinom 3 6 9 kodu. Brojevi u vortex matematici otkrivaju spiralnu liniju i zakrivljenu ravninu. Brojevi u spiralnoj liniji opisuju oblik vrtloga dok vrtlog opisuje kontrakciju prema unutra sa svojim jednakim širenjem što je unutarnji oblik torusa, geometrijskog oblika kojeg kolokvijalno nazivaju „krafna“, a u biti predstavlja rotacijsku površinu nastalu rotacijom kruga u trodimenzionalnom prostoru oko osi koja je linearno zavisna s krugom. Ovaj sistem najlakše ćete si predočiti kroz materijalni izgled dječjeg koluta za plivanje. Vrtložni matematički brojevi ilustriraju elemente skupljanja i širenja vanjske fizičke razine, a također ilustriraju unutarnji i suptilni aspekt svijesti. Treba kazati da neki znanstvenici još uvijek opovrgavaju ovakav pristup čitavoj teoriji Teslinog ključa Univerzuma baziranom na brojevima 3, 6 i 9 dok je drugi svrstavaju u pojam svete geometrije na kojoj pak se temelji sva bit bivanja. Za dočaravanje pojma svete geometrije dovoljno je samo malo se okrenuti oko sebe i zagledati se u, primjerice, suncokret, sukulente, paprat, krug ili samo spiralni dezen na svojoj bluzi.

No, od kud baš kod 3 6 9 i što znače ti brojevi?

Nikola Tesla je cijeli život tvrdio da su brojevi 3, 6 i 9 od presudne važnosti za sve nas. Govorio je da postoje modeli koji se prirodno pojavljuju u Svemiru, oni koje smo otkrili u životu, galaksijama, formiranju zvijezda, evoluciji i gotovo svim prirodnim sustavima. Tesla je izračunao da ta tri broja povezuju sve planete. Kazao je i da brojevi tzv. binarnog sustava počinju od jedinice, a zatim nastavljaju duplikacijom, poput stanica i embrija, zauzimajući važno mjesto.

Numerološka Teslina postavka teorije koda 3 6 9 otkriva pak sljedeću zanimljivu tajnu: broj 3 predstavlja  početak, trojstvo na više načina: rođenje – život – smrt te početak, sredinu i kraj. Nadalje predstavlja spoznaju Boga, duše, sudbine, anđele, tronožac života – tijelo, um i dušu, fiziku kao i jedinstvo stvaranja, savršenstva i kozmosa te tri glavna organa u tijelu: srce, mozak i pluća.

Šestica – 6 je dvostruko trojstvo te je dva puta moćnija. Predstavlja univerzalnu dualnost tj. zakon polova, napredak, savršenstvo, sklad, red, uzvišeni rad i sociologiju.

Devetka – 9 trostruko je trojstvo i ima božanski značaj, predstavlja sve ili ništa, svijet, beskonačnost, neshvatljivost, uspjeh u sjedinjenju materijalnog i duhovnog te veliko znanje. Simbol je života, kreacije i služi kao otisak Univerzuma i života.

Frekvencije i ljudsko zdravlje

Čitav svemir predstavlja jednu simfoniju melodija i zvukova skladanu na čistom matematičkom principu u kojem korijen vibracija i frekvencija čine brojevi 3, 6 i 9. Slušajući glazbu možda nikada ne pomislimo da je ista satkana matematičkim načelima, no to je svakako činjenica. Bila ona dobra ili loša u svakoj noti nalaze se i brojke. Ukoliko su te brojke dobro usklađene one dobro utječu i na ljudsko zdravlje, a ako su preokrenute i čine brojčani kaos dolazi do totalnog nesklada. Možda su Bach, Mozart i Wagner bili glazbeni genijalci, ali njihove skladbe također su dokaz matematičkog sklada.

Jeste li se ikada zapitali zašto se u prirodi uvijek osjećate dobro i opušteno? Činjenica leži u prirodnoj frekvenciji Svemira od 432 Hz koju znajući ili ne upijamo u nekontaminiranom prirodnom okruženju jer istom tom frekvencijom vibrira sve na ovoj planeti, od morskih valova, drveća u šumi, cvrkuta ptica, žubora potoka pa i sama planeta Zemlja diše usklađena s njom. Ova frekvencija povezana je s čovjekovom srčanom čakrom te obnavlja ljudski DNK.

Istraživanja su pokazala da su nacisti jako dobro znali za to pa su je izobličili i povećali na 440 Hz, neprirodnu frekvenciju koja olakšava manipulaciju ljudskim energetskim poljem. Sljedeći put kada se nađete u blizini nekog uređaja i osjetite pospanost i umor možda da razmislite o frekvencijama kojima ste izloženi te iste popravite prema Teslinom principu i slobodom izbora koju imamo da budemo u okruženju kakvo nam pričinjava zadovoljstvo i koje nas usrećuje.

Na sučelju YouTube ima mnogih frekvencija što u izvornom što u solfeggio izdanju koje si sami možete pustiti na računalu ili mobitelu te time podići svoje frekvencije i vibracije na razinu koja vam je potrebna.

Osim spomenute univerzalne frekvencije od 432 Hz za brojna stanja ljudskog organizma postoje i drugi elektromagnetski zvučni tonovi koji vam mogu pomoći, a svima im je svojstveno to što primjenom zbrajanja brojki njihov konačni rezultat daje jednu od brojki iz Teslinog ključa Svemira – 3, 6 i 9. Za primjer započnimo sa spomenutih 432 koji u konačnici daje zbroj od broja 9 (4+3+2=9).

Ostale frekvencije pogodne za ljudsko zdravlje su frekvencija od 174 Hz (1+7+4=12=1+2=3) koja djeluje kao anestetik, smanjuje bol, a organima daje osjećaj sigurnosti i ljubavi.

Vibrirate li na 285 Hz (2+8+5=15=1+5=6) pomoći ćete obnovi tkiva u organizmu te energizirati tijelo jer ova frekvencija utječe pozitivno na energetsko polje.

Frekvencija koja će pomoći pri oslobađanju osjećaja krivnje, straha i tuge je ona od 396 Hz (3+9+6=18=1+8=9).

Sa 417 Hz (4+1+7=12=1+2=3) oslobađamo se negativnih energija i podsvjesnih blokada koje se nalaze u našim dubokim uvjerenjima, nezdravim obrascima razmišljanja i lošim navikama.

Transformaciju samog DNK te otvaranje srca za mir i radost postići ćemo sa 528Hz (5+2+8=15=1+5=6)

Probleme s komunikacijom, tolerancijom, razumijevanjem i ljubavlju riješit će 639 Hz (6+3+9=18=1+8=9) pri čemu otvara portale pozitivne energije i mogućeg povezivanja sa srodnim dušama.

Onom tko osjeća da mu je potrebno čišćenje od nakupljenih toksina u organizmu, a samim tim i negativne energije najbolje je da započne s vibracijom na frekvenciji od 741 Hz (7+4+1=12=1+2=3) čime će pospješiti relaksaciju, iscjeljenje i buđenje intuicije.

Produhovljenost pospješuju neke od frekvencija povezane sa samom svjetlosti poput 852 Hz (8+5+2=15=1+5=6) koja pospješuje intuiciju i unutarnju snagu te se može koristiti za komunikaciju s višim bićima jer podiže svijest na višu razinu i uspostavlja povratak duhovnosti, a tu je i frekvencija za otvaranje epifize, tzv. trećeg oka tj. pinealne žlijezde, frekvencija svijetla i povezivanja sa samim Izvorom od 963Hz (9+6+3=18=1+8=9).

Postoje i druge frekvencije u kojima se javlja ponavljanje brojeva 3, 6 i 9 te se slušanjem tih frekvencija uspostavlja balans osobne energije i energetskih polja ovisno o postojećem problemu ili više njih. Prema američkom znanstvenom časopisu Journal of Psyhology and Neuroscience (Časopis za psihologiju i neuroznanost) Teslin kod 3 6 9  je kod omjera učestalosti koji stvaraju rezonancije te, kako piše, frekvencije naših moždanih valova gotovo savršeno mu odgovaraju.

Na Youtubeu ima brojnih što čistih frekvencijskih zvukova što solfeggio isječaka prilagođenih kroz glazbu koja vibrira na određenoj frekvenciji. Zato ako netko ima cilj riješiti se gore navedenih problema ili pak želi poraditi na otklanjanju nekog drugog problema poput viška kilograma, nesanice i slično najbolje je potražiti u opisu ispod videa opis problematike koju rješava i komentare učinkovitosti korisnika. Neki od kanala su Spiritual Awakeing Meditation, Angelic Healing Music, Meditative Mind i drugi. Valja napomenuti da rezultate ne treba očekivati preko noći. Svaka problematika ima svoj rok rješavanja pa frekvencije valja slušati u razdoblju od nekoliko dana do čak tri mjeseca od jednom do tri puta dnevno kako bi rezultati bili uočljivi no s Teslinim kodom svakako nećete pogriješiti. Da se Teslu pita poručio bi nam da su u životu najvažniji svjesnost, ustrajnost, energija, pamćenje, znanje i igra.

Stoga ne ustručavajte se uške prekriti slušalicama, a za sve nedoumice obratite se svom kvantnom liječniku ili ljekarniku.

Zdravi i veseli bili, Teslin ključ Svemira u svom životu ne sakrili!

“Leptiri kao i sve lijepo ne žive dugo.” riječi su spisateljice Dot Hutchinson, autorice trilera “Vrt leptira”. I doista kada čovjek danas zađe u očuvane i nedirnute predjele prirode tamo još jedino može otvoriti vrata neke druge dimenzije, pravu frekvenciju prirode koja je na našu žalost ili nestala ili sve više nestaje u urbanim sredinama.

Često nam je na mislima Einsteinov citat o pčelama, ali nitko nikada nije skrenuo pažnju na ostale insekte i njihovu važnost. Nestanu li i drugi insekti osim pčela nestat će smisao ove planete. 

Sav taj besmisao modernizma leži i u činjenici da nam “poznate i slavne osobe”  nameću budućnost ljudske prehrane u kojoj će biti zastupljeni kukci. Nije tajna da NIcole Kidman javno u promotivnom spotu jede kukce, a i Angelina Jolie sa svojim klincima iskače na internetu u snimci kako tamane tarantule. Ovih dana pojavio se u medijima i članak koji kruži svijetom kako u Australiji kreću s kampanjom da se djeci u vrtićima i školama ponudi čips na bazi cvrčaka. S druge strane niti u jednom mediju nećemo čuti ili pročitati da konzumiranje insekata i nije baš toliko sigurno i zdravo za čovjeka. Naime, možda su stara plemena u đunglama Afrike i Amazonije navikla konzumirati ličinke i same kukce kao izvor proteina, no organizam suvremenog čovjeka uopće nije kodiran na taj način da bi bio prilagođen konzumiranju kukaca. Prvo, kukci mogu biti prijenosnici brojnih parazita koji na kraju mogu završiti pogubno za čovjeka. Druga pak je činjenica u tome da čovjek nema enzim za razgradnju hitina koji pak ptice, prirodni “kontrolori” populacije insekata, imaju.

Njemačko američki entomolog i ekolog Thomas Eisner kazao je sljedeće: “Kukci neće naslijediti Zemlju. Oni je posjeduju. Zato moramo uspostaviti mir s posjednicima.”

U ovom modernom užurbanom vremenu dosegli smo vrhunac ljudske gluposti jer smo zatrovali sve. Prskajući insekticidima i pesticidima zatrovali smo svijet oko nas koji mijenja svoj oblik. Sve je manje krijesnica u vrtu, sve je manje leptira na cvijeću, zujanja pčela dok ljudski strah od uboda insekata i dalje prevladava. Tome bome možemo pridružiti i sve manju potrebu čišćenja ostataka kukaca s automobilskih vjetrobranskih stakala kao što je to bilo unatrag kojeg desetljeća i više.  Tko je tome kriv?

Istina, ima problema s kukcima, najviše na usjevima, ali realno gledajući to je prirodni proces, kao primjerice najezda skakavaca u nekim područjima na Planeti svakih desetak godina. Za takve stvari sama priroda se pobrine svojim ciklusima.

Imamo li zato što su nekada usjevi napadani od strane pojedinih insekata opravdanje djelovati po ideji začetnika znanosti o poljoprivredi, američkog botaničara i hortikulturiste Luthera Burbanka koji je izjavio da bi se ljudi trebali prestati sukobljavati među sobom i umjesto toga proglasiti borbu protiv insekata opravdanje da takvo nešto činimo ili samo ta ista znanost začeta na njegovim načelima nije opravdana? Svakako smo pogriješili i u ovom odnosu pa nije zgoreg da se učine ispravci začetnika poljoprivredne znanosti i pokrene revolucija u istoj utemeljena na zakonima prirodnih metoda.

Sve je to je alarm koji zvoni za uzbunu, uključila ga je Majka priroda no njeno dijete, čovjek, oglušio je pored zdravih ušiju ne spoznajući da je on svemu tome kriv.

Svi smo kao djeca uživali u pričama koje su nas trebale odgojiti da izrastemo u svjesne ljude, neka onda poruka budu riječi Hansa Christiana Andersena:

“Nije dovoljno samo živjeti.” – reče leptir. Potrebno je imati malo sunca, malo slobode i malo cvijeća!”

 

Malo je onih koji nisu čuli za jedan od američkih brendova – Route 66 o kojem ne samo da su spjevane pjesme, snimljeni nebrojeni dokumentarni i igrani filmovi već se i diljem svijeta dodjeljuju nazivi nekim proizvodima ili barovima s istim imenom. Za razliku od američke ceste, u našem Jadranu postoji mjesto od davnina koje ni dan danas, u vrijeme hiperinflacije komunikacijske tehnologije kao i marketinških i stručnjaka za destinacijski menedžment još nitko nije stavio na međunarodnu kartu prepoznatljivosti kakvu ovo mjesto ne da zaslužuje već ga treba s ponosom upisati na tron iskonskih mediteranskih mjesta koja su pružila otpor modernizaciji i zaista u sebi s ponosim mogu nositi jedan od starih slogana Hrvatske turističke zajednice – „Mediteran kakav je nekada bio“.

Dugi je put koji treba proći da bi se zakoračilo u ovaj jadranski raj za koji ću iskoristiti izraz iz nautičkog rječnika „Anel“ što označava krug, prsten i kolut, a sufiks koji mu dodjeljujem je brojka 46 zbog jedinstvenog razloga koji ću iznijeti u daljnjem tekstu ove priče.

Prvi kolonizatori, Grci, nadjenuli su mu ime Ladesta što bi u prijevodu više asociralo na kakvo ime nativnih američkih Indijanaca nego li antičkih Grka, a doslovno znači „zec koji leži“. Kako su se mijenjali narodi tako se pomalo mijenjalo i ime, te glavni od 46 otoka, otočića i hridi u ovom krugu u vrijeme Rimljana dobiva ime Augusta insula tj. Carski otok i latinizirano grčko ime u Ladestris da bi dolaskom Hrvata na ove prostore slaveniziranim izgovornim skraćenjem otočje dobilo ime koje i danas nosi, a to je Lastovo tj. Lastovsko otočje. Otočje je proglašeno jedanaestim hrvatskim parkom prirode odlukom Sabora Republike Hrvatske 29. rujna 2006. godine.

Iako ga od Korčule dijeli svega 13 do 14 kilometara, do Lastova je dugi put. Nautičari znaju da im od kopna treba dva do tri dana, a putnici namjernici upoznati su već prilikom rezerviranja karte da se na Lastovo plovi trajektom ili katamaranom iz Splita. Put trajektom traje oko 5 punih sati preko Korčule, točnije Vela Luke.

Jednom kada u mjestu Ubli, najstarijem na čitavom otočju, stupite na Lastovo biva to ljubav na prvi korak. Lastovo je uz Mljet najšumovitiji hrvatski otok sa 70% šumske površine. Esencija morskih minerala i soli pomiješana s notama bora, maslina, divljeg komorača, rascvjetalih oleandra, vinove loze, smokava, kadulje, ružmarina, opuncija, lavande i smilja nošena šumom vjetra što ga prolazeći kroz strune iglica u krošnji borova nadopunjuje usklađena zborna pjesma jadranskih cvrčaka u ljetno predvečerje malo koga može ostaviti ravnodušnim. Ovakvu idilu katkad naruši samo glasno brujanje brodskih ili automobilskih motora. Do brojnih prekrasnih uvala na otočju oni koji nisu na nekoj od brodica vrlo lako mogu doći kopnenim putem pješice, biciklom ili osobnim automobilom. Od samog glavnog centra za iskrcaj na otok u mjestu Ubli ili Uble do samog mjesta Lastovo vodi lijepa, široka asfaltirana cesta od kojih jedanaestak kilometara, uz koju ima i vidikovac, dok ćete do drugih destinacija kao što su Zaklopatica ili Lučica ipak trebati vještinu vožnje užim, ali ipak asfaltiranim putem.

Ruine vojne prošlosti otočja

Na drugu stranu cesta uz obalu vodi i do mjesta Pasadur u kojem se nalazi za sada i jedini hotel na cijelom otočju. Pasadur je ujedno mjesto koje se proteže na dva otoka, Lastovo i Prežbu povezane manjim betonskim mostićem i u kojem se tek sada naziru neki obrisi novogradnje uz samu obalu na putu ka Jurejevoj luci, nekadašnjem ribarskom utočištu sa crkvicom Sv. Jurja po kojem je uvala dobila ime, kasnijom partizanskom bolnicom nakon što su partizani oslobodili otok od Talijana sredinom Drugog svjetskog rata koja pak je kasnije služila kao glavna luka i skladište za gorivo za potrebe JNA (Jugoslavenske narodne armije) tokom ere socijalističke Jugoslavije kada je Lastovo bilo zabranjena zona za strane državljane. Tada se stanovništvo većinom svodilo na ono domicilno, službenike, vojne dužnosnike, ročnike i njihove obitelji što je rezultiralo smanjenjem broja stalnih autohtonih stanovnika, izostankom jačeg gospodarskog razvoja otočja, ali i očuvanjem iskonskih prirodnih ljepota, flore i faune, povijesnih znamenitosti te izostankom tzv. betonizacije i apartmanizacije koja je desetljećima prisutna na čitavoj hrvatskoj obali i ostalim naseljenim otocima.

Zabrana dolaska za strance ukinuta je 1989.godine, vojska JNA mirno napušta Lastovo u svibnju 1992. godine, a današnji izgled na nekadašnju bogatu militarističku prošlost Jurjeve luke podsjećaju samo ruine stare crkvice stradale još u II. Svjetskom ratu te devastirani vojni smještajni i upravni objekti, skladišta i podzemni tuneli. Ništa bolje ne prolaze ni ostali stari vojni objekti na otočju. Valja spomenuti da su svi oni u vlasništvu Republike Hrvatske koja, iz tko zna kojih razloga, već tri desetljeća ima maćehinski odnos prema istima te ih bespoštedno predaje zubu vremena umjesto, kao što to rade svi imalo svjesni sustavi koji se ne srame svoje prošlosti kakva god ona bila, stvore priču koju prodaju turistima ne samo na dobrobit zapošljavanja domaćeg stanovništva, očuvanja nacionalne baštine već i državnog proračuna.

Da je militaristička prošlost otočja zanimljiva svim posjetiteljima u kojima golica znatiželju na neka minula vremena i pobuđuje maštu o negdašnjoj ulozi dokaz su organizirane stručne ture manje domaće lokalne agencije, ali i veći broj samostalnih obilazaka vojnih ruina u vlastitom aranžmanu gostiju putem šturih turističkih i drugih informacija koje se mogu pronaći na internetskim tražilicama. Tako se u obilasku lokacija mogu vidjeti biciklisti ili šetači koji sami istražuju tunele u kojima je ostao razbacani inventar, električni i telekomunikacijski kablovi i ormari što ih nadopunjuje smeće u vidu plastične i druge ambalaže nanesene vjetrom, morem i nesavjesnim turistom. Doista je ružno pa čak i bolno gledati dokove za pristaništa brodova, osim pokojeg u funkciji, čiji beton je isprala silina valova dok im se armatura pod pritiskom gornjeg sloja povija u more, ostatke trulih greda i crijepa na podu skladišta prekriveno otpalim granjem i borovim iglicama, salonit ploče i crijep s krovova u moru što ipak osvaja svojom bistrinom umjesto da se stavi u funkciju te komercijalizira u svrhu nautičkog i drugih oblika turizma. Za ovakvu sliku gdje su stari topovi postali zahrđalo staro željezo, bodljikava žica sama sebi priča nekada svoju važnu ulogu, gdje na socijalističke radne stolove pišaju krave, gdje na ulazu u nekada važni kompleks stoji ograda od paleta isprepletena suhim borovim granjem do kojeg uz stup vrata ograde trune stari, zahrđali protupožarni aparat koji je odavno ostao bez atesta, dok se do vrha samog vidikovca na otvoreno more prema Italiji i okolnim otočićima gdje rastu desetljetne agave treba probijati kroz stazu zaraslu u mlade borove pridržavajući se za grane kako se ne bi strovalilo niz strminu, stare bunkere koji su pod zubom vremena pretvoreni u omeđene suhozide te kada udišete zdrave mirise mediteranskog samoniklog bilja i pri tome morate paziti kako ne bi zagazili u balegu što je ostavi stoka koja se odmara u hladovini borova nisu krivi Lastovljani, krivi smo svi mi, građani Republike Hrvatske. Zašto? Vrlo jednostavno, ako su ti prostori vlasništvo Republike Hrvatske znači to je vlasništvo svih nas i svi šutimo bez da postavljamo pitanja višim političkih strukturama jer Lastovo nije izolirani slučaj ovakvog odnosa sustava prema nacionalnoj imovini. Iz razgovora s mlađim Lastovljanima koji se ponose svojim otokom i imaju vizije razvoja istog dade se razaznati da inicijativa lokalnih ljudi za revitalizacijom objekata u vlasništvu države ima, ali se predloženi projekti koče na višim političkim instancama. Načelnica Općine Lastovo dr. Anita Jančić Lepić na upit o revitalizaciji lastovskih vojnih objekata odgovara kako je općina dobila povrat dijela vojnih nekretnina od države kao što je bivša tehnička radionica koja se koristi u komunalne, vatrogasne i gospodarske svrhe kao i zgrada bivšeg hotela Sirena čija nova namjena je dom za starije i nemoćne osobe dok zgradu do lokalno lastovsko političko vodstvo ima namjeru pretvoriti u Dom mladih. Kako su ovakvi projekti za malu općinu poput Lastova veliki zalogaj za samostalno financiranje realizacija će, vjerujemo uz blagoslov apliciranih projekata, biti odrađena uz pomoć financijskih sredstava europskih fondova dok za revitalizaciju i prenamjenu nekretnina i objekata u državnom vlasništvu očito valja priupitati elitnije političko društvo i donositelje odluka izvan granica Carskog otočja. Spomenimo samo da su općinskim prostornim planom Jurjeva luka i Kremena određene kao turistička i nautička zona u vlasništvu uspavane maćehe Republike Hrvatske te da ovim prostorima općina nema pravo raspolaganja.

Lastovo kroz povijest

U špilji Rača arheolozi su pronašli artefakte koji dokazuju da je Lastovo bilo naseljeno još u prapovijesti. Prva civilizacija koja ga nastanjuje su Iliri, slijedi već spomenuta kolonizacija od strane Grka koje pak kasnije zamjenjuju Rimljani. Postoje dokazi starih rimskih naselja, posebno na području današnjeg mjesta Ubli, ima i ostataka vila rustika po otoku, a smatra se da je čak jednu takvu ljetnu rezidenciju na Lastovu imao i sam car August. Kasnije Lastovo priznaje nadležnost Bizanta, potom hrvatskih kraljeva, ali otimanja nadmoći nad Lastovom s raznih strana nisu izostale sve do polovine XX. stoljeća. Od 1252. godine Lastovljani su pregovorima postali dio Dubrovačke Republike, a kako bi sačuvali svoju autonomiju 1310. godine donesen je Lastovski statut koji je imao sve osobine zakona. Iako su Dubrovčani političkim igrama nastojali kroz povijest ugrabiti dominaciju nad Lastovljanima domaći se nisu samo tako predavali pa je poznata i buna iz 1603. godine predvođena Paškom Anticom čija rodna kuća i dalje stoji u Lastovu. Ukidanjem Dubrovačke Republike od strane Napolena početkom 19. stoljeća Lastovo je potpalo pod Francusku vlast. Dokaz privlačnosti i strateškog značenja samog otočja je također u činjenici da već 1813. godine otočje okupiraju Britanci koji ostaju tu dvije godine kada na neki način Lastovo ponovo postaje dio matice zemlje i potpada pod habsburšku vlast sve do kraja I. svjetskog rata nakon što ga raznim međunarodnim političkim igrama u posjed dobivaju Talijani.

To je vrijeme, od 1920. do pada fašističke Italije 1943. godine,  bilo zlatno doba Lastova u gospodarskom smislu. Talijani naseljavaju otok u većem broju pa se u to vrijeme broj stalnih stanovnika kretao i oko 2000. Razvija se gospodarstvo, pa tako Ubli ili Uble dobivaju tvornicu za preradu ribe i grade se kuće. Danas je to mjesto pomalo neugledno sa starijim kućama izgrađenima između dva velika rata koje vlasnici polako obnavljaju i uređuju, jedinom benzinskom postajom na otoku, trajektnim pristaništem, ostacima starih vojnih objekata, upravom Parka prirode Lastovsko otočje te crkvom koja dominira središtem mjesta također izgrađenom u vrijeme talijanske vlasti. Na bogatu prošlost mjesta ukazuju jedino ostaci jednobrodne kršćanske bazilike Sv. Petra građene po tipu gradnje iz V. i VI. stoljeća.

Nakon pada Italije, partizani 1943. godine priključuju Lastovo matici zemlji Hrvatskoj što otočje ostaje do današnjih dana iako od tog perioda kada 1953. godine Lastovo napušta velika većina talijanskog stanovništva, daljnju depopulaciju podupire politika „zabranjene zone“ pa i hrvatsko stanovništvo iseljava većinom u Ameriku i Australiju. Ništa bolje nije ni danas kada se broj stalnih stanovnika prema tvrdnji domaćih ljudi kreće oko 500 dok je još 2015. godine prema službenim statističkim podacima ta brojka dosezala i 787 stanovnika.

Lastovski fumari, polja, ceste i ribarske kolibe

Samo mjesto Lastovo pravi je dragulj ovog otočja. Iako je istoimeno mjesto postojalo u prošlosti i gledalo na more razoreno je u bitkama koje je 998. godine mletački dužd Pietro Orselo vodio protiv nertvanskih gusara pa od 1200 tadašnjih stanovnika ostaje samo 36 obitelji. Preostali stanovnici iskoristili su svoju mudrost i započeli s izgradnjom naselja s unutrašnje strane okruženog brdima na kojima se nalaze vidikovci koji pružaju dobar strateški pogled na mjesto i cijeli arhipelag. Danas je Lastovo jedinstveno, pravo mediteransko, naselje amfiteatralnog oblika kojeg krasi mletačka arhitektura iz 15. i 16. stoljeća, kuće s terasama tzv. solarima i naširoko poznatim dimnjacima zvanima fumari koji predstavljaju posebno obilježje lastovskih kuća čija gradnja daje naslutiti kako su građeni kao statusni simbol samih kućevlasnika. Na starijim kućama nema istog fumara i svi se razlikuju, a u gradnji funkcionalnosti i izvedbi fumara sadržano je svo mjesno znanje o smjerovima vjetra, sprečavanju vraćanja dima te izbijanju mogućih požara.

Uz nekoliko manjih crkvica u samom Lastovu dominira župna crkva posvećena zaštitnicima otoka Sv. Kuzme i Damjana čiji počeci sežu u davno 15. stoljeće. U crkvi se i danas čuva crkveno posuđe iz 1516. g. koje je svom rodnom Lastovu darovao Dobre Dobričević (Bonius de Boninis), svećenik, tiskar inkunabula i diplomat. Iznad crkve dominira Palac, neorenesansna palača obitelji Grbin iz 19. stoljeća podignuta na mjestu nekadašnjeg kneževog dvora iz doba vladavine Dubrovačke Republike s pročelja koje kip dubrovačkog zaštitnika Sv. Vlaha ponosito bdije nad mjestom.  Do samog Palaca smještena je crkvica Sv. Vlaha koju je još u 14. stoljeću sagradila istoimena bratovština, a i danas se u njoj nalaze počasni stolci iz tog vremena za kneza, suce i uglednike.

Na brdu Glavica, do kojeg vodi stepenasti kameni put iz središta mjesta, ponad samog Lastova na mjestu prethistorijske gradine dubrovačka vlast podigla je utvrdu nazvanu Kašćel. Utvrda je više puta pregrađivana i sadržavala je nastambe, bunar i kapelicu posvećenu Sv. Ivanu da bi bila srušena u vrijeme Lastovske bune početkom 17. stoljeća. Na istom mjestu starog Kašćela francuska vlast 1808. godine gradi novi koji i danas ponosno stoji nad Lastovom, a uz preinake danas je prenamijenjen u svrhu meteorološke postaje. U vlasništvu je Hrvatskog meteorološkog zavoda te se u sam prostor ne može. Uska zemljana staza s lijeve strane, uz ograđeni prostor postaje koju je pomalo obrasla visoka trava i skriva granje drveća dovest će vas na plato iza Kašćela s kojeg se pruža predivan pogled na lastovsko otočje te na neka od lastovskih plodnih polja na kopnenoj strani brda. Želite li uživati u pogledu na zalazak sunca morat ćete stajati jer je klupa postavljena ispred zatvorenog kompleksa postaje ostala bez sjedišta i naslona.

Samo Lastovo jedno je od rijetkih mjesta na Jadranu čije višestoljetne kamene zidove krase predivni buketi kapara u zaista velikom broju. Nešto takvo doista se rijetko viđa i oduševljava svakog poznavatelja botanike kao što posjetitelja zaintrigira i broj lastovskih mačaka što se u ljetna predvečerja iz svojih dnevnih skrovišta u hladovini sliju na uske uličice te se faraonski izležavaju na toplom kamenu ne mareći za prolaznike.

Iz Lastova prema obalnim mjestašcima i destinacijama vode što asfaltirane, što dobro uređene makadamske ceste. Samo kilometar vijugave ceste ispod mjesta dovest će vas u Lučicu do koje također vodi i 400 metara pješačkog puta kroz šumu. Lučica je mjestašce što gleda prema Korčuli. Čine ga svega tridesetak izvornih kuća, zaštićeni je povijesni lokalitet s izvornom baroknom arhitekturom ribarskog naselja s početka 17. stoljeća s kućicama koje su prvenstveno služile za sklanjanje od oluje, spremanje ribarskog alata, soljenje ribe i istezanje čamaca. Asfaltirana cesta iz Lastova od kojih 2,5 kilometra spušta se i na drugu stranu do uvale i mjesta Zaklopatica kojom dominira istoimeni otočić na kojem se gnijezdi endemska vrsta gregule Puffinus yelkouan sa specifičnim glasanjem koje podsjeća na plač malog djeteta.

Iz Lastova također vodi odlična, asfaltirana, sedam kilometara duga cesta do mjesta Skrivena luka smještene na sredini južne strane otoka u blizini koje je na samom rubu 90 metara visoke strme litice na rtu Struga 1839. godine sagrađen drugi najstariji istoimeni svjetionik. S ovog mjesta pruža se predivan pogled na otvoreno more. Svjetionikom Struga već generacijama upravlja svjetioničarska obitelj Kvinta. U svjetioniku možete boraviti kao turist u jednom od apartmana tokom cijele godine jer je isti grijan. Od ostalih svjetionika valja spomenuti svjetionik Sušac i Glavat koji je smješten na istoimenom otočiću.

Odaberete li makadamski put na Lastovu sigurno ćete se diviti predivnim obrađenim poljima kojih na Lastovu ima 46 pa se time vraćamo na brojku iz naslova ove priče. Navodnjavanje polja vrši se iz gustirni u koje se skuplja toliko važan resurs vode, a vrijedne ruke lastovskih poljoprivrednika na poljima uzgajaju vinovu lozu, masline, smokve, rajčice, tikvice i drugo povrće koje se može kušati u lokalnim konobama kao i riba netom ulovljena u moru.

Makadamski put vodi do skrivenih, ali predivnih mjesta, zabačenih farmi koje pomalo podsjećaju kao da su iz antičkih vremena, ali i do male uvale Zace na sjevero – istočnoj obali Lastova koja ponad svoje male šljunčane plaže krije autohtonu arhitekturu ribarskih koliba. Osim spomenutog broja otoka, otočića, hridi i polja lastovski krug valja zaokružiti i brojkom od 46 crkvica razasutih diljem otočja, a na samom Lastovu do njih vode i brojni kilometri planinarskih staza pa destinacija iz ove priče nije samo ona za ljetnu već za posjetu u svako godišnje doba.

Za zaljubljenike i znatiželjnike za podmorjem u Pasaduru djeluje ronilački centar koji na dnevnoj razini organizira vođene ronilačke ture za istraživanje još uvijek netaknutog i očuvanog lastovskog podmorja s autohtonom florom i faunom.

Kada nad Lastovskim otočjem zađe sunce nastupa neka druga, zvjezdana, priča. Zahvaljujući zamjeni stare javne rasvjete otok Lastovo je postalo mjesto s najmanjim svjetlosnim zagađenjem u čitavoj Europi. Stoga, jedino što vrijedi jest  zastati, pružiti pogled ka nebeskim visinama i diviti se zvjezdanom večernjem sjaju i igri svjetlosti u režiji sila svemira koji omogućuje zaron u magijske moći noćnog nebeskog svoda.

Lastovo je vrlo čist otok. Smeća na kopnu nema. Tu idilu jedino pomalo narušava lokacija odlagališta otpada smještena uz samu glavnu cestu Ubli – Lastovo jer je vrlo uočljiva s ceste. Za čistoću otoka zaslužni su Općina Lastovo, Park prirode Lastovsko otočje te Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost koji su u opremu za potrebe recikliranja i odvojenog prikupljanja otpada na Lastovu uložili 800.000 kuna te nešto manje od milijun kuna u nabavu buldožera . U jeku sezone otpad se odvozi dnevno. Kako kaže načelnica Jančić Lepić cilj im je da što više otpada bude razvrstano i odvezeno s otoka. Čistoću jedino narušava more koje na kamene hridi svojom prirodnom silinom nanese većinom plastični otpad, s tko zna kakvih to dalekih mjesta, za koji bi možda renđžeri u Parku prirode trebali povesti veću brigu pa osim što čamcem obilaze usidrene brodice u uvalama radi naplate ulaznica za nautičare povedu i brigu čišćenja obale od morem nanošenog otpada. Stvarno na takvim mjestima bude i odbojno boraviti i kupati se kao i na nekim javnim plažama na kojima zbog nesavjesnih pušača u moru plutaju opušci i najlonske vrećice, a nađu se čak i ostaci hrane što ih u more bacaju nesavjesni nautičari s usidrenih brodica. Rajsku idilu u uvalama neki od nautičara narušavaju i lošim usidravanjem kada znaju sidrom čupati prekrasne podmorske livade posidonije. Nadležni bi i o tome morali razmisliti da se jednog dana ne dovedemo u situaciju kakvu imaju primjerice na Azurnoj obali jer pod navalom nautičkog turizma posidonija s tih prostora gotovo je nestala pa se sada poduzimaju razne marketinško edukativne aktivnosti kako bi se ekološki osvijestilo nautičare.

Oni izvan skupine nautičara sigurno će smještaj na Lastovu tražiti kod privatnih iznajmljivača, već prije spomenutom jedinom hotelu na otočju ili u jednom od dva kampa. Kada je riječ o smještaju u kampu tada valja napomenuti da se radi o robinzonskom smještaju u kampu Zaglav ili kampu Skriveni u kojima ćete u centralnom djelu ipak naići na suvremene sanitarne čvorove, bar, tuševe i zajedničku kuhinju. Pitate li domaće skoro svi će reći da nastoje poslovati čitave godine, ali da na Lastovu baš i nema gostiju, a sezona je i tu kraća nego na ostatku obale i svodi se na mjesec i pol dana od sredine srpnja do kraja kolovoza. Najveći broj posjetitelja otočja su Slovenci, zatim Talijani, bude nešto Ukrajinaca i Rusa, Mađara i Srba, dok na veliku žalost prema viđenom i tvrdnjama lokalaca domaći turisti kao da za ovaj otok nikada nisu čuli.

Gastronomska ponuda u lokalnim konobama svakako je autohtona. Namirnice koje ugostitelji upotrebljavaju su lokalne i pravog domaćeg okusa. Hrana je tradicionalna te se svodi na omnivorske recepture koji obuhvaćaju meso, ribu i povrće. Ukoliko ste vegetarijanac još ćete nekako proći u vrijeme svog boravka na Lastovu, no vegani bolje da se pripreme prije puta i ponesu namirnice sa svog jelovnika sa sobom jer u lastovskim prehrambenim trgovinama ponuda je standardna. U nekoj od konoba već se možete dogovoriti za obrok baziran na bilju, možda će vas na prvu malo čudno pogledati, ali u zajedničkom dogovoru pripremiti će vam obrok s blitvom, dalmatinskim zeljem, povrćem i nadasve domaćim maslinovim uljem i kvasinom od čega će vam i na samu buduću pomisao uvijek rasti zazubice.

Lastovo svakako zaslužuje puno više prostora u javnosti kroz priče, reportaže i dokumentarace, a ne da se samo ponekad pojavi priča o fumarima ili pak u doba karnevala o lastovskom Pokladu čija tradicija seže još u srednji vijek. Ovo otočje nije destinacija za svakoga. Tražite li mir, jednostavnost, tišinu i ambijent nekih minulih vremena, a opet da ne budete uskraćeni za dobre strane modernih vremena onda Lastovo svakako vrijedi uvrstiti na popis destinacija koje se obavezno moraju posjetiti. No, ako ste skloni glamuru, strci, šušuru, noćnim provodima u klubovima i barovima tada ovo definitivno nije destinacija za vas.

Uvjeren sam, unatoč brojnim problemima i sve većoj trenutnoj depopulaciji na otoku, da će se kolo sreće za Lastovo ipak okrenuti na bolje jer svatko željan spoja s tradicijom i prirodom bez devastiranja destinacije pod utjecajem modernog materijalističko – konzumerističkog mentaliteta te sluhom na višim političkim instancama u Dubrovniku, Zagrebu i Bruxellesu zagrljenu budućim gospodarskim razvojem i turizmom usklađenim s prirodnim nasljeđem mogao bi naći svoje mjesto pod suncem baš na otoku kristalnih zvijezda, Lastovu.