JEDINI NAM JE DOM, NAŠA JE I DANAS JE NJEN DAN

Istinski štovatelji jedinog nam doma, naše Zemlje, još i prije više od pedesetak godina uvidjeli su značaj da se našoj Planeti posveti i svojevrstan dan. Iako se na međunarodnoj razini isti obilježava tek od nedavno, naime, 22. travnja/aprila proglašen je međunarodnim danom planete Zemlje od strane Opće skupštine Ujedinjenih naroda 2009. godine na prijedlog tadašnje bolivijske vlade. Iako se isti obilježava još od 1992. godine od UN-ove konferencije o okolišu i razvoju u Rio de Janeiru počeci mu sežu još u 1969. godinu kada se ideja istog javlja na konferenciji UNESCO-a, a prvi su ga u ožujku te godine na inicijativu tadašnjeg gradonačelnika obilježili u San Franciscu.

Sve bi ovo bilo i opravdano da smo kao civilizacija naučili iz propusta i grešaka u ovih pola stoljeća, ali ljudskom licemjerju nema granica. Naime još do prije kojih desetak godina na veliko se obilježavao ovaj dan koji je u ovom trećem desetljeću novog milenija postao sasvim usputni jer samo naivac ne shvaća da se sve te konferencije i svi ti potpisi i bivših i sadašnjih političara na rezolucijama o zaštiti Planete mogu okačiti mačku o rep. Realnost je  da su to samo mrtva slova na papiru koja svi izbjegavaju sprovesti u djelo jer se štite interesi velikih država i njihovih ekonomija koja počivaju na neprekidnom crpljenju prirodnih resursa, a da se rane nanesene Majci Zemlji ne saniraju i one siromašne zemlje koje pak su obično i bogate takvim resursima bivaju na kraju još jadnijima.

Do unatrag dvjestotinjak godina naši preci živjeli su većinom u skladu s prirodom i kozmosom, a onda su krenule takozvane industrijske revolucije o kojima se u povijesnim udžbenicima pišu hvalospjevi napretka civilizacije koja je unatoč tome uspjela narušiti sve moguće prirodne zakone i procese te nas u ovoj tehnološkoj tzv. četvrtoj industrijskoj revoluciji dovesti u situaciju da plešemo na rubu provalije propasti i dalje nesvjesni činjenice da Zemlja bez nas, ljudske vrste, i te kako može i da je samoobnovljiva, ali da mi ljudi ne možemo bez Zemlje nikako.

Masovni mediji bombardiraju nas informacijama o klimatskim promjenama, straše budućim valovima klimatskih izbjeglica jer će neki dijelovi planete postati nemogući za život, pune su im rubrike CO2, časte jedini nam dom nadimkom „plastični planet“, promoviraju neke umjetno stvorene ikone koje dušebrižnički prenose poruke o planeti na izdisaju poput Al Gorea, Leonarda Di Caprija, a u zadnje vrijeme tamo neku malu Šveđanku Gretu koja je postala čudotvorka te je, prema izvješćivanju nezavisnih medija, dosegla vrijednost privatne imovine od milijun američkih dolara sa svojih 19 godina,

Stvarno je častan ovaj svijet. Zašto onda “mainstreamovci” ne rade svoj posao kako bi trebali? Znaju li oni da na svijetu ima na stotine Alova, Leonarda i na stotine tisuća Greta koji svojim radom onako bezimeni za svjetsku populaciju vode istinsku borbu za boljitak civilizacije i spas jedine nam planete od materijalističkog grabeža elita bez bildanja osobnih bankovnih računa?! Gdje leži problem? Zašto se nitko ne zapita zbog čega se vrši propaganda straha dok se s druge strane ušutkuju alternative i postoji nedostatnost jasnih odgovora na upite od strane nezavisnih organizacija? Čemu i kome  onda služe institucije na lokalnim i globalnim razinama kada se odgovori daju pod krinkom službene znanosti u rukavicama, a postoje konkretni podaci nezavisnih znanstvenih istraživanja?

Uzmimo za primjer tragove na nebu koji ostaju za avionima satima pa čak i čitav dan jer ako smo kao mali gledali u nebo onda i primjećujemo razliku između kondenzacijskog i “kemijskog” traga. Ili, primjerice ismijavanje neukih novinara nekih portala poklonika službene znanosti s poljoprivredom utemeljenom na načelima biodinamike i permakulture koju nazivaju magijskom i time misle da su velike face, a u biti su ogromne neznalice. Slijedi nedovoljna educiranost stočara o otpadnim vodama s njihovih farmi koje završavaju u tlu i vodotocima uništavajući tako biološku strukturu istih. Nadalje tu je nemar kemijske, naftne, tekstilne i drugih industrija koje u zemljama što ih je licemjerni razvijeni Zapad, izgrađen na grabežu tih područja, proglasio „trećim svijetom“ svjesno ugrožavaju čitav biosustav i samog radnika u istima, a sve samo za što većim iznosom profita na vlastitim računima. Tu su i nepregledna prostranstva staklenika što nekontrolirano crpe podzemne prirodne spremnike vode i u kojima se izrabljuju radnici bez zaštite prilikom korištenja otrova za prskanje voće i povrće što ga svi na Zapadu nonšalantno i bez razmišljanja trpaju u svoja shopping kolica i na kraju u sebe. O krčenju  amazonskih i afričkih prašuma očito još nije dovoljno rečeno jer njihov biosustav zamjenjuju genetski modificirana soja i kukuruz kao monokulture ili  pak se krče autohtone vrste drveća  koje nadomještaju plantaže kakaa i banane.

Sve se zna, ali o tome se ciljano šuti. Takva šutnja dovela nas je na rub provalije bez izlaza, a za to nisu krive samo bogate elite i njihova služinčad već je ponajprije kriva šutnja i nedovoljna briga za ispravnim informiranjem, educiranjem i propitkivanjem svih nas malih i običnih.

Nemojmo se zavaravati da se ovo naše carstvo neće srušiti. Nema onog koji nije čuo izreku „panem en circences“ tj. „kruha i igara“. Zapitajmo se zašto tog carstva koje je ovu izreku i smislilo  više nema kao i brojnih poslije njega.

Zvono za uzbunu odavno zvoni, ali naše ga uši ne čuju. Pravimo se gluhi stojeći pred putokazom s dvije opcije, onoj nametnutoj materijalističko potrošačkoj i zakonima elita za tobožnju dobrobit ljudi i onoj zeleno plavoj gdje je život čitave planete usklađen s njenim zakonima i najnovijim nezavisnim znanstvenim studijama gdje je hrana uzgojena prema načelima permakulture i drugih prirodnih, a ne komercijalno temeljenih metoda, gdje nisu važne marke automobila i odjeće, gdje se iskorištava energija Zemlje i Svemira za dobrobit cjelokupnog života na Zemlji.

Trećeg puta nema jer trebali bismo konačno shvatiti da smo kao vrsta postavljeni s istim ciljem kao i svako drugo biće na ovoj planeti.

Poput lista paprati koji se s proljećem od svoje savršene spirale razvija iskonski danim mu zakonima do predivnog ljetnog razgranatog zelenog lista sa sporama, zlaćanom jeseni što Zemlji vraća iscrpljenu energiju do zimskog smiraja i utonuća u zimski san tako i čovjek ima svoja godišnja doba u ciklusima danim mu zemaljskim zakonima.

Pjesmu zahvale Majci Zemlji svi mi kao njena djeca trebali bismo pjevati kao što je to napravio i  ITD band „Majko Zemljo, baš ti hvala u ime svih nas, nas budala!“ s dodatkom što nas trpi ovakve otuđene.

Zemljo neka Ti je sretan tvoj dan, Dan planete Zemlje (ako može biti sretan)?!

WIM HOF METODA ZA AKTIVIRANJE OSOBNOG PUNOG POTENCIJALA

Je li moguće promjenom svijesti nametnutim i utabanim životnim uvjerenjima i navikama reći zbogom, istražiti i isprobati pa se i osobno uvjeriti da postoje drugačiji načini za dobrobit općeg stanja duha i tijela? Naravno da je moguće i to na vrlo jednostavan način.

Istražujući i plivajući tako u oceanima razno raznih informacija prije koje dvije godine naišao sam na simpatičnog čovjeka iz Nizozemske o kojem se u mainstream medijima malo govori i piše, a oko metode koju je razvio se diljem svijeta okupilo more sljedbenika. Radi se o Wim Hofu poznatijem i kao Ice Man (Ledeni Čovjek). Wim je u svojim šezdesetim, vrckav, pun pozitivne energije kojom zrači i koju na vas može prenijeti i običnim gledanjem video isječka na youtube kanalu.

Ledeni Čovjek otkrio je da disanje, ono duboko u pravilnim intervalima, meditacija, prehrana i ledena voda su prava prirodna kombinacija lijeka za gotovo sve tegobe. O tome postoje razna svjedočanstva ljudi koji su metodu isprobali i uvrstili je u svoje svakodnevne dobre navike. Djelovanje metode mogu i osobno potvrditi jer je prakticiram od samog početka kada sam na nju naišao. Ono što mi je ta metoda donijela jest da mi je dan nezamisliv bez disanja i hladnog tuša jer na žalost nemam priliku u Zagrebu baš na ledene kupke, ali vjerujem da će se i ta mogućnost ostvariti, ako ništa drugo, preseljenjem u neku čišću i manju sredinu od one gradske.

O Wim Hof metodi mogu se snimiti višesatni dokumentarci i knjige od više stotina stranica, a prvu takvu je napisao i sam autor,  pa je jedan članak stvarno premali prostor da bi se objasnilo funkcioniranje čitave metode.

Uzmimo zato samo temelje iste, a to je svakodnevno jutarnje duboko disanje u tri do četiri ciklusa s 30 do 40 udaha i izdaha te nakon zadnjeg izdaha zadržavanjem daha do trenutka koliko može čovjek izdržati. Wim to objašnjava na način da treba svaki dan „umrijeti“ na nekoliko minuta da bi se bio zdrav i energičan. Svako takvo vježbanje dokazano je djelotvornije u grupi, ali i pojedinačno svakako donosi benefite koje zapadnjačka moderna medicina teško može objasniti i nadmašiti.

To su i dokazali proučavajući Wima i neke njegove sljedbenike znanstvenici na nekim američkim i nizozemskim sveučilištima poput Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Minnesoti i Medicinskog centra Sveučilišta Radboud. Ubrizgavajući im i najteže oblike bakterija poput zloglasne E. Coli dokazali su da  je njihov organizam – imunitet automatski reagirao na njih procesom uništavanja istih, a „pokusni kunići“ iz eksperimenta su izašli neokrznuti, jaki i zdravi.

Drugi temelj ove metode je hladna/ledena voda u vidu kupke ili tuša, naravno postepeno, jer tijelo treba prilagoditi da dođe do stadija kako bi u hladnoj vodi moglo izdržati nekoliko pa i više desetaka minuta. Kao i u svemu u životu najvažnije je ne nagliti i pretjerivati. Zato su preporuke da se krene s hladnim tušem od 10 do 30 sekundi dnevno i iz tjedna u tjedan postepeno povećavati vrijeme boravka u ili pod hladnom vodom. Ovaj stadij isto tako prate i vježbe jer tijelo je potrebno i zagrijati tj. pobuditi valjanu cirkulaciju krvi i energije u njemu. Tu je posebna tzv. „horse stand“ vježba koju je Hof razvio na sebi svojstven način i koju toplo preporučuje.

Sam autor ove metode u svojoj knjizi naglašava kako njegova metoda predstavlja prijetnju postojećem poretku. Osobno bih se složio s time jer lobiranje interesnih skupina kojima se svijet vrti samo oko novca je prejako, a isto tako teško da će svatko prigrliti hladnoću u svoj život kao prijateljicu, a još manje kao božanstvo. Svi mi smo od malena naučeni na komfor, a sam Hof kazuje jednu tezu koja je u potpunosti pravovaljana, a to je da najbolje stvari pronalazimo kada izađemo iz okvira osobne udobnosti. Ono što sam osobno osim zdrave navike unio u život prakticiranjem Wim Hof metode u posljednje dvije godine je i vojnička disciplina po tom pitanju koja daje energiju za cijeli dan i stalno tjera naprijed za što bolje ostvarenje ciljeva.

 Sigurno ste negdje čuli da bolesti poput Chronove bolest, raka, depresije, artritisa, astme, bipolarnog poremećaja i ostalih boleština što zahvaćaju ljudsko tijelo uzrok imaju u deregulaciji našeg imunološkog, endokrinog i hormonalnog sustava potaknutom nekontroliranom upalom. Upravo Wim Hof metoda redovitom primjenom utjecat će da taj disbalans u organizmu prestane i da smanji i uništi upalu kao glavnog uzročnika zdravstvenih boljki. Važno je samo uspostaviti ravnotežu i vratiti se onom što nam je prirodno dano rođenjem.

 Svakom tko želi detaljnije istražiti o čemu je riječ, kako aktivirati svoj puni potencijal preporučujem knjigu o ovoj metodi, djeliće koje donosim u nastavku, i brojne video isječke dostupne putem youtube-a uz savjet da se  ne ustručavaju i da se odvaže na prakticiranje metode jer savršeni rezultati po vlastiti um i tijelo neće izostati, a u život ćete unijeti jako dobru samodisciplinu i jednu savršenu zdravu naviku.

Wim Hof kaže: „Evolucija nas je pretvorila u ljude kakvi jesmo, a ipak nakon dvjesto tisuća godina čovječanstvo još nije pronašlo svoje mjesto u prirodnom poretku. Zbog toga živimo u svjetu punom rata, siromaštva, gladi, bolesti i patnje. Toliko smo zauzeti pokušajima preživljavanja da smo iz vida izgubili vlastitu svijest. Namjerno smo iskoračili iz svjetlosti u kaos. To nije održivo.

Isto tako u knjizi pa i na internetu pronaći ćete i svjedočanstva ljudi koji su bolovali od teških bolesti i različitih problema u kojima im moderna zapadnjačka medicina nije mogla pomoći jer im je samo ublažavala postojeća stanja i koji su uz pomoć metode vratili svoje zdravlje i to samo zato što su se „izbalansirali“. Usudio bih se izraziti da je ova metoda nešto poput dobro balansiranih guma na vašem vozilu, pa ako to možemo priuštiti našim limenim ljubimcima zašto ne bismo i samima sebi.

I za kraj prije nego nabavite knjigu evo i jednog inspirativnog citata iz iste: „Dugo su nas vodili direktori i predsjednici, kraljevi i kraljice, ali krune pripadaju nama. Svi smo mi kraljevi i kraljice, i mi bismo se trebali ponašati tako.

TEATRALNA INSPIRACIJA U SUSRET PROLJEĆU – Parfemska opereta Majke Prirode

„Ništa živ čovjek ne može izgubiti što mu jedno proljeće ne bi moglo povratiti, niti može čovjek biti trajno nesretan dok Bog daje da se duša liječi zaboravom i zemlja obnavlja proljećem.“ napisao je jugoslavenski književnik i nobelovac Ivo Andrić.

Ovaj inspirativni citat moju dušu u današnjem planinarenju i  „photo sessionu“ planinarskom stazom do Japetića  nadahnuo je da odluta i uđe u neki drugi, bolji svijet, svijet operete. Svi zvukovi i mirisi proljeća, ples granja u visokim, još uvijek razgolicanim, krošnjama bukvi, ruža vjetrova što suho lišće povija po tlu pa i mljackanje blata pod cipelama na stazi rekli su mi da ovo Majka Priroda piše novu proljetnu, parfemsku operetu.

Možda su Vivaldi, Chopin i drugi proslavljeni skladatelji vječne note svoje vizije proljeća satkali u crtovlje svojih kajdanki što se i danas listaju u glazbenim školama i na brojnim koncertima, ali samo Priroda iz godine u godinu može napisati pravu operetu i to onu parfemsku jer još ni jedan nos (majstor parfumer) nije nadmašio Prirodu.

Zašto opereta? Vrlo jednostavno, zato što je satkana od pjesme, plesa i govornog dijaloga, a baš to sve čulo se i vidjelo u dubini samoborskog gorja. Parfemska? Da. Kao i u svakom parfemu tu su gornje, srednje i donje note. U visini visokih krošanja nošena je hladna zimska svježina na odlasku u koju su utkane note bukve, jele, bora i breze. Srednje note sačinjavaju neodoljivi mirisi netom procvjetalih vrba, drijena i kleka, a u one donje note utkano je proljetno cvijeće i suho lišće koje će vrijedni crvići s prvim toplim proljetnim zrakama sunca početi pretvarati u šumsko crno zlato, humus.

Ples procvjetalih šafrana, zvončića i visibaba nadopunjuju šumarice, jaglaci, ljubičice, pasji zub, dvolisni procjepak dok završni dodir ovoj proljetnoj bočici parfema daje jak miris srijemuša poznatijeg kao medvjeđi luk i na nekim mjestima piljevina friško ispiljenog drveća.

Oni nečujni zvukovi znani samo duši odveli su me do stare bukve, a tu su svoje složno vijećanje imale vile, patuljci, šumski duhovi pa i coprnice/vještice, bića samo duši vidljiva, kako bi donijele rezoluciju koju će putem svojih krilatih glasnika i njihovog cvrkuta prenijeti stanovnicima šume što se skrivaju u šupljinama i pod korom debala, u svojim jazbinama ili nevidljivo se pritajivši u šikari. To će sjenice, slavuji, svračci, fazani, kukavice pjevom i krikom prenijeti sadržaj rezolucije ježevima, srnama, jelenima, mravima i drugim kukcima, jazavcima, zečevima, lisicama i svim drugim stanovnicima šume.

A što kaže rezolucija? Jednoglasno donesena govori da ono dvonogo biće koje misli da je najinteligentnije na ovoj Zemlji i iznad svih i svega treba krajnju poduku. Da baš to biće zalazi na njihov teritorij ostavlja boce piva i sokova, papirnate maramice, plastične vrećice, zadire nos u prirodni poredak svojom prljavom rukom, da nemirno dvonogo mladunče što štapom tuče i trga tek procvale biljke igrajući se junaka pred očima svojih šutljivih roditeljima ne čini štetu samo sebi već svemu oko sebe misleći da je vlasnik svega, a ne samo prolazno biće sa svojim rokom trajanja.

Trebali bi napokon shvatiti da je Priroda velika, a čovjek samo njen mali fragment. Zadnji je čas.

SVETOST NAŠIH LIVADA – “DIVLJE” CVIJEĆE

 


„Priroda je mudrost koja dolazi iz srži, iz unutrašnjosti, nešto što je svima nama urođeno,  no ponekad smo previše uvjetovani da bismo je prepoznali ili joj vjerovali.“
napisao je u svojoj knjizi nizozemski atletičar i začetnik metode aktiviranja svog potencijala Wim Hof.

Kako se bliži proljeće i priroda se polako budi pa sve više izviruju vjesnici proljeća, a životni sokovi grmlja i drveća unutar grana potiču na pupanje red je osvrnuti se i na bioraznolikost o kojoj se malo priča, a još manje zna, onu s livada.

Istina, posljednjih godina postalo je pomodno u vrtnim centrima kupovati sjemenke divljeg cvijeća koje se onda sije u vrtovima. Za ovu 2022. godinu kažu da je trend u vrtu onaj prirodni vrt čemu bi svakako trebali težiti jer smo se od njega odmaknuli i to pretjerano. Zadnjih desetljeća trend u okućnicama je što više betona, kamena i obični travnjak na kojem će svakih sedam do deset dana zabrujati motorna kosilica. Tim postupcima otjerali smo iz svojih vrtova ježeve i insekte koji su uvelike korisni i u simbiozi suživota jer sve je na ovoj planeti povezano, samo su se ljudi udaljili od starih znanja i zaboravili na znanost naših predaka jer nije sve u onoj današnjoj, laboratorijskoj.

Zagrebemo li, i ne tako davno u prošlost, možda kojih tridesetak godina mogli smo vidjeti povrtnjake naših baka i prabaka u kojem je u simbiozi raslo cvijeće, u polje se kulture na oranicama išlo okopavati ručno, motikom, a onda je lažni komoditet ljudskog roda sve više počeo koristiti kemiju i strojeve čime smo narušili biosustav stvaran milijardama godina. Umjesto da smo razvili taj sustav uz pomoć moderne znanosti mi smo stvorili kontraefekt pa je danas u trećem desetljeću novog milenija potrebno ponovo učiti znanja naših predaka, a i to čini samo šačica entuzijasta dok ostali ni ne brinu brigu nad izlogom savršeno posložene hrane u trgovačkim centrima i sve se više odmiču od prirode i njenih zakona ne odvajajući oči od ekrana mobitela.

Isti takvi ljudi koji su svoj život predali modernoj tehnologiji i odmakli se od prirode ne znaju da je na jednom hektaru površine obrađivane po principu permakulture moguće uzgojiti 17 tona različite hrane. Umjesto da se okrenemo takvom načinu poljoprivrede ljudski rod sječe stoljetne šume, pretvara ih u nepregledne oranice na kojima po principu monokulture sije genetski modificirano sjeme čijom dugotrajnom konzumacijom mijenjamo ljudsku strukturu DNK i samim time utječemo na razvoj teških bolesti što potvrđuje sve više znanstvenih studija, primjerice ona iz Izraela gdje je i stvorena GMO rajčica pa su je u ovo novije vrijeme zabranili za daljnju ljudsku uporabu. Stoku, koja je nekoć pašom održavala pašnjake – livade zatvorili smo u zatvorene prostore bez sunčevih zraka ili zelenih travki, hranimo ih umjetnim smjesama, s sve u ime njegovog veličanstva – profita.

Hoćemo li prekasno shvatiti da smo duboko zastranili od iskonskog i da je krajnje vrijeme da se ponovo okrenemo tradicijskom načinu uzgoja hrane, onom tisućljetnom i prirodnom?!

Naime divlje cvijeće nije samo prijatelj insekata, za koje smo počeli graditi tzv. hotele jer sve više uništavamo njihova prirodna staništa, već i naš prijatelj. Trebamo sačuvati ono što smo naslijedili. Biznis sjemena divljeg cvijeća doživljava sve veću ekspanziju, ali možemo ga opravdavati do razine te mjere dokle vrste koje nisu autohtone za naše područje sijemo samo u okviru naših okućnica dok izvan toga čuvamo autohtone vrste iako će i tu priroda učiniti svoje pa putem vjetra i životinja raznijeti sjemenke izvan ograničenog prostora vrta.

Ne može u Europi prevladavati američka prerija ili japanski cvjetni tepih dok nam naše vrste sve više nestaju. Prema statističkim podacima površine livada u Velikoj Britaniji samo u prošlom stoljeću smanjene su za 97% dok najnovija istraživanja pokazuju da se sve više smanjuju i u ostalim dijelovima Europe. Primjerice podaci za Republiku Hrvatsku pokazuju da je 2016. godine pod površinama za krmne kulture, dakle pašnjaci i livade, bilo 116 tisuća hektara, da bi danas ta brojka u svega 5 godina pala na 103 tisuće hektara. Činjenica je što su površine livada u Hrvatskoj kao nekretnine sve više tražene i postaju čak i skuplje od oranica no nitko ne navodi razlog tome osim nagađanja da će biti iskorištene kao građevinsko zemljište ili površine za nasad voćnjaka što je još, za razliku od prve opcije, i prihvatljivo jer voćka ima jako dobar suživot s livadom i njenim stanovnicima.

Livada kao takva definira se kao stanište na kojem obitavaju trave i ostale nedrvenaste i zeljaste biljke. Tip travnjaka nastaje prirodnim ili umjetnim putem kada se raskrči šuma, a za razliku od pašnjaka kojeg održava ispaša stoke što je sve rjeđi primjer, livade se održavaju košnjom jednom do dva puta godišnje. Stručni naziv za prvi otkos je sijeno dok onaj drugi nazivamo otava, a oba su u službi za ishranu stoke. Problem livada danas leži u činjenici da je onih prirodnih sve manje jer površine na kojima nema ispaše ili jednogodišnje košnje preuzima prvo grmlje, a zatim sve više i šuma čime i nestaje flora tipična za takvo područje pa i milijuni (mikro)organizama koji su povezani jedni s drugim. Isto tako sve veći problem leži i u činjenici da umjetno stvarane livade, kada se najvećim djelom oranice pretvaraju u travnatu površinu, jest vrsta travnate kulture koja se sije na takvu površinu pa veliki udio na takvim površinama kod nas preuzimaju strane sorte poput talijanskog ili engleskog ljulja ili strane sorte rdobrada koje su više od autohtonih i samim time preuzimaju primat nad autohtonim travnatim vrstama naših livada.

Naše svete livade najljepše su u kasno proljeće i rano ljeto, od lipnja do kolovoza kada bujaju životom i šarenilom. Predivnim zvukovi insekata koji tihim lepetom krila leptira, brujanjem pčela, bumbara i bubamara, cvrkutom poljskih cvrčaka, skokom skakavaca i koračanjem vojske mrava što ih nadopunjuju ševin pjev i krik fazana i prepelice koje umiruju tihi šapat srne malom lanetu i zečevo skakutanje kao i nečujno šuštanje miša, krtičino čeprkanja i gmizanje guštera i zmije stvaraju pravu livadnu simfoniju koju može skladati samo Majka Priroda.

Na vrhuncu svoje slave livada puni police prirodne Božje ljekarne pravim eliksirima zdravlja i mladosti dok vrijedne pčelice proizvode med. Vrsni znalci koji poštuju prirodu znaju da pored stotinu biljaka na livadi mogu ubrati meduniku, broćiku (Gallum verum), stolisnik, maslačak, cikoriju, gospinu travu, majčinu dušicu, kartuzijanski karanfil, sapuniku, uskolisni ili širokolisni trputac, uskolisnu mlječiku, iglicu ili livadni geranium, obični matovilac i druge ljekovite biljke pa ih u obliku čaja, tinkture ili ljekovitog ulja spremiti u svoju kućnu apoteku i zaštititi se od bolesti.

 Ne pruža livada samo lijek tu to doba, u osvit zime mrazovica razveseli svojim cvijetom, a u proljeće sjemenkama što ih nadaleko poznaje čak i farmaceutska industrija kao i svo prije spomenuto bilje.

Zbog svega toga današnjeg čovjeka bi trebalo i te kako educirati da se prema livadama prestane odnositi neprijateljski, samo s vizijom veće količine krmiva jer mora znati da takvim postupkom možda dobiva na količini sijena za svoju stoku, ali izostat će sve ljekovite biljke jer gnojidbom koju čovjek vrši na livadi putem gnojnica iz septičkih jami farmi ne zna da time ubija gljivični sustav u tlu o kojem ovisi bilje livada koje prezire gnojidbu. Takav postupak dovodi do izumiranja raznolikosti biljaka od kojih je velika većina ljekovitih pa ni sijeno neće više biti kvalitetno. Prevladat će samo nekorisna vlakna trave i maslačak koji jedini podnosi takav tretman.

Zato shvatimo i dozvolimo da samo priroda bude frizer naših livada uz pomoć naših ruku i alata. Educirajmo se i prestanimo samo trčati za kvantitetom jer ako je tisućljećima bit ležala u ljekovitosti krmiva s naših livada onda to tako i mora ostati. Prestanimo se igrati Boga i Majke Prirode, zvono za uzbuno odavno već zvoni!

Šuma pred proljeće

Šume su naše blago, zahvaljujući šumama dišemo i opstajemo na ovom planetu. No ipak šume su uz druga mjesta poput rijeka i mora čovjeku postala mjesto za odlaganje otpada.

Zašto se tako neprijateljski ponašamo prema šumama i prirodi općenito? Zašto dozvoljavamo da nas nametnuti materijalizam i konformizam vode u sve veće propadanje, nas kao civilizacije koja se voli hvaliti da je najinteligentnija na Zemlji?!

Jesmo li baš tako inteligentni kao što si tepamo? Odgovor je u činjenici da smo jedina vrsta koja na ovoj planeti proizvodi i stvara smeće koje prirodi nanosi teške rane, a na kraju i nama samima.

Stani i zamisli se o svojim postupcima, o svojoj prolaznosti i krhkosti na ovoj planeti koja bez nas može, ali mi ne možemo bez nje.

U nastavku nakon galerije vjesnika proljeća iz šume je i nekoliko mudrih citata o tom blagu našeg svijeta, šumama.

“Nacija koja uništava svoja tla uništava sebe. Šume su pluća naše zemlje, pročišćavaju zrak i daju svježu snagu našim ljudima. ” Franklin D. Roosevelt

“Šuma je poput Zemlje Čudesa za dijete s bujnom maštom. Šuma je potpuno drugačija od crkve.”                                                                                           Wim Hof

“Šuma je osebujni organizam neograničene dobrote i dobrohotnosti koji ne zahtjeva zahtjeve za njenim uzdržavanjem i velikodušno širi proizvode svoje životne aktivnosti, pruža zaštitu svim bićima, nudeći hlad čak i čovjeku sjekiri koji je uništava.”                                                Gautama Buda

“Šuma je živo biće poput ljudskog tijela … svaki dio ovisan o svim ostalim dijelovima.”                                                                                                   Louis L’Amour

“Samo listom mogu govoriti o šumi.”                                                                     Visar Zhiti

 

 

 

 

Sjeti se i razmisli

Sjeti se danas, 27.1., šest milijuna nevinih žrtava brutalno ubijenih samo zato što su bili drugačiji, sjeti se Holokausta i onog tamnog doba prije osam desetljeća. Sjeti se mučki ubijanih Židova samo zato što njihov simbol vjere u istog Boga, kao i egzekutorovog, nije bio u obliku križa već Davidove zvijezde. Sjeti se Roma samo zato što su slobodnjački život posvetili onom u čergama. Sjeti se svih onih drugačijih koji su samo disali isti zrak kao i umobolni egzekutori, ali nisu bili podobni za njih. Sjeti se nevine djece čija mala srdašca nisu tada ni razumjela što je to mržnja i podjela te zašto je dojučerašnji prijatelj i susjed postao glavni neprijatelj i redatelj njihovog stradavanja u tami plinske komore.

Sjeti se, zastani i zamisli viku demona iz obličja ljudskih usta, batina, laveža pasa, krik majki i jauk djece koje odvajaju, jecaj muža i žene, brata i sestre, roditelja, sinova i kćeri kada ih razdvajaju batinanjem i grubim guranjem. Zamisli smrad dimnjaka logorskih krematorija i baraka, pepela nad obližnjim gradovima tih logora i muk, tišinu, zatvaranje očiju i strah za pobunom protiv tamnih sila u prividnoj sigurnosti topline vlastitog doma, navodno odabranih, stanovnika tih mjesta.

Sjeti se onih hrabrih, koji nisu zatvarali oči već su se organizirali, ustali i zdušno se borili protiv sila zla pod nebeskim svodom Univerzuma i krovom koji im je pružala šuma.

Učio me poštenju i poštivanju drugog i drugačijeg moj uzor, moj pokojni djed koji je i sam iskusio nacistički zatvor i kundak na svom tijelu jer nije sjedio zatvorenih očiju u tišini i toploj udobnosti vlastitog doma već je ustao protiv zla sa svojim drugovima. Govorio bi mi: „Sine uči, razmišljaj da budeš sveznajući i svemoguć.“ Oh u kakvoj je to poslijeratnoj zabludi i utopiji i sam živio razočaran u sustav u kojem sam i sam rođen.

Možda je znao, ali nije nikada javno izgovorio da relativno sveznajući možeš postati samo ako čitaš, istražuješ i izađeš izvan okvira jer sustavno nikada nije pravedno, u potpunoj istini, a još manje sveznajuće i svemoguće. Svemogući su samo Bog i Priroda, a čovjek je samo krha jedinka koja ili razmišlja svojom glavom i stane na stranu pravednosti i dobra ili se prepusti moćnim silama propagandne tame pa postaje nemisleći poslušnik režima ili jedan od onih koji samo obavlja svoj posao.

Često se čuje da se povijest ponavlja i da ljudi ništa ne uče iz grešaka povijesti. Čovječanstvo od svojih početaka živi i djeluje u zvjerinjaku s pravilom „tko jači taj tlači“. Ništa se u svojoj srži u zvjerinjaku ne mijenja osim tehnoloških metoda i sve više pozlaćenih rešetaka propagande tobožeg napretka i ljudske slobode, a istinski slobodan čovjek je samo onaj koji svoju dušu preda Bogu, a tijelo Prirodi.

Zato sjeti se, zamisli, stani pred ogledalo, pogledaj se i razmisli. Nikada nije bilo toliko paralela propitkivanja povijesnih događanja, metoda i slučajnosti kao danas. Uboden ili ne razmisli kako ćeš dalje i hoćeš li pristupiti relativnom sveznanju ili pak buljeći u ekran svog mobitela dalje koračati ka postanku nove vrste, vrste nemislećeg poslušnika. Zavrjeđuju li režimi idolopokloništvo i nedjelovanja za poboljšanjem bez razmišljanja, istraživanja i propitkivanja? Je li doista patriotizam posljednje utočište hulje kao što je to davno izjavio Samuel Johnson? Je li pravedno u tzv. demokratskim sustavima prisiljavati, nametati nešto bez dokaza ili zatvarati one koji ne misle isto kao i ti ili pak je ispravno odabir prepustiti svakom pojedincu? Zavrjeđujemo li kao društva 21. stoljeća živjeti ponavljajući grijehe prošlosti samo za osobni život u udobnosti? Ili smo ipak ljudi od krvi i mesa, braća, kakvi god da jesmo, koju god boju kože nosili, pod kojim god obilježjem se molili Bogu i zavređujemo život u harmoniji bez manjinskih lažno stvorenih elita i silnog klanjanja lažima i materijalizmu?

„Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti.“ zapisano je u najspominjanijoj knjizi svih vremena, Bibliji.

Da, sjeti se čovječe. Sjeti se da je samo na tebi koji ćeš put odabrati.

POSLJEDNJA ČUVARICA DJEČJE MAŠTE ILI BILO JEDNOM U HRVATSKOJ

Kopajući po računalu naišao sam na jedan od svojih starih tekstova, priči za koju sam još prije kojih osam, devet godina tvrdio da će biti ona s predznakom “bilo jednom u Hrvatskoj”. Sjetih se da je minuli Advent u Zagrebu bio posvećen baš igračkama i da su mnoga mjesta krasile baš te igračke o kojima je tema nastavnog starog članka. Unatoč tome što su tradicijske drvene igračke krasile Zagreb u božićno vrijeme njihovu pojavnost u javnosti preuzela je kineska plastika koja ono prirodno i tradicionalno gura sve više u podzemlje povijesti i pokojeg muzejskoj izloška. Zašto je tome tako vrijedi da se svi skupa zapitamo i je li baš to vrijedno nestajanja i sve manje pojavnosti čak na zagrebačkom Dolcu gdje je nekoć bilo i nekoliko štandova s drvenarijom koju su krasile i igračke, a danas je i u to adventsko vrijeme ostao samo jedan. Moram spomenuti kako sam fotografije iz vremena nastanka članka izgubio iz memorijske kartice na računalu pa fotografije koje donosim nastale su brzinski u hodu Zagrebom putem mobitela.

POSLJEDNJA ČUVARICA DJEČJE MAŠTE

Bilo jednom u Hrvatskoj, hoće li možda to biti naslov neke buduće priče s temom o hrvatskim tradicijskim obrtima? Mogli bi se uistinu svi zapitati.

Jedan od takvih, koji polako odumire je izrada drvenih dječjih igračaka. Ta iznimna vještina razvijena je u 19.stoljeću u selima Hrvatskog zagorja: Laz, Stubica i Tugonica koja okružuju marijansko svetište Mariju Bistricu.

Podignemo li zastor ne tako davne prošlosti ukazat će nam se prizor kada su drvene igračke carevale na sajmovima i proštenjima, baš kao i popularni licitari. Nekada neizostavni dio djetinjstva, danas je samo rijetki podsjetnik na vrijeme naših djedova i baka. Modernizacija je čini se i tu uzela danak. Pridodamo li i nezainteresiranost mlađih generacija, ta vrijedna rukotvorina  danas zauzima tek pokoje prodajno mjesto na nekom sajmu, tek kutak bakine vitrine.  

No vratimo se još malo u prošlost. U zagorskim su selima prije par stotina godina od ručne izrade drvenih igračaka živjela mnoga domaćinstva, a umijeće unikatnih tvorevina prenosilo se s generacije na generaciju. Današnja je slika –  tmuran prizor. U njenom okviru ipak postoje oni ljudi koji održavaju tu tradiciju, no samo na životu, jer to je više za zadovoljstvo duše i sjećanja na prošla, bolja vremena, nego za korist. Čuvarica drvenog blaga, Marija Kunić iz Laza o obiteljskoj radinosti govori sa sjetom. Podsjeća je na radosti djetinjstva,  pokojnog oca, nedavno preminulog supruga.

Ipak,  njena priča o drvenim igračkama koju nam je ispričala, nije sretna i zaigrana, već puna dvojbi i strepnje o održanju tradicije koja koja je na pragu nestanka.

Više od stoljeća, obitelj Marije Čukelj, danas Kunić, bavi se drvenim igračkama. Još se Marijin pradjed bavio tim poslom. Ona ga je preuzela sa suprugom Dragutinom Kunićem, naučivši od svoga oca sve vrijedno znanje izrade djeci tako potrebnih oblika. Prve igračke koje su se izrađivale bile su razne vrste svirala. Nastavilo se s izradom dječjih kolica, konjića, namještaja, leptira. Za njihovu izradu i danas, kao što je to činio njen pradjed, koristi bukovo drvo, a katkad vrbu i javor. Tim se poslom bavila cijela obitelj, muškarci su izrađivali drvene igračke, a žene su ih oslikavale. Danas sve radi sama.

 „Što šarenije to su igračke djeci privlačnije. U početku se bojilo vodenim bojama ili tintom, a kasnije, s razvojem industrije, postepeno se prelazilo na upotrebu ekoloških lakova. Svaka obitelj ima svoje motive oslikavanja i svaka igračka je unikat sam za sebe jer ju je nemoguće ponoviti. Pretežno se upotrebljavaju crvena, plava i žuta boja, a geometrijski i cvjetni motivi inspirirani su prirodom i narodnom tradicijom. U našoj obitelji polazišni motiv su četiri srca spojena u oblik cvijeta, a simboliziraju vjeru, ufanje, ljubav i strpljenje“, opisala nam je vrijednosti ovog zanata gospođa Marija.

Nekoć se proizvodilo i do stotinu i dvadeset različitih vrsta igračaka, danas ih je preostalo pedesetak, a budućnost opstanka ovisi o svima nama i svijesti prepoznavanja tradicije naših djedova i baka. Čini se pak kako je Marija posljednja čuvarica te tradicije. Iako ima nasljednjike, sinovi su radije otišli svatko svojim, isplatljivijim putem. Kažu, nema kruha u drvenim igračkama.

 Na pitanje kakva je zainteresiranost današnje javnosti za drvene igračke gđa. Marija nam odgovara: „Mladost nije zainteresirana za ovakve igračke i draže su im one modernije iz Kine.  Najviše se za naše proizvode, koje ne možete raditi na veliko poput onih industrijskih, interesiraju bakice koje prepoznaju vrijednost drvenih igračaka. Među mladima ipak postoji izuzetaka koje ova tradicija ipak privlači, ali je to jako mali broj. Nekada smo u suradnji sa školama održavali i radionice za djecu, ali je sve stalo zbog pomanjkanja novaca od strane nadležnih tijela.“

I kao da su se baš svi odrekli domaćeg proizvoda, na ruku im ne ide ni sustav. Prekupci koji nemaju apsolutno nikakvog doticaja s njihovom izradom, dobivaju županijske i državne poticaje i nagrade za izvorne tradicijske suvenire. To je velik problem, ukazala nam je na nemoguće stanje gospođa Kunić. S druge pak strane, za proizvođače nema subvencija ni za izradu, a ni kada je riječ o izložbeno – prodajnom prostoru na sajmovima. Cijene takvog prostora kreću se od 2 500 do 6 000 kuna što predstavlja gubitak za proizvođače. Prodajom si ne uspiju pokriti ni osnovne troškove jer svojih ruku djela, unikatnih, prodaju za male novce. Onu robu koji im kupe prekupci, ne plaćaju mjesecima…

Kako kaže ona stara, „nije sve u novcu“, pa problemima usprkos, volje za prenošenjem znanja i očuvanja te proizvodne tradicije za buduće naraštaje ne nedostaje. Marija Kunić, nedaćama usprkos i dalje je zainteresirana pomoći pri obnovi i pokretanju radionica o načinu oslikavanja drvenih igračaka.

Drveni konjići, autići, svirala, klepetajući leptiri, vlakići i tramvaji, dječji drveni namještaj kojeg se ne bi postidjela ni najmodernije opremljena kućica za lutke, zalaganjem kulturnih djelatnika Republike Hrvatske 2009. godine upisani su na listu nematerijalne kulturne baštine UNESCO-a. Hvale vrijedan projekt Turističke zajednice i općine Marija Bistrica pokrenut u skladu s financijskim mogućnostima je i budući muzej drvenih igračaka.

No, bi li se moglo udruženim snagama izniknutim iz granica lokalne zajednice kako bi se hrvatske tradicijske drvene igračke održale živućima ne samo kao muzejski izlošci već i prodajni artikli u suvenirnicama od Mure do Jadrana, od Baranje do Istre kao autohtoni hrvatski suvenir s oznakom „unikat“ i krasiti vitrine diljem svijeta budeći sjećanja na posjet nebrušenom zeleno – plavom biseru, Hrvatskoj?

Skip to content